Priča o Nicolasu Bronzovichu

O prilikama za suradnju Hrvatske i Europske unije sa zemljama Južne Amerike i ulozi hrvatske dijaspore razgovarali smo s Nicolásom Bronzovichem, predsjednikom Nacionalnog instituta za poljoprivrednu tehnologiju u Argentini. Intervju za Globalnu Hrvatsku snimljen je u sjedištu Instituta u Buenos Airesu.

Nicolasova obitelj u Argentinu je stigla zahvaljujući odluci njegova djeda. 

- Ne znam točno kako je završio u Argentini – je li je svjesno izabrao ili je jednostavno brod išao ovamo. Proputovao je razne krajeve Argentine dok nije čuo za mogućnosti rudarenja zlata koje su postojale na „kraju svijeta“ - tako su još prije 1900. godine zvali Ognjenu Zemlju. I odlučio je okušati sreću tamo. Tamo je upoznao i druge ljude iz zajednice, radio je u uzgoju ovaca, uštedio nešto novca, vratio se u Hrvatsku, oženio moju baku Katu Bezmalinovich i doveo je sa sobom u Argentinu. Naselili su se i proveli ostatak života u Ognjenoj Zemlji, ispričao nam je.

Unuk je Hrvata, otac mu je rođen u Argentini, u Ognjenoj zemlji. Kad je imao 15 godina, s roditeljima se preselio na jugoistok pokrajine Buenos Aires gdje su se nastanili. I ondje je bio okružen hrvatskom zajednicom jer u Tandilu ima mnogo kamenoloma, mnogo eksploatacije granita – to je jedan od zanata koje su Hrvati donijeli sa sobom kad se Argentina razvijala i naseljavala. Kao i ribarstvo, obrada kamena je jedan od onih zanata koji je duboko ukorijenjen u našoj kulturi.

Prije nekoliko godina posjetio je Hrvatsku. Najviše ga je impresioniralo to što obitelj u Hrvatskoj ima isto značenje kao u Argentini. Ovdje obitelj još uvijek znači široku zajednicu – rođaci od rođaka su još uvijek obitelj, i svi smo sretni kad možemo ugostiti i daleke rođake koje jedva poznajemo. Tako su i mene dočekali u Hrvatskoj.

Emocionalno, to me najviše pogodilo – stići na stara mjesta, u kuću u kojoj nije rođena samo moja baka, već i djedovi moje bake. Kuća je već generacijama u vlasništvu obitelji Besmalinovich u Jelsi. Posjetiti i kuću gdje je rođen moj djed Bronzovich bilo je zaista dirljivo, rekao je.

Posjetio je i neka poljoprivredna područja. Dojmila su ga plodna tla u sjevernoj Hrvatskoj. Ta crna, duboka tla. Bio sam agronom na raznim mjestima u Argentini – zemlji koja je svjetski poznata po kvaliteti svojih tala – ali moram priznati da sam u Hrvatskoj vidio tla koja su jednako dobra, ako ne i bolja. Također ga je, kaže, iznenadila raznolikost kultura što je s agronomske strane uvijek znak zdravog proizvodnog sustava.