Glas Hrvatske

21:53 / 11.10.2021.

Autor:

Baranja - Kopački rit i Festival paprike

Festival paprike u Lugu

Festival paprike u Lugu

Foto: Vjekoslav Madunić / osobna arhiva

Baranja je velika plodna ravnica na mađarskoj (većim dijelom) i hrvatskoj strani. Vjerojatno je dobila ime po staroslavenskoj riječi za blato jer se Slaveni se ovdje doseljavaju u 7.stoljeću, a Mađari u devetom. Zaputili smo se u nju da bismo otkrili čari Kopačkoga rita, vidjeli veliki Festival parike u Lugu i otkrili još poneku turističku tajnu toga kraja.

Ulaz u Kopački rit se iz godine u godinu nadograđuje i uređuje, ondje sam prvi puta bio prije desetak godina. Tako sam, zajedno sa kolegama, imao priliku prvi puta hodati drvenim koridorima iznad same močvare. Prije šetnje pogledali smo odlično napravljen kraći film o ritu (ret na mađarskom označava močvarnu livadu, ret/rit) a Kopački rit je jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi, što zapravo znači da ovo područje tijekom godine mijenja svoj izgled ovisno o plavljenju vodom iz Dunava i Drave. Tamo nas je dočekala i kroz program dalje vodila direktorica TZ općine Bilje Renata Forjan. Nakon uvodnog pozdravnog govora poklonila nam je inspirativnu slikovnicu "Čarobna gastro priča Baranje". U njoj je prikazana i opisana priprema petnaestak jela karakterističnih za Baranju plus "njezino veličanstvo" baranjska crvena paprika, nezamjenjivi začin u tome dijelu naše zemlje. Nabrojat ću samo 5-6 jela zbog kojih su mi curile sline u ustima: perkelt od miješane ribe, šaran na rašljama, fiš paprikaš, štuka u mundiru (vojnički kaput) jer se peče na štapu uz vatru u svojoj koži-kaputiću ili čobanac od divljači...pa birajte.

Jednosatna vožnja limenim čamcem tjeranim strujom (ekologija) bila je prilika da vidimo desettak vrsta ptica, riba i vodenih zmija, bolje rečeno zmijica koje su klizile vodenom površinom. Vidjeli smo tragove na deblima još jednog vrijednog stanovnika ovoga obitavališta - dabra. Jasno da smo "pucali" fotoaparatima i mobitelima najprije po velikoj koloniji kormorana smještenih visoko na drveću koji prate pogledom svoju omiljenu hranu - ribu. Vidjeli smo i štekavca koji se ovdje gnijezdi i najveća su populacija svoje vrste na cijelom porječju Dunava. Ima tamo i rijetkih crnih roda, velikih vranaca, sivih čaplji i riječnih galebova. Kolega Nebojša koji nešto više zna o pticama ukazivao nam je na vrste. To je područje stanište oko 140 vrsta redovitih ili povremenih gnjezdarica, a onih koje samo privremeno ostanu u svojim selidbama ima još toliko! Kakav ptičji raj! Ali, tamo obitava i na desetine sisavaca od kojih su najbrojniji srne, jeleni i divlje svinje. U novije doba pojavili su se i čagljevi kojih prije nije bilo. Ovaoga puta nismo uspjeli iz čamca čuti rjuj jelena jer je početak listopada vrijeme kada se još uvijek pare. Ima tamo i jestivih gljiva od kojih je najpopularnija vrbovača (spominje je gastro priča), raste na vrbama uz vodu. Sazrijevju u travnju i svibnju a u dobrim godinama i ujesen. Od te iznimno ukusne žute gljive, tako kažu, spremaju se kremaste juhe, umaci a dodatak je perkeltima i pečenju.

Kopački rit zaštićen je još 1967.godine. Park je važan dio hrvatsko-mađarskog prekograničnog Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav kojega je 2012. proglasio UNESCO. Kopački rit, uz već spomenute ptice i sisavce, ima više od 500 biljnih vrsta. Te subote, uz nas, Park su posjetile veće grupe turista iz cijele Hrvatske, čini mi se najviše iz Dalmacije, a osim panoramskog razgledanja čamcem i većim brodom, nudi se kanu za individualce, vožnja biciklističkim stazama i na početku spomenuta atraktivna velika drvena šetnica bijelog Lopoča. Preporučujem svima koji vole otkrivati turističke ljepote Lijepe naše da dođu razgledati ovaj interesantan i lijep Park prirode.

