Paragvajac u domovini svojega djeda

U razgovoru za Glas Hrvatske paragvajski arhitekt Gustavo Glavinich ističe da je prvi put nakon Domovinskog rata posjetio Hrvatsku, želeći pomoći domovini svojih predaka, koji su mu usadili ljubav prema rodnom kraju.

 - Ja sam Paragvajac, rođen u Asunciónu, ali unuk Hrvata. Moj djed Željko Fortunato Glavinić Fafaneli bio je rodom iz Makarske, a moja baka Paolina Pangracio iz Cavtata. Dakle, od malih nogu postoji snažan utjecaj svega što hrvatska kultura predstavlja, to jest dalmatinska kultura, jer su bili Dalmatinci. Sve je to puno značilo i prenosilo se s koljena na koljeno, sve do moje djece: ljubav prema Hrvatskoj, prema hrvatskoj kulturi i običajima. I to traje i danas, sa sve većom snagom i poletom, što me ispunjava velikim ponosom. Biti unuk Hrvata i danas prije svega biti više Hrvat nego ikad, kroz svoju djecu.

Održavate li kontakte sa svojom hrvatskom obitelji?

- Da, imamo kontakte s obitelji u Hrvatskoj, zahvaljujući mojoj kćeri Mariani, koja je prije nekoliko godina stigla kao stipendist Croaticuma kako bi učila o hrvatskom jeziku i kulturi. Za to vrijeme uspjela je kontaktirati rodbinu, što nas je ispunilo ponosom, jer smo mislili da ih više nemamo. No, ukazala se prilika i danas s njima održavamo vrlo blizak odnos, što nas ispunjava zadovoljstvom i ponosom. A mislim da i njima, znati da u Latinskoj Americi ima potomaka obitelji Glavinić.

Što je vaš djed radio u Paragvaju?

- Moj djed Željko radio je u tvornici, bio je pomorac, a dugo je bio strojar u Mihanovićevoj tvrtki, pokazujući neviđenu upornost i ljubav prema poslu. Podigao je obitelj s četvero djece i ostavio značajnu ostavštinu ljubavi prema Hrvatskoj, ali i prema svojoj drugoj domovini, Paragvaju. Ovo je bio vrlo važan dio naših života, jer jako volimo svoju zemlju porijekla i Paragvaj. Dakle, to je nešto što je neraskidivo, nešto što je teško objasniti jer ispunjava emocijama. A upravo to se sve više povećava preko moje djece, koja su praktički već Hrvati.

Dakle, vaša je kći krenula u suprotnom smjeru. Pradjed joj je otišao u Paragvaj, a sada je ona došla u Hrvatsku.

- Kao što uvijek kažem Mariani, ona je ta koja ponovno plete niti obiteljske povijesti. Vraća se u zemlju svojih predaka, odlučuje ostati, uzima hrvatsko državljanstvo, uči jezik, uči kulturu i ostaje živjeti i raditi u Hrvatskoj. Što je za nas vrlo emotivna stvar. Mislim da će ih biti još. Kći moga brata zainteresirana je za preseljenje u Hrvatsku, ona je industrijski inženjer. Mariana je arhitektica, radi u arhitektonskom studiju u Splitu. Sad smo praktički svi u Hrvatskoj.

Posjetili ste Hrvatsku nekoliko puta.

- Da, posjetio sam Hrvatsku u nekoliko navrata. Prvi put sam došao 1998. godine s delegacijom, u teškim vremenima kroz koja je prolazila Republika Hrvatska nakon završetka rata. S ciljem suradnje, pomoći, jačanja odnosa i sudjelovanja u obnovi Hrvatske nakon proživljenog rata. To je za nas bila velika satisfakcija jer su od tog trenutka svi naši odnosi ojačani. Ovaj prvi posjet označio je moj početni trenutak ponovnog povezivanja sa zemljom svojih predaka i učenja o svemu što Hrvatska čini i razvoju kroz koji je prošla od tada. Što znači snagu nacije koja pokazuje i želi rasti, nešto što Hrvatska uistinu zaslužuje.

Član ste nekoliko hrvatskih organizacija u Paragvaju.

- Pripadam svim hrvatskim organizacijama: Hrvatskom klubu, Paragvajsko-hrvatskoj gospodarskoj komori i drugima. Jako sam sretan što postoje hrvatske organizacije, jer to stvara entuzijazam i aktivnost koja nas u svemu što radimo podsjeća na našu domovinu Hrvatsku. To mi je veliko zadovoljstvo. Danas, s hrvatskim konzulatom u Paragvaju, došlo je do značajnog pomaka u odnosima s Republikom Hrvatskom.

U povodu Susreta hrvatske dijaspore Južne Amerike, održanog u Asunciónu, priredili ste izložbu o braći Seljan.

- Tako je. Naime, za braću Seljan saznao sam prije nekoliko godina zahvaljujući novinaru Hrvatske televizije koji mi je ispričao njihovo iskustvo. Istraživao sam na tu temu. Kasnije sam u kontaktu s Etnografskim muzejom u Zagrebu, gdje se nalazi cjelokupna ostavština braće Mirka i Stevea Seljana, doznao što se sve radi. Pa tako i reizdanje knjige i održavanje izložbe u Paragvaju. Ona je postala putujuća izložba, obilazeći Čile, Argentinu, Meksiko i druge zemlje. Odnosno, upoznati one velike, vrlo hrabre, vrlo sposobne Hrvate koji su putovali teritorijem Paragvaja, na zahtjev brazilske vlade 1904. godine, kako bi locirali i istražili slapove Guaira. Zbog interesa, kao što se kasnije vidjelo, za hidroelektranu Itaipu, slapove Guairá i njihov hidroelektrični potencijal. Braća Seljan kroz svoj su život pokazali hrabrost i junaštvo. Također smatramo važnim pokazati što su doživjeli te vještine koje su posjedovali. A veliko nam je zadovoljstvo što smo predstavili, pa i reizdali njihovu putnu bilježnicu koja je tiskana 1905. godine u tiskari u Buenos Airesu. A odatle smo saznali sve o Asunciónu koji su posjetili i cijelom itineraru kojim su išli do slapova Guairá.