Bolivijka ponosna na svoje hrvatske korijene

Daniela Núñez Calasich, Bolivijka hrvatskog podrijetla, dolazi iz La Paza, grada smještenog među planinama, gdje se kulture svakodnevno susreću i isprepliću. Za Glas Hrvatske izjavljuje da u Hrvatskoj proživljava iskustvo koje je mnogo više zbližava njezinim precima, koji su jednog dana krenuli istim putem prema nepoznatom.

- Postoje mjesta koja prepoznajete čak i prije nego što si tamo bio. Ne pojavljuju se prvo na kartama, već u vašem sjećanju. U prezimenima koja nasljeđujemo, u pričama koje se prenose s koljena na koljeno poput malih lampica koje se nikad ne gase. Hrvatska je za mene dugo bila to mjesto. Od malih nogu osjećala sam duboku privlačnost prema pričanju priča i bilježenju života kroz slike i tekstove. Ta me briga dovela do studija filma i audiovizualne produkcije na Universidad Mayor de San Andrés u La Pazu.

S vremenom me ta kreativna potraga neizbježno vratila mojim vlastitim korijenima. Kao dio svog sveučilišnog obrazovanja, razvila sam svoju tezu u obliku dokumentarca o svojim hrvatskim korijenima. Ovaj projekt me naveo da istražim povijest migranata koji su prije nekoliko desetljeća prešli ocean kako bi započeli novi život u Boliviji. Kroz arhive, svjedočanstva i obiteljska sjećanja otkrila sam golemu hrabrost koja je bila potrebna da se sve ostavi iza sebe i izgradi dom u nepoznatoj zemlji. Razumijevanje te priče duboko je promijenilo način na koji vidim svijet.

Jer migracija nije samo selidba s jednog mjesta na drugo. Radi se o obnovi, ponovnom učenju pripadanja i, s vremenom, pretvaranju nepoznatog teritorija u dom - naglašava Daniela Núñez.

Mlada Bolivijka ima hrvatske korijene s majčine strane. Međutim, nije odrasla govoreći hrvatski jezik.

- Kao što je slučaj u mnogim migrantskim obiteljima, tijekom generacija jezik nije uspio ostati živ u našem domu. Ono što je ostalo je nešto teže objasniti: obiteljske priče, prezimena i tiha veza sa zemljom koju nikad nisam posjetila, ali koju sam, nekako, već osjećala kao dio sebe.

Moja obitelj je oduvijek bila moje utočište i ujedno ona koja mi je usadila ljubav prema Hrvatskoj. Pogotovo moja majka. Krenula je na ovo putovanje noseći snove i nadu u ponovno povezivanje s našim korijenima. Ona je bila ta koja je napravila prvi korak prema ovoj priči koja je sada i moja. Kad sam stigla ovdje, mnoge su se stvari već činile bližima zahvaljujući njoj. Na neki način, već sam imala mali komadić doma u Hrvatskoj. Duboko sam joj zahvalna što je otvorila vrata ovoj prilici za našu obitelj.

Osim moje obitelji u Boliviji, ovdje sam se mogla zbližiti i s dijasporom. Susret s ljudima koji dijele slične priče o migraciji, sjećanju i korijenima stvara poseban osjećaj pripadnosti. To je kao da otkrijete da je vaša osobna povijest dio nečeg puno većeg.

Kad sam napokon stigla u Hrvatsku, jedan od prvih izazova bio je jezik. Hrvatski jezik je za mene bio potpuno novo područje: specifični zvukovi, riječi koje se činilo nemogućim izgovoriti i muzikalnost vrlo drugačija od svega što sam poznavala. Stoga je jezični tečaj postao jedan od najznačajnijih aspekata ovog iskustva. Tamo sam upoznala ljude iz mnogih dijelova svijeta, svakoga sa svojom pričom i svojim razlogom zašto je ovdje. S vremenom su nekoliko njih postali bliski prijatelji - ističe Daniela Núñez.

Dolazak u Hrvatsku omogućio je Danieli da na vrlo dubok način shvati sjećanje koje je prešlo ocean: što znači biti migrant.

- Ne u negativnom smislu, već kao iskustvo koje mijenja način na koji čovjek vidi svijet. Odjednom je sve novo: jezik, geste, ritmovi svakodnevnog života. Učenje hrvatskog jezika s prijateljima značilo je i zajedničko pravljenje grešaka. Smijali smo se našem nemogućem izgovoru, frazama koje smo izgovarali unatrag ili riječima koje su na kraju značile nešto sasvim drugo od onoga što smo mi mislili. U tom zajedničkom procesu pokušaja i pogrešaka, svi smo malo po malo rasli.

Često, kada hodam ulicom, starije gospođe mi se počnu obraćati s posebnom nježnošću, kao da sam im unuka. Isprva nisam razumijela ništa što su govorili. Samo sam se nasmiješila, a one su mi uzvratile osmijeh istom toplinom.

S vremenom, uho počinje prepoznavati male stvari: pozdrav, jednostavno pitanje, poznatu riječ. Ti sitni trenuci osjećaju se kao male osobne pobjede. I postoji nešto vrlo posebno u pokušaju govora hrvatskom, čak i ako su to samo nespretne fraze ili izolirane riječi. Često se izrazi lica ljudi mijenjaju. Ozare se. Drago im je vidjeti nekoga tko se pokušava povezati s njihovim jezikom i kulturom.

Nešto što me duboko iznenadilo bio je osjećaj smirenosti. Dolazim iz zemlje u kojoj je društveni život intenzivan, gdje su borba i prosvjedi dio samog daha gradova. U Boliviji ulice govore, raspravljaju i ustaju kada je potrebno; ljudi brane svoja uvjerenja snagom onih koji znaju da se povijest piše i na trgu i kolektivnim glasom - kaže Bolivijka hrvatskog podrijetla.

Daniela osjeća da joj srce sada kuca između dva različita i udaljena svijeta.

- Hrvatska me dočekala s drugačijom energijom, smirenošću koja ne dolazi iz nedostatka karaktera, već iz sjećanja. Hrabrost postoji i ovdje. Ljudi se i ovdje bore za stvari koje vole. Ali uz tu snagu, postoji duboko poštovanje prema spokoju, prema zajedničkoj tišini, prema tom miru koji mnogi narodi nauče cijeniti nakon što su prošli kroz povijest. U početku mi se taj mir činio čudnim. S vremenom je postao duboko utješnim.

Bolivija je zemlja u kojoj sam se rodila, snaga planina koja me oblikovala. Hrvatska je, s druge strane, odjek starije priče, korijen koji je prelazio oceane i generacije dok nije stigao do mene. Biti ovdje ne znači samo dolazak u novu zemlju; to je hodanje među uspomenama koje su me oduvijek čekale. Biti ovdje bio je također i način povratka samom sebi. Da jasnije slušam priču svoje obitelji i shvatim da identitet nije uvijek ravna crta: ponekad je to krug koji nas, prije ili kasnije, vraća natrag.

Ponekad čak imam čudan osjećaj kao da sam već bila ovdje. Možda ne u ovom životu, već negdje duboko u nama, gdje žive sjećanja na one koji su bili prije nas. Možda u drugim životima. Ili možda u onom tihom sjećanju koje putuje krvlju i obiteljskim pričama. Jer ponekad migracija ne znači odlazak daleko. Ponekad to jednostavno znači pronaći put natrag - zaključuje Daniela Núñez Calasich, Bolivijka hrvatskog podrijetla.