Sutivan podigao spomenik liječniku siromašnih Antoniju Rendiću Ivanoviću

"Kada umrem, to neće biti zauvijek". Ovim je stihom, napisanim mnogo prije svoje smrti, Antonio Rendić Ivanović kao da je naslutio da će njegovo ime nastaviti živjeti kroz djela koja je ostavio iza sebe. Više od tri desetljeća nakon njegove smrti rodni Sutivan podigao mu je spomenik, odajući počast čovjeku koji je postao simbol humanosti, liječničkog poziva i nesebičnog služenja drugima.

Svečanost otkrivanja spomenika održala se u utorak, 4. kolovoza 2026. godine, u središnjem parku u Sutivanu, ispred zgrade Općine. Spomenik je djelo akademika, profesora, kipara i doktora znanosti Kažimira Hraste, a njegovo postavljanje dio je završetka projekta rekonstrukcije javnog parka posvećenog hrvatskim iseljenicima djelo arhitekta Nikole Papića. Time je Sutivan još jednom potvrdio koliko cijeni iseljeništvo ali i čovjeka čiji je život ostavio dubok trag u dalekom Čileu.

Projekt su podržali Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine te Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, uz Općinu Sutivan, Turističku zajednicu Sutivana i Narodnu knjižnicu Sutivan. 

Kroz program svečanog otkrivanja spomenika vodio nas je ravnatelj Narodne knjižnice Sutivan Franjo Mlinac. Knjižnica, koja nosi ime Antonia Rendića Ivanovića, ujedno je i mjesto u kojem je osnovana zbirka iseljeničke književnosti "Druga domovina", posvećena čuvanju i njegovanju veza Hrvatske s njezinim brojnim iseljenicima diljem svijeta.

Glazbeni dio programa svojim je nastupom obogatila klapa Morbin, dok je stihove Antonia Rendića kazivao Nato Pivalica. Rendićeve stihove na španjolskom jeziku pročitao je Arturo Corte, Čileanac iz Santiaga i brački zet, dajući svečanosti i simboličnu poveznicu s Čileom, zemljom u kojoj je Rendić proveo svoj život i ostavio dubok trag.

Spomenik je blagoslovio don Jakša Rubinić, nakon čega su ga zajednički otkrili načelnik Općine Sutivan Ranko Blažević i nekadašnji ministar kulture Božo Biškupić. Na završetku svečanosti okupljenima se obratio i autor spomenika, akademski kipar Kažimir Hraste. 

Antonio Rendić već ima spomenik u Antofagasti, u gradu u kojem je proveo gotovo cijeli život. Ondje je prikazan s djevojčicom, no simbolika toga spomenika drukčija je: dijete predstavlja svu djecu koju je tijekom desetljeća svoga liječničkog rada nesebično liječio i kojoj je pomagao. Sutivanski spomenik vraća priču na njezin početak, na dječaka koji je s Brača krenuo u daleki svijet. 

Antonio Rendić Ivanović rođen je u Sutivanu 1896. godine. Imao je svega četiri godine kada je s majkom Magdalenom Ivanović i bratom Gaetanom otputovao u daleku Antofagastu, gdje ih je već čekao otac Jure Rendić. Poput tisuća hrvatskih iseljenika s kraja 19. stoljeća, njegova je obitelj krenula u potragu za boljim životom, ne sluteći da će upravo taj mali dječak iz Sutivana jednoga dana postati jedna od najpoštovanijih osoba na sjeveru Čilea.

Upravo je taj životni put bio nit vodilja Kažimiru Hrasti pri oblikovanju sutivanskoga spomenika. Uz lik odraslog Antonija pojavljuje se i dječak, odnosno dijete koje odlazi u svijet, ali se kao odrastao čovjek vraća, bilo stvarno, bilo u mislima, u kraj koji u svojoj duši nikada nije napustio. Tako se u skulpturi susreću početak i kraj jednoga iznimnog životnog puta, Sutivan i Antofagasta, dječak iseljenik i čovjek koji je u svojoj drugoj domovini postao simbol dobrote.

Nakon završenog studija medicine Rendić i godina prakse, otvorio je liječničku ordinaciju u Antofagasti. Vrlo brzo postao je poznat po nečemu što nije bilo moguće naučiti na sveučilištu: po suosjećanju. Pred njegovom ordinacijom svakodnevno su se stvarali redovi ljudi, a među njima bilo je mnogo onih koji nisu imali novca ni za pregled ni za lijekove. Rendić nikoga nije vraćao. Siromašne je liječio besplatno, a često im je iz vlastitog džepa kupovao i lijekove. Zbog takvog života stanovnici Antofagaste prozvali su ga Liječnikom siromašnih i Apostolom skromnih, nazivima koji su ga pratili do kraja života.