Kopački rit

Kopački rit

Foto: Vjekoslav Madunić / osobna arhiva

Naša iduća postaja je bilo malo mjesto Lug gdje smo bili posjetitelji i sudionici na 12. Paprikafestu a ovogodišnji slogan je bio "Najbolja paprika na kugli zemaljskoj". I mogu iskreno reći da takvu ponudu vrhunske paprike, kažu na tridesetak štandova, ostalo do pedeset su bili razni drugi proizvodi - kobasice, kulen, slanina, med, bučino ulje, sirevi, ajvar, raznorazni kolači iz domaće radinosti...do sada još nisam vidio ni kušao! Ipak, toga dana je vladala paprika crvena, neki su joj tepali i zlatna, manja i veća, slatka i ljuta. Ne pretjerujem ako kažem da je uz sudionike toga dana Lugom prošlo između 4 i 5 tisuća ljubitelja hrane. Sve se odvijalo na glavnom trgu kod reformirane kršćanske (kalvinisti) crkve. Veliko šarenilo, živost... a na pozornici malo dalje izmjenjuju se folklorna društva naše mađarske manjine od Podravine do različitih mjesta iz Baranje i naravno naših mađarskih susjeda. Kao i svaki festival proizvoda ili plodova i ovaj je imao natjecateljski karakter. Na testiranju, koje se provodi svake godine, prvo mjesto među slatkim paprikama osvojio je OPG Bela Thomajer a među ljutim začinskim OPG Jozefa i Emeše Kelemen. Treba spomenuti da je sutradan 109 natjecatelja ukrstilo kotliće u Kupu Baranje-Fišijadi. Ne znam kakvi su bili ti fiševi ali je onaj koji smo pojeli pokraj pozornice spreman za natjecatelje i goste apsolutno opravdao tvrdnju da se u Baranji radi najbolji fiš. A paprika je začin bez kojega se ne može - i slatka i ljuta. Da bismo utažili žeđ imali smo na stolu graševinu i sauvignon vrlo dobre vinarije Szabo iz Karanca. Na stolu je još bilo kobasica i kolača, a ja sam osim paprike sa sobom ponio više vrsta domaćih kolača. Neki su ludili za lenglerima, kao naša organizatorica puta Željka,... za svakog se našlo ponešto. Napuštajući Lug i odlazeći u OPG Lacković obećao sam sebi doći i dogodine na Paprikafest barem na pola dana.

Koji kilometar dalje u Bilju, u Baranji je sve blizu, nalazi se spomenuto gospodarstvo Lacković. Srdačni domaćini Slavica i Anđelko stariji supružnici, njihov sin Srđan i supruga Tamara vrijedno rade na lijepo uređenom imanju i okolnim livadama. Specijalizirali su se za seoski turizam i njih četvero uspijeva pokriti brigu o 16 ležajeva, prehrani gostiju (kažu - uz spavanje tu je obilan doručak i večera), brinu o blizu 200 komada peradi: kokoše guske, patke... Tu su plastenici s povrćem, voćnjaci oko kuće i dalje. Naš ženski dio ekipe sudjeloao je u spravljanju zeljanice pod budnim okom mentorice Slavice. Inače, Lackovići su se nakon progonstva vratili 1998. i počeli ispočetka u svojoj kući na svome imanju. Vrlo brzo su došli do zaključka da će seoski turizam u Baranji imati budućnost. Već 2011. Srđan je nagrađen priznanjem HTZ-a Djelatnik godine u turističkoj akciji Volim Hrvatsku. Imaju i "Zlatni suncokret" za postignuća u ruralnom turizmu.


Treba prošetati kroz njihovu baštu gdje su danas perad i kunići, a do prije nekoga vremena bile su tu još neke životinje atraktivne za posjete osnovnoškolske djece. I dok smo nas nekolicina pili dobro baranjsko vino u društvu Anđelka i njegovih gostiju s Kosova, ženski dio je ispekao zeljanice i štrudlu sa sirom. Druženje smo nastavili unutra. Već je pala noć, a mi smo se osjećali kao u svojoj kući. Svaka čast Lackovićima i ustrajnosti da njihovo imanje i Bilje budu predstavljeni na najbolji način. Siguran sam da tamo turiste više ne treba tražiti po društvenim mrežama -oni će doći sami jer reklama od usta do usta je najbolja pozivnica...Sve pohvale i neumornoj Renati Forjan za cjelokupnu posvećenost nama toga dana.


(Vjekoslav Madunić)


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!