Ni 600 godina nije izbrisalo njezin lik

Ovog svibnja obilježena je od Rima do Križevaca jedna značajna obljetnica. Proteklo je 600 godina od rođenja posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić, jedne od najznačajnijih povijesnih osoba u Bosni i Hercegovini, ali i u hrvatskom narodu. Istina, posljednja bosanska kraljica je bila Mara, supruga posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Katarininog pastorka, ali njezin lik je u narodu, predaji, ali i povijesti, gotovo potpuno zaboravljen (ni za grob joj se ne zna, pretpostavlja se da je umrla negdje u Turskoj), a lik kraljice majke Katarine Kosače Kotromanić ostao je stoljećima upamćen kao posljednje zakonite vladarice zemlje koja je pala u turske ruke.

U okviru službenog pohoda Svetom Ocu i tijelima Rimske kurije, poznatom pod nazivom ''ad limina apostolorum'' (na apostolske pragove), biskupi Biskupske konferencije BiH, 4. svibnja slavili su misu s obrascem ''Za domovinu'' u bazilici Svete Marije u Aracoeli u Rimu, u kojoj se nalazi grob kraljice Katarine Kosače Kotromanić, upravo u povodu 600. obljetnice njezina rođenja.

Katarina je rođena najvjerojatnije 1424. godine (spominju se negdje i 1425. i 1426.) u Blagaju kod Mostara, od oca Stjepana Kosače i majke Jelene Balšić, u okrilju iznimno moćne velikaške obitelji. Njezini roditelji bili su pod jakim utjecajem paterana (bosansko-humskih krstjana). Katarinino djetinjstvo i mladost pada u teško razdoblje bosanskog kraljevstva. Na kraljevstvo su navaljivali od vremena do vremena Turci. Po njemu su robili i palili, ali i jasno davali znak da ga imaju namjeru potpuno osvojiti. Bosanski velikaši u takvim prilikama opće nesigurnosti nisu uspijevali zauzeti jedinstven stav prema pogibelji koja im je svaki dan prijetila. Jedni su očekivali pomoć od kršćanskog Zapada, a dio je surađivao s Turcima.

Kraljica majka

Katarina se obratila na katoličku vjeru prije udaje za bosanskog kralja Stjepana Tomaša 1446. godine. Tim brakom ponovno su snažno povezane postale Bosna i Humske zemlje, današnja Hercegovina. Vjersku je pouku primila od franjevaca koji su joj poslije bili dvorski kapelani. Zajedno s mužem promicala je katoličku vjeru. Katarina je po Bosni, kazuju povijesna vrela, izgradila mnoge katoličke crkve među kojima se posebno ističu crkva Presvetog Trojstva u Vrlima (Kupres), crkva Sv. Katarine u Jajcu (dio Jajca, gdje se nalazila ova crkva, naziva se i dan-danas Katina), crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine… Sama je vezla misnice i šila misno ruho. Vodila je skrb o ženama u svom kraljevstvu i bila iznimno pobožna.

Sa Stjepanom je imala dvoje djece – Sigismunda (Šimuna) i Katarinu. Imala je i pastorka Stjepana Tomaševića, izvanbračnog sina Stjepana Tomaša kojemu je bilo priznato pravo na prijestolje. Bobovac i Kraljeva Sutjeska su bili središte kraljevstva. Stjepan Tomaš umire 1461. godine i Katarina time prestaje biti prva žena kraljevstva. Nasljednik njezina muža, Stjepan Tomašević dao joj je titulu kraljice majke i ona je nastavila živjeti na dvoru. Zapravo, strogo povijesno gledajući, kako je već naznačeno, posljednja bosanska kraljica je bila maloljetna Mara (Marija - prije prelaska na katoličku vjeru znana i kao Jelena Branković, kći srpskog despota Lazara Brankovića), supruga Stjepana Tomaševića.

No, kraljica Katarina bila je posljednji član kraljevske loze koji se borio za ponovnu uspostavu kraljevine koju su osvojili Turci. Naime, nakon smrti njezina posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine (ubili su ga turski osvajači pokraj Jajca), Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva. Pri tome, polagala je pravo na bosansko kraljevstvo, a Mara ju je podržavala, ili se nije protivila. Uz to, Katarina je sa sobom u izgnanstvo ponijela i sve kraljevske oznake koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Te činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva, tj. da je shodno tomu bila posljednja bosanska kraljica.

