O sarajevskoj Katedrali

Nije jednostavno ukratko opisati stolnu crkvu Vrhbosanske nadbiskupije, katedralu Srca Isusova u Sarajevu. Ona je ujedno i župna crkva, a nalazi se u sarajevskoj općini Stari Grad i predstavlja vrh kulturno-tradicijske izvedbe gradnje crkvenih zgrada toga vremena. Katedrala je od same svoje izgradnje, 1882. - 1889, ali i nakon obnove iz 1932. godine stožer duhovnog života katoličkog puka u Sarajevu.

Gradnja katedrale započela je inicijativom Josipa Jurja Strosmayera da se katolički puk u BiH odijeli od bosansko-đakovačke nadbiskupije. Za prvog nadbiskupa nove Nadbiskupije imenovan je Josip Stadler biskup iz Slavonskog Broda, koji je Nadbiskupiju vodio sve do svoje ovozemaljske smrti 1918. godine. Pretpostavlja se da je za Vrhbosanskog biskupa postavljen  Stadler upravo iz razloga velike bliskosti i harmoničnog odnosa s dr. Strossmayerom. Vjeruje se da su upravo njih dvojica na tragu zajedničke brige kako voditi katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini došli na ideju cijeli posao povjeriti uglednom arhitektu Josipu Vancašu, jednom od najboljih poznavatelja gotike u tom vremenu. No, Vancaš nije bio prvi izbor . Najprije je odlučeno posao ponuditi Friedrichu Schmidtu, ali se prijedlog romanike nije svidio naručitelju. Mladi Vancaš dobio je posao na inicijativu i preporuku upravo Schmidta, te se poslije Uskrsa „bacio” na novi zadatak: izradu projekta za katedralu.

Nije bilo teško pronaći lokaciju za gradnju i odlučilo se za tadašnji Crkveni trg, ali se to nije svidjelo tadašnjim vlastima. No 1883. u Sarajevo stiže sam Kallay i rješava i to pitanje.To je Današnja lokacija katedrale. Sam Stadler se morao svom snagom boriti kako bi mu Zemaljska vlada BiH dozvolila produžetak dotadašnjeg svetišta govoreći kako za posebne svečanosti i obrede treba veći prostor, nego što je prvotnim planom odobreno. No, pored ovog „kamena spoticanja” kasnije je problem bila i grobnica za biskupe, koja se trebala graditi. O tome u Vancašovu planu nije bilo niti riječi. No, Vancaš je uskoro postao i Sarajlija. Naselio se u Sarajevo 10. ožujka 1884. godine i definitivno se posvetio svom zadatku, iz kojega će kasnije niknuti brojni objekti koji su danas zaštitni znakovi Sarajeva i proglašeni spomenici kulture.

Zemljište koje je bilo mjesto gradnje buduće katedrale predano je tvrtki Schwarz kao izvođaču poslova u kolovozu 1884. godine a za pet godina katedrala je bila dovršena 1887. godine. No, trebalo je bijele zidove umjetnički osmisliti, a cijeli taj posao trajao je gotovo dvije godine.

U poslu kojim se bavio Josip Vancaš imao je dva uzora. Francuze iz Dijona za gradnju, a Čehe iz Praga za tornjeve. U Sarajevu se to u kulturnom i arhitektonskom smislu u potpunosti pomirilo, iako su prilično udaljeni. Naime, Vancašu je želja bila napraviti katedralu u Sarajevu po uzoru na Notre Dame.

U svetištu se nalazi pet vitraja visokih 5,75 m, a širokih 1,33 metra izrađenih prema Vancaševu nacrtu kod firme iz Innsbrucka. U srednjem prozoru prikazan je razapeti Krist u času kad se Login sprema probosti mu Srce. Pod križem s desne strane kleči Marija Magdalena, dok s lijeve Majka Marija, sklopljenih ruku i ponizno podignutih očiju, a uz nju je sv. Ivan. Prozor je darovao dr. Milan Amruš. Tu su i vitraji velike rozete na pročelju, promjera blizu 5 metara, ukrašeni su samo vegetabilnim ornamentom. Njeno srednje polje je razvedeno u osam režnjeva sasvim svijetle boje, dok je osam polukrugova bliže rubu naizmjenično plave i crvene boje. Ove Nacrte, pa i one za oltare i propovjednicu izradio je sam Vancaš.

Godine 2005.  katedrala u Sarajevu proglašena je nacionalnim spomenikom BiH.

U nazočnosti velikog broja državnih i crkvenih velikodostojnika te građana Sarajeva, 30. travnja 2014. godine ispred katedrale postavljen je spomenik papi Ivanu Pavlu Drugom. Autor kipa je akademski kipar Hrvoje Uremović.