Glas Hrvatske

00:01 / 30.01.2022.

Autor:

Uhvati ritam

Omot ploče Parnog valjka

Omot ploče Parnog valjka

Foto: Robert Mareković / HRT

Zlatne godine grupe Parni valjak bile su osamdesete i devedesete minulog nam stoljeća. Bile su to godine u kojima je band kojeg su predvodili Aki i Hus postavljao okvire, diktirao standarde slušanja, dizao prag kvalitete postojanja pop glazbe, bile su to godine u kojima je Parni valjak uistinu vozio, glavnom ulicom.

Nakon što je menadžer Vladimir Mihaljek prekinuo suradnju s tada novom glazbenom atrakcijom, sarajevskom grupom Bijelo dugme, tražio je proizvod koji bi djelovao na istom tragu; žestoki rockerski rifovi koji će se spretno miješati s idiomima ruralnog i folka. Vođeni tom idejom, Husein Hasanefendić i Jurica Pađen osnovali su band 1975., da bi se od samog početka kao vokalni solist grupi pridružio Aki Rahimovski. U ranim danima djelovanja nisu cvjetale ruže, činilo se da je tadašnjoj publici bilo dovoljno jedno Bijelog dugme, ali polako i uporno Valjak se kotrljao i izmicao iz sjene sarajevskog originala. Prvi album dolazi 1976., legendarnu pjesmu “Lutka za bal” snimaju 1977., da bi nakon odsluženja vojnog roka i Hus kao autor te Aki solist na albumu “Gradske priče” pokazali naznake onoga što će kasnije značiti za domaću glazbu. Prava šetnja glavnom ulicom krenula je nastankom ploče “Vruće igre” 1980. te se nastavila s dva sljedeća albuma; sve je predvodio Akijev ekspresivni vokal koji je svoju blagu šuškavost pri pjevanju pretvorio u prednost i idiom, tu je bio i Hus koji je kao autor pa i producent zadržao rock idiome spojivši ih s pop elementima koji su ih doveli do široke publike te pretvorili u srednjostrujašku atrakciju, dok je šlag na tortu bila vrhunska instrumentalizacija te uvođenje puhača koje je pratila europska produkcija. U vremenima Novog vala i postpunka te u vladavini pastirskog rocka Gorana Bregovića, Parni Valjak je zvučao kao svoj, originalni, drugačiji band koji nije pratio domaće trendove, već ih je diktirao. Formula isticanja pjevača i autora/gitariste preuzeta od grupe Rolling Stones (Jagger - Richards) ili banda Led Zeppelin (Plant - Page), dala je bandu dodatnu prepoznatljivost, dok ni šarm ovog para nije odmogao uspjehu grupe. 

Druga polovina osamdesetih ih pretvara u istinsku snagu domaće glazbe s hitovima poput “Jesen u meni”, koji su pratili svjetske trendove s laganim osluškivanjem promjena na domaćem tržištu, ali ono što im je uvijek uspijevalo, ostajali su Parni Valjak. Koncerti su se počeli održavati u velikim sportskim dvoranama, čak su održali i koncert na Trgu Bana Jelačića 1988., godinu dana prije onog legendarnog koncerta Prljavog Kazališta održanog u srcu Hrvatske. Rođenjem Hrvatske, devedesete su obilježili žetvom tada osnovanih Porin nagrada te nastupima širom svijeta za našu populaciju, dok je također to desetljeće djelovanja obilježio nezaboravni album “Bez struje” snimljen u zagrebačkom kazalištu ZKM. Tijekom 2000-ih grupa manje snima ali koncertno puni sve veće prostore, primjerice zagrebačku Arenu. 

Iako su stekli status domaćih glazbenih mastodonta, razišli su se 2006., da bi se nakon tri godine apstinencije povremeno opet okupljali te odlazili na turneje. Nažalost, tih simpatičnih rutina više neće biti…

Iako su ljudi skloni pretjerivanju kada su preminuli izvođači u pitanju, većina svježih hvalospjeva na Akijev račun su opravdani. I moja osobna, relativno površna iskustva s Akijem, bude mi samo vedra te simpatična sjećanja. Iako smo bez Akija ostali recentno, odlazak Valjka sredinom dvije tisućitih je predstavljao, ne samo silazak s trona, nego je pokazao i početak glazbenih promjena koje su obilježile domaću scenu u posljednjih petnaestak godina. Prelijevanje ruralnog utjecaja na domaći ukus poklopilo se s odlaskom Valjka sa scene, a isti se poklopio i s gubitkom utjecaja ostale srednje glazbene struje (Gibonni, Prljavo Kazalište). 

Naravno, razloga za to glazbeno previranje ima mnogo, od velikih migracija, globalnog profaniranja ukusa, školstva čiji je utjecaj na konopcima, nedovoljno brige za kulturu, pokretanje izvjesnih radio stanica… Ali simbolično ili ne, glazba u nas posrnula je s odlaskom Akija i društva, i otada pa do danas više se nikada nije povratila. 

U ovom trenutku revitalizacija nečeg kvalitetnijeg u srednjoj struji je gotovo nevidljiva i nepojmljiva te apsurdi poput toga kako su naši mladi samozvani desničari glavni propagandisti nekog ukusa izvan dosega Beča i ostalog europskog čemu geografski pripadamo, ne pomažu u nastajanju dobrih mijena. Ali, kažu kako se u povijesti ciklički krugovi otvaraju i zatvaraju pa čekamo novu rundu i novo dijeljenje, a do tada, Aki, hvala ti na sjećanjima i ostavštini.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!