Spoj afričkog duha i hrvatskog srca obilježio djetinjstvo Nadie Soldo

Kći Hrvata Franje Solde i Afrikanerice odrasla je u zemlji bogate i složene povijesti. Sada je došlo vrijeme za novo poglavlje. Nadia Soldo, sa svojom djecom Danijelom i Živanom, krenula je na putovanje preko kontinenata kako bi zajedno osjetili zemlju svojih predaka.

Njegov je život počeo kartom u jednome smjeru - za Južnoafričku Republiku. Zemlju u kojoj su ga privukle dvostruko veće plaće i upola manji troškovi života, ali u kojoj ga je dočekala politika aparthejda i sasvim drukčija stvarnost od one koju je poznavao.

- Došao je u Afriku i mislim da mu je bilo veoma teško. Bilo je to razdoblje velike političke nestabilnosti u Južnoj Africi, uz snažnu segregaciju, pa strance nisu baš prihvaćali. Moj tata bio je vrlo blaga i nježna osoba. Mislim da mu je sve to bilo teško prihvatiti. A i samo iskustvo iseljavanja bilo je teško, govori njegova kći Nadia Soldo.

Pitanja bez odgovora 

O svojoj prošlosti otac nije mnogo govorio. Znala je samo da je odrastao između Hercegovine i Slavonije, a potom, poput mnogih u to vrijeme, krenuo u svijet. No odakle je zapravo potekao? Iz kakve obitelji, kakvih okolnosti i kakve životne priče? Pitanja su godinama ostajala bez odgovora. Sve dok ih nije odlučila potražiti sama.

- Tako sam s devetnaest ili dvadeset godina, prije otprilike 27 godina, odlučila doći u Europu. Pomislila sam: "Idem posjetiti obitelj". Nisam mogla znati što ću ondje pronaći. Na kraju sam upoznala i ostatak obitelji u Slavoniji i Hercegovini. Sjedila sam s njima i odjednom shvatila da je to onaj dio mog identiteta koji toliko godina nisam poznavala. Bilo je prekrasno. Bilo je kao da sam pronašla skriveno blago. Shvatila sam da je to poput dijela slagalice koji mi je cijelo vrijeme nedostajao. Savršeno se uklopio u ono što jesam. U onu spontanu stranu mene koja voli biti luckasta. Tada sam shvatila: to sam ja, otkriva Nadia.

Susret s obitelji promijenio je njezinu perspektivu. Dao joj osjećaj pripadnosti. Tek je tada razumjela bol koju je otac nosio kada je odlazio, ali i ono što je iz domovine ponio sa sobom. One lijepe rituale koji su im ispunjavali dan, poput dugotrajnog ispijanja kave. To je dio Hrvatske koji je donio na krajnji jug afričkog kontinenta, toliko različit od svega što je do tada poznavao.

- Južna Afrika je zemlja u razvoju. Postoje velike razlike i u načinu poslovanja. Postoji srednji sloj i bogatiji dio stanovništva, ali i vrlo velik broj ljudi koji žive u izrazitoj bijedi. Infrastruktura je također prilično drukčija od one koju imate ovdje u Europi, objašnjava.

Oženio se Afrikanericom, koja govori afrikaans. Nije uvijek bilo jednostavno odrastati između dviju kultura, priznaje, no poslije shvatiš da si upravo zbog toga bogatiji. To želi prenijeti i na svoju djecu.

- To je bio dar. Rekla sam im da im je moj tata ostavio hrvatske putovnice. To je dar. Ali nije riječ samo o komadu papira. Jako su voljeli mog tatu. Uz njega su odrasli. I upravo zbog toga ne želim da zaborave. Ne želim da ikada zaborave da njihov identitet nije samo komad papira. To je nešto što nosiš u sebi. Trebaš to prihvatiti. Trebaš to osjetiti. Učiniti to dijelom sebe.

Njezin sin Živan Vermaak prisjeća se kako je upoznavao Hrvatsku promatrajući djeda i njegov odnos prema ljudima.

- Pripremao nam je hrvatska jela. I preko tih jela upoznavali smo dio hrvatske kulture. Gotovo svaki dan učili smo nove hrvatske riječi. Zajedno smo gledali Svjetsko prvenstvo. Navijao je s nama. Pratili smo hrvatsku reprezentaciju. Zato smo oduvijek osjećali povezanost s Hrvatskom. A kad smo napokon došli ovamo, tada smo vlastitim očima vidjeli sve ono o čemu nam je govorio. Način na koji je živio postao je stvarnost pred nama.

Njegovu sestru Danijelu Vermaak oduševljava srdačnost hrvatskih ljudi. 

- Odmah vas prihvate i spremni su dati sve od sebe. Ljudi su velikodušni. A obitelj je jednostavno obitelj. Nije važno jeste li rođaci u petom koljenu, svi vas prihvate i uključe u sve što se događa oko vas. Odmah se osjećate kao da pripadate.

- Svaki dan, kad smo išli u školu, rekli bismo: Bok, dida, vidimo se poslije. Laku noć, vidimo se sutra. I tako svaki dan. Ali najvažnija riječ koju ću uvijek pamtiti jest "daj snage". To je nešto čega se uvijek sjetim. Kad mi je bilo teško, dida bi mi uvijek rekao: „Daj snage." Kad sam došao u Hrvatsku, ta je fraza dobila mnogo dublje značenje. Posjetili smo Vukovar i Hercegovinu i vidjeli za što su se Hrvati borili i što im je uistinu važno. Tek sam tada shvatio odakle dolazi ono ''daj snage''.

Otišli u potragu za mjestom gdje je dida rođen

Trebalo je snage i hrabrosti iz maloga slavonskog mjesta otputovati u prekrasnu, ali opasnu zemlju. Ali i obrnuto. Otići u potragu za mjestom gdje je ostalo očevo srce.

- Moj tata pokopan je u Vetovu. Želio se vratiti. Uvijek je pripadao ovamo. Htio se vratiti. Rekla sam mu: ''Nema problema, doći ćemo. Ne brini se.", prisjeća se Nadia. 

- Rekla sam mu da nam jako nedostaje. I on se želio vratiti. Rekla sam mu kakvo je to bilo iskustvo za mene. Volim te puno, rekla sam mu: Volim te puno, sjetno kaže Danijela.

- Kad smo došli ovamo, imali smo osjećaj da se vraćamo kući. Dida je uvijek govorio da se želi vratiti u Hrvatsku. Silno je to želio. Kad sam došao na grob, pomislio sam: Uz tebe sam. Ovo je taj trenutak. Uz tebe sam, dida. Volim te puno, s nostalgijom govori Živan.

Danijela i Živan svoju budućnost vide u Hrvatskoj, u zemlji odakle potječu. Želja im je upisati ljetnu školu hrvatskoga jezika, a poslije možda i studij. I naučiti što više o "zemlji dide svog".

"Nemojte dopustiti da vam hrvatsko podrijetlo bude samo komad papira"

Za kraj razgovora Nadia poručuje svim Hrvatima koji žive u inozemstvu, daleko od domovine.

- Nemojte dopustiti da vam hrvatsko podrijetlo bude samo komad papira. Dođite. Osjetite ga. To vas neće samo pronaći. Vi morate napraviti taj korak. Otvoriti svoju škrinju s blagom. Pronaći svoju obitelj. Doći upoznati svoju povijest. Biti ponosni. I pronaći ćete to.