No Antonio Rendić nije liječio samo tijelo. Bio je i pjesnik, mislilac i poliglot. Govorio je hrvatski, španjolski, engleski, francuski i talijanski jezik, a pod književnim pseudonimom Ivo Serge objavio je čak 45 knjiga poezije. Njegovi su stihovi prožeti vjerom, ljubavlju, nostalgijom i razmišljanjima o prolaznosti života. Pseudonim nije odabrao slučajno. Nastao je iz imena svetoga Ivana, zaštitnika njegova rodnog Sutivana, mjesta koje nikada nije prestao nositi u srcu.

U jednoj od svojih pjesama zapisao je kako u Sutivanu "nema ničega što ne pamti", a upravo su ti stihovi uklesani na spomen-ploči postavljenoj 2019. godine na njegovoj rodnoj kući: "Nada, nada hay de ti que no recuerde" – "Nema ničega o tebi što ne pamtim". Sada je, uz tu ploču, Sutivan dobio i spomenik čovjeku čije je ime postalo dijelom povijesti dviju država.

Čile mu se za života i nakon smrti višestruko odužio. Dobio je brojna državna i društvena priznanja za svoj humanitarni rad. Papa Pavao VI. dodijelio mu je 1962. godine odličje Comendador de la Orden de San Silvestre, bio je osnivač Crvenoga križa u Antofagasti, doživotni počasni predsjednik Vatrogasnog društva Pascual Baburizza, Bomba Hrvatska te jedan od najuglednijih članova čileanske medicinske zajednice. Njegovo ime danas nose škola i jedna od gradskih ulica, a među rijetkim je Hrvatima kojima je u Antofagasti podignut spomenik.

Koliko je duboko ostao u sjećanju stanovnika Antofagaste najbolje pokazuju riječi profesora, povjesničara i kroničara Ricarda Rabanala Bustosa, izgovorene prilikom otkrivanja Rendićeva spomenika u tom gradu. Opisao ga je kao „sveca mršave figure i vitke siluete koji je, liječeći bližnjega, hodao prašnjavim ulicama maloga grada“. Prisjetio se kako ga je kao dijete majka odvela u njegovu ordinaciju i kako je liječnik mirnim glasom pregledao dječaka, a zatim majci pružio lijekove uz riječi da će sve biti dobro. Taj kratki susret ostao mu je urezan u pamćenje cijeloga života, kao i mnogim drugim stanovnicima Antofagaste koji su u Rendiću vidjeli mnogo više od liječnika.

Rabanal je zapisao da je Rendićeva kuća bila poput maloga urbanog svetišta, mjesta na koje su ljudi dolazili tražiti zdravlje za tijelo i mir za dušu. Smatrao je da je svojim životom utjelovio Evanđelje i pokazao kako se istinska veličina čovjeka mjeri dobrotom koju ostavlja drugima.

Ni nakon njegove smrti 1993. godine divljenje nije prestalo. Naprotiv, samo je raslo. Biskup Antofagaste, uz potporu hrvatske zajednice, uputio je Vatikanu čak 1.600 svjedočanstava u prilog pokretanju postupka za njegovu beatifikaciju. Za mnoge stanovnike sjevera Čilea Antonio Rendić odavno nije samo znameniti liječnik nego čovjek sveta života.

Zato otkrivanje spomenika u Sutivanu ima mnogo šire značenje od samoga postavljanja još jednoga javnog obilježja. Ono predstavlja poveznicu dviju domovina: Hrvatske, u kojoj je Antonio Rendić rođen, i Čilea, u kojemu je ostvario svoj životni poziv. Istodobno podsjeća na golemi doprinos hrvatskog iseljeništva svijetu, ali i na vrijednosti koje nikada ne zastarijevaju: požrtvovnost, suosjećanje i ljubav prema čovjeku.

Možda je upravo zato jedan čileanski autor, pišući o njemu više od trideset godina nakon njegove smrti, zaključio kako je onoga dana kada je Antonio Rendić napustio ovaj svijet "svatko izgubio liječnika, ali dobio prijatelja za vječnost".

Otkrivanje njegova brončanog lika u Sutivanu još je jedna potvrda da su se ostvarili Rendićevi vlastiti stihovi: „Kada umrem, to neće biti zauvijek.“ Dječak koji je prije više od stoljeća napustio Sutivan simbolično se vratio kući. Jer ljudi koji cijeli svoj život posvete drugima ne odlaze. Oni nastavljaju živjeti u sjećanju zajednica koje su zadužili, u ljudima kojima su pomogli i u djelima koja nadživljavaju vrijeme.

Tekst: Branka Bezić Filipović