Otišla je s Hrvatskom u sebi: Preminula književnica Malkica Dugeč

Morala je napustiti domovinu nakon sloma Hrvatskog proljeća, ali Hrvatsku nikada nije napustila u svojim stihovima. Književnica Malkica Dugeč, koja je desetljećima živjela i stvarala u Njemačkoj te neumorno promicala hrvatsku književnost i riječ u iseljeništvu, preminula je u utorak, 15. rujna, u Stuttgartu, u 91. godini života.

Iza nje je ostao iznimno plodan književni opus s više od 30 objavljenih knjiga, pjesme uvrštene u brojne hrvatske i njemačke antologije te život obilježen književnošću, hrvatskim jezikom i čežnjom za domovinom.

Nakon Hrvatskog proljeća morala je u emigraciju

Malkica Dugeč rođena je 1936. godine u Zavidovićima. Pučku školu pohađala je u Sarajevu, maturirala u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala kroatistiku.

Kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti radila je u školama u Požegi, Loboru, Gradcu kod Drniša, Donjem Miholjcu i drugim mjestima.

Poezijom se počela javljati još 1953. u srednjoškolskom časopisu "Polet", a poslije i u "Studentskom listu". U Požegi joj je 1960. objavljena prva zbirka pjesama "Crveni biseri".

Zbog javnog istupanja o hrvatskom jeziku, članstva u Matici hrvatskoj, potpore Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967., sudjelovanja na osnivačkim skupštinama ogranaka Matice hrvatske diljem Slavonije te sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, 1972. godine zajedno sa suprugom, profesorom Božom Dugečom, morala je emigrirati.

U Njemačkoj je zatražila politički azil.

Hrvatsku književnost predstavljala je u Frankfurtu

Ni u emigraciji nije prestala pisati niti djelovati za hrvatsku kulturu.

U desetljećima prije pada Berlinskoga zida sustavno je predstavljala hrvatske književnike u egzilu na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni.

Sa Vinkom Nikolićem, izdavačem "Hrvatske revije", Ivonom Dončević i Stjepanom Šulekom iz časopisa "Kroatische Berichte" te drugim piscima koji su stvarali u zemljama zapadnih demokracija sudjelovala je na štandu "Hrvatska riječ".

Gotovo četvrt stoljeća između dvije zbirke

Iako je u tuđini nastavila pisati poeziju, na drugu zbirku čekala je gotovo četvrt stoljeća nakon prvijenca.

Tek 1984. u Barceloni, u izdanju Knjižnice Hrvatske revije pod uredništvom Vinka Nikolića, objavljena je njezina zbirka "Zemlja moja nebo moje".

Književne radove objavljivala je u gotovo svim hrvatskim emigrantskim glasilima u Europi i svijetu. Nakon 1991. svoje pjesme i knjige ponovno počinje objavljivati u Hrvatskoj.

Više od 30 knjiga

Do kraja 2020. godine objavljeno joj je više od 30 knjiga. Među zapaženijim zbirkama ispovjedne lirike su "Kriška dobrote", "Sve dalje od sebe", "S Hrvatskom u sebi", "Kroz pukotinu neba", "Žudnja za smijehom", "Zipka", "O kamenu poj", "Drhtaji ptic", "Moć svjetla", "U riječ unjedrena", "Tragovima bezdomnosti", "I cvijet može zaplakati" i "Žigice vjere".

Pisala je i na njemačkom jeziku, a objavljena joj je knjiga "Vjetrom istrgnuta" ("Vom Winde gerissen"). Pisala je i za djecu, među ostalim "Početak rasta u ljude", dok je "Suzama pečatim uspomene" objavljena u digitalnom izdanju.

Njezina su djela prevođena i na strane jezike.

Čuvala uspomenu na hrvatske književnike i intelektualce

Zajedno s profesorom Kazimirom Katalinićem priredila je knjigu govora i eseja svoga supruga Bože Dugeča "Nismo spremni robovati", objavljenu u izdanju Hrvatske republikanske zajednice.

S akademikom Josipom Pečarićem objavila je knjigu "Vjenceslav Čižek", posvećenu životu i djelu hrvatskog pjesnika i mučenika.

U nakladi zagrebačke Tkanice objavljene su joj i knjige "Slobodna misao", "Anegdote – Iz tuđine i iz Domovine", "Krik iz magle" i "Za dane buduće".

Nagrađivana za svoj književni rad

Od 1991. objavljivala je knjige u domovini te surađivala s brojnim književnim listovima i časopisima, među kojima su "Marulić", "Jezik", "Osvit", "Motrišta", "Hrvatski iseljenički zbornik" i "Hrvatsko slovo". Sudjelovala je i na pjesničkim festivalima i susretima diljem Hrvatske.

Njezine pjesme zastupljene su u hrvatskim i njemačkim pjesničkim antologijama, leksikonima te Hrvatskoj književnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.

Godine 2005. dobila je književnu nagradu "Dubravko Horvatić" za ciklus pjesama "Sebe ne vidiš nikada", a 2007. nagradu "Antun Branko Šimić" Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne za zbirku "U riječ unjedrena".

Za knjigu pjesama "Žigice vjere" 2014. godine dobila je književnu nagradu "Fra Lucijan Kordić".

Život posvećen hrvatskoj riječi

Malkica Dugeč bila je članica Matice hrvatske od 1970. godine, Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru, Njemačkog društva za kroatistiku u Bambergu, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori sa sjedištem u Baselu te brojnih hrvatskih kulturnih udruga.

Živjela je i djelovala u Stuttgartu, a posljednjih godina života pobolijevala je i liječila se u bolnici u Heilbronnu.

U hrvatskoj zajednici u iseljeništvu bila je omiljena, a svojim književnim radom i dugogodišnjim djelovanjem stekla je širok krug prijatelja i štovatelja.

Iza Malkice Dugeč ostaju desetljeća stvaranja i više od 30 knjiga, ali i životna priča žene koja je morala otići iz domovine, a Hrvatsku je nastavila nositi u svojim stihovima.