Od Dubrovnika do Rima

Katarina je, smatra značajan broj povjesničara, uspjela pobjeći jer se u ono vrijeme nalazila u južnim krajevima kod brata Vladislava. Početkom srpnja 1463. nalazila se na području Dubrovačke republike gdje nastupa kao zakoniti predstavnik bosanskog kraljevstva. Za vrijeme svoga boravka u Dubrovniku, Katarina je pratila prilike u Bosni i nadala se da će se njezino kraljevstvo ubrzo osloboditi. Ali, kako su dani prolazili, a oslobođenje se nije ostvarivalo, ona je prešla u Rim, najvjerojatnije 1466., gdje je sve do svoje smrti radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere. Bol za djecom obilježila je njezin život. Nikad ih više nije vidjela. Sigismunda i Katarinu zarobili su Turci i prisilno ih islamizirali. Prema sultanovoj naredbi, poslani su u Carigrad. Neki povijesni izvori kazuju da je kći Katarina umrla već na putu za Carigrad, a da je sin Šimun ostvario značajnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu.

U Rimu je Katarina Kosača Kotromanić našla utočište kod pape Pavla II., koji je odredio da joj se daje stalna pomoć iz papinske riznice. Imala je uza se i mali dvor bosanskih velikaša i dvorjana, a zadnjih desetak godina živjela je blizu crkve sv. Marka, gdje je hrvatska bratovština sv. Jeronima imala svoje kuće. Bila je poštovana osoba u Rimu i sudjelovala je u ondašnjem društvenom životu, o čemu je sačuvano i više zapisa. Nekoliko pisanih zabilješki govore o njezinim tadašnjim javnim nastupima i njezinom kraljevskom držanju, kao što je bio slučaj prilikom prijenosa kostiju sv. Bernarda Sijenskog 1472. u gradu Akvili. Tom prigodom, osim markantnog lika kraljice obučene u crno, posebnu je pozornost privukla njezina pratnja.

Oporuka

Osjećajući da joj se bliži smrt, Kraljica Katarina je 20. listopada 1478. godine počela sastavljati svoju oporuku. Da je ne bi smrt iznenadila, odmah je pozvala carskog notara svećenika Antu iz Splita, koji je bio na službi u crkvi Sv. Petra u Rimu, da bi prema tadašnjim zakonskim propisima sastavila oporuku. Za svjedoke je pozvala Juru de Marinellisa, rapskog arhiđakona, na službi u Rimu i šest franjevaca iz samostana Aracoeli. U oporuci je naredila da je pokopaju u crkvi posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji - Aracoeli koja se nalazi na rimskom brežuljku Capitoliumu. U tu svrhu ostavila je 200 dukata. Toj crkvi ostavila je svoj kraljevski plašt i jedan svileni oltarnik. Sinu je ostavila mužev srebreni mač, naznačivši da se isti treba predati Balši Kosači, sinu njezina brata Vladislava, ukoliko Sigismund ostane musliman. Crkvi sv. Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posude i misna odijela. Sjetila se i svoje crkve sv. Katarine u Jajcu, koju je dala izgraditi, i ostavila joj sve svoje relikvije.

Glavna oporučna odluka kraljice Katarine, kao zakonite predstavnice Bosanskog Kraljevstva, odnosi se upravo na kraljevinu Bosnu: Papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike imenovala je baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u cijelosti predaju njezinom sinu Sigismundu ako se vrati na kršćanstvo. Ako Sigismund ne bi ponovno postao kršćaninom, onda nek bosansko kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini ako se ona obrati na kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnicom bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti.

Svijetli spomen

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić umrla je 25. listopada 1478. godine u Rimu. Njezino tijelo položeno je na počasno mjesto u crkvi Santa Maria in Aracoeli. U toj crkvi se i danas nalazi te je posljednjih desetljeća ta crkva postala mjestom gotovo nezaobilaznim za hrvatske hodočasnike u Vječnom gradu. Od prve polovice XVI. stoljeća franjevački pisci spominju kraljicu Katarinu među svetim osobama Trećega reda. U liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum Katrina bilježi se kao blažena.

Uspomenu na kraljicu Katarinu još i danas čuvaju žene Hrvatice sutješkoga kraja (Kraljeva Sutjeska) koje, prema predaji, nose crne marame u znak žalosti za dobrom i velikodušnom bosanskom kraljicom. U narodnoj predaji sačuvano je da je u Rimu kraljica Katarina rekla da je ostala željna ''pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice'', sve mjesta nedaleko kraljevskoga grada Bobovca. Danas smo svjedoci da ni šest stoljeća, u hrvatskom narodu, osobito u BiH, nije izbrisalo uspomenu na kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić.