Kad trepneš na Velebitu...

Postoje putovanja koja čovjek planira mjesecima, a postoje i ona koja ga, čim započnu, stave na kušnju svih njegovih uvjerenja, zglobova i kondicije. Ovo drugo dogodilo se nama 21. lipnja 2026., kada smo u organizaciji Brodtoursa krenuli iz ravne, pitome Slavonije prema kamenom kraljevstvu Velebita, piše Antun Lukšić.

Dan je tek otvarao oči dok smo napuštali slavonska polja. Magla se još povlačila s oranica kao pospana vojska nakon noćne straže, a autobus je gutao kilometre prema planini koja se na horizontu dizala poput kakvog drevnog čuvara hrvatske zemlje.

Nitko od nas tada nije slutio da nas na Velebitu ne čeka samo planina. Čekala nas je Ira. Kasnije će se pokazati da je upravo ona najteži uspon toga dana.

Pred samim Zavižanom ukrcali smo vodičku. Visoka, sigurna u koraku, vedra, nasmijana. Na prvi pogled sasvim obična planinarska vodička.

Na drugi pogled – fatalna žena za moja koljena.

Dok smo izlazili iz autobusa i pripremali štapove, boce s vodom i onu dozu optimizma koju svaki planinar nosi na početku staze, Ira je već izgledala kao da je završila turu i spremna je krenuti na još jednu.

Početak Premužićeve staze bio je poput ulaska u neku staru pjesmu. Kamen je pričao priče starije od država, starije od granica, starije možda i od ljudskog sjećanja. Velebit nije planina koja se pokazuje odjednom. On se otkriva polako, kao mudrac koji ne rasipa svoje tajne pred svakim prolaznikom.

Bijeli vapnenački grebeni izranjali su iz zelenila poput okamenjenih valova nekog davno nestalog mora. Šume klekovine držale su se za stijene kao da ih nikada ne namjeravaju pustiti. Mirisi planinskog bilja miješali su se s jutarnjom svježinom, a povjetarac je nosio onu vrstu tišine koju čovjek ne može pronaći ni u jednoj gradskoj ulici.

A onda je krenula Ira. I nestala. Ne pretjerujem. U jednom trenutku bila je ispred nas. U drugom više nije.

Poput gazele.

Ne, gazela je prespor primjer. Poput misli. Okreneš glavu prema nekom vidikovcu, pogledaš u daljinu, vratiš pogled na stazu – nema je.

Pokušavao sam ne treptati.

Oči pune suza od napora i vjetra, ali nisam odustajao. Govorio sam sebi:

„Ne trepći. Samo ne trepći. Drži fokus.“ Ali ljudsko tijelo ima svoje granice.

Trepnuo sam. Ire više nije bilo. Ma hajde što nije bilo nje. Nije bilo ni pola grupe. Tada sam počeo sumnjati da smo mi možda došli na pogrešan izlet. Možda je ovo bila utrka, a nitko nam nije rekao. Možda je negdje u sitnim slovima pisalo da je riječ o brzinskom prelasku Premužićeve staze uz elemente planinskog sprinta.

Dok je ostatak skupine jurio prema horizontu, moja supruga i ja razvili smo vlastitu filozofiju planinarenja.

Tempo.

Naš tempo.

Tempo koji nije uključivao nepotrebno mučenje.

Staneš.

Udahneš.

Pogledaš.

Osluškuješ.

Dopustiš da planina uđe u tebe.

Jer Velebit nije mjesto koje treba osvajati.

Velebit treba doživjeti.

Kad zastaneš na njegovim kamenim ramenima, vidiš kako se svjetlost prelijeva preko golemih prostranstava. Vidiš kako oblaci bacaju sjene po dolinama duboko ispod tebe. Čuješ vjetar kako prolazi kroz klekovinu kao da prebire po strunama nekog nevidljivog instrumenta. Miris kadulje, smilja i planinskog bilja lebdi u zraku poput tamjana u prirodnoj katedrali. Pred tobom se otvara more kamenih valova. I svaki od njih nosi tisuće godina šutnje.

