Život kao literatura

Za život vrijedan sjećanja. Odlazak bliskih nam ljudi u nama osim onih tužnih emocija, donosi i osjećaj ponosa jer smo s tim ljudima mogli dijeliti brojne životne trenutke. A život profesora Marka Prginu je život kao literatura. Život – roman.

Tužna vijest iznenadila je brojne sugrađane, a riječ je o smrti Marka Prgina, legendarnog profesora i ravnatelja. Profesor Prgin je preminuo u 88. godini života, a bio je profesor kemije i dugogodišnji ravnatelj Gimnazije Vladimira Nazora. Dijete učitelja, i u tom bilježi se i vidi ta nit predodređenosti, dijete grada, sportaš, kulturna i javna osoba grada, ona osoba koja bilježi i podcrtava se gradom, jer grad su ljudi, ljudi koji u njemu žive, ljudi kojima živi grad, i uistinu davao je uz tolike druge, bilo, otkucaj srca, bio u tim otkucajima srca grada.

2015. dobio je na prijedlog svojih učenika Nagradu grada Zadra, Grb grada Zadra, za uzorne uspjehe i postignute rezultate na području odgoja i obrazovanja.

Kao učenik i student, profesor Marko Prgin, uzoran i lijepoga ponašanja, što pamte i naglašavaju svi koji su ga znali. „Posjedovao je finoću i mirnoću”, što je preduvjet kada radiš sa ljudima, a to su bili njegovi učenici i kolege u zbornici.

Volio je igrati šah. Prvi njegov odlazak u Zagreb bio je zbog natjecanja u šahu.

Profesor Marko Prgin rođen je 10. lipnja 1937. u Bogomolju otok Hvar.

1956. je maturirao u Gimnaziji „Vladimir Nazor”, te odlazi u Zagreb na Kemijsko – Tehnološki fakultet i završava ga u roku i dobiva diplomu diplomiranoga inženjera kemije. Kao stipendist tvornice aluminija u Lozovcu kod Šibenika, (počeci hrvatske industrije aluminija), zadržava se kraće vrijeme i seli u Zadar gdje najprije radi u Kemijsko – Tehnološkom institutu u Zadru. Nakon ukidanja tog instituta zapošljava se u Gimnaziji Vladimir Nazor, do umirovljenja.

Posjedovao je izuzetno znanje i superiorno vladao svojim predmetom, uz svu ljudskost, strpljenje, susretljivost prema svima s kojima je dolazio u kontakt, pa se s pravom govorilo u školskim krugovima: „koga je učio profesor Marko, taj će sigurno upisati fakultet”.

Jedna njegova kolegica reče: „Pamtit ću Marka kao izuzetnoga čovjeka, profesora... naočita čovjeka, divne crne kose, lijepa lica, načitanoga i ugodnoga čovjeka, susretljiva i uvijek s mudrom riječju, koji se sa svojim učenicima koji su ga voljeli kao malo kojega profesora, sretao u gradu.

Sudjelovao je i u stvaranju filma o povijesti Gimnazije Vladimira Nazora, upravo kao najstariji svjedok minulih dana, proživljenih promjena, ali i kao čovjek koji najbolje ukazuje na najveće vrline kojima zajedno možemo i trebamo graditi budućnost zajednice.

Profesor Marko Prgin čovjek od Kalelarge, strastveni ribolovac, specijalist za ribolov na zubace. Njegov veliki ljetni hobi, sjećaju se zadarski gimnazijalci. Prof. Prgin, prisutan u društvenom životu Zadra dok je to fizički mogao.

Rado se odazivao na susrete gimnazijalaca na kojima je, nažalost sve manje zadarskih gimnazijskih profesora koji su, zbilja ušli u tzv. urbane legende. Mnogi od njih ni blizu profesora u svim mjernim segmentima.

Prof. Marko, ravnatelj Gimnazije Vladimir Nazor do 2004. godine kada ga je na tom mjestu naslijedio Rade Šimičević. I rado ga je posjećivao Rade u Domu, jer je Marko Prgin bio riznica znanja i pripadnik one “prave stare garde”.

Otac, djed, brat i ujak, profesor Marko Prgin. Za njim tuguju kćer Asja, unuka Marta, sestra Seka, nećakinja Maja, Roko, te ostala tugujuća rodbina i prijatelji, i svi mi koji smo imali tu čast upoznati ga.Trenuci koje nam je nesebično poklanjao ostavili su neizbrisiv trag na svima nama.

Opraštamo se s profesorom Markom Prginom zahvalni na dobrima koja je učinio i razdijelio. Bila mu laka gruda hrvatske domovine, koju je riječju i djelom oplemenio.

Nikola Šimić Tonin