U takvim trenucima čovjek osjeti koliko je malen. Ali ne na tužan način. Nego na onaj oslobađajući. Kao da mu planina šapće:

„Nisi važan koliko misliš da jesi. Zato se opusti i uživaj.“

A po licu te miluje vjetar. Ne onaj koji dolazi tko zna odakle. Nego onaj koji je Ira ostavila iza sebe. Ta istarska Gazela na privremenom radu na Velebitu.

Rosijeva koliba pojavila se pred nama poput oaze. Nismo stigli zato što smo ubrzali. Ne.  Stigli smo zato što nas je Ira čekala. Da nije čekala, pronašli bismo je vjerojatno negdje u Gospiću.

Tek što sam se smjestio i osjetio prvi pravi odmor, začuo se glas:

„Idemo, idemo dalje!“

Ma kud dalje? Tek sam sjeo. Nisam se još ni umorio od odmora.

Ali grupa je ustala. Pa smo ustali i mi. Ponovno smo ih imali na oku. Punih pet minuta. Pet veličanstvenih minuta. Pet minuta zajedništva. Pet minuta iluzije da pripadamo istoj skupini.

A onda...

Trepnuo sam.

I opet su nestali.

Drugi dio puta prema Alanu bio je ozbiljniji. Divlji. Velebit se ondje pokazuje u svojoj punoj veličini. Grebeni se pružaju u beskraj poput kralježnice nekog uspavanog diva. Kamen postaje grublji, pejzaži monumentalniji, a horizont širi nego što ljudsko oko može obuhvatiti odjednom. Premužićeva staza tu više nije samo put. Ona postaje priča. Čudo ljudskih ruku uklesano u planinu.

Vijuga kroz kamenjar s takvom elegancijom da izgleda kao da ju je sama priroda nacrtala. Na jednoj strani bezdani. Na drugoj litice. Ispred tebe beskraj. I svugdje oko tebe ona golema, dostojanstvena ljepota zbog koje čovjek zaboravi na umor. Sunce je plesalo po stijenama. Oblaci su putovali svojim nebeskim putovima. Negdje u daljini more je bljeskalo poput razbijenog ogledala. A planina je šutjela. Samo je vjetar govorio. Govorio je jezikom koji razumiju svi koji su ikada pobjegli od gradske buke.

U tim trenucima shvatiš zašto se ljudi vraćaju Velebitu. Ne zbog fotografija. Ne zbog društvenih mreža. Ne zbog planinarskih znački.

Vraćaju se zbog osjećaja.

Zbog onoga što ostane u čovjeku kada se vrati kući.

Zbog tišine koju ponese sa sobom.

Zbog spoznaje da još postoje mjesta gdje priroda govori glasnije od svega ostalog.

A negdje daleko naprijed, gotovo na granici vidljivoga, jurila je Ira.

Sigurno. Lako. Bez napora. Kao da ne hoda po planini nego po vlastitom dvorištu.

Gledao sam prema toj sitnoj točki na stazi i pomislio kako postoje ljudi koji osvajaju planine.

A postoje i oni poput mene. Mi planine ne osvajamo. Mi ih poštujemo. Vrlo polako. Korak po korak. S čestim pauzama. I povremenim pregovorima s koljenima. Kad smo napokon stigli do Alana, osjećaj nije bio trijumfalan. Bio je dublji od toga. Bio je to onaj tihi osjećaj zadovoljstva koji dođe kada znaš da si prošao put vlastitim ritmom.

Jer Velebit te nauči nečemu važnom. Nije bitno koliko si puta zastao. Nije bitno koliko si bio spor. Nije bitno koliko je puta Ira nestala s horizonta. Bitno je da si vidio ono što si trebao vidjeti.

Da si osjetio planinu.

Da si joj dopustio da ti na nekoliko sati posudi svoju slobodu.

A ako pritom kući poneseš i priču o jednoj istarskoj Gazeli koja je hodala brže od ljudskog treptaja – tim bolje.

Nikada ne trepći kad je Ira ispred tebe.

Jer sljedeći put kad otvoriš oči, mogla bi već biti na drugoj planini.

Takve se priče najduže pamte...

Antun Lukšić