Kako naši doseljenici doživljavaju Hrvatsku

Tijekom posljednjih 150 godina Hrvati su se rasuli diljem svijeta, mnogi od njih i na južnu zemljinu polutku, gdje danas živi više od milijun njihovih potomaka. Mnogi od njih sada putuju u suprotnom smjeru kako bi naučili ili usavršili jezik, upoznali zemlju svojih djedova i baka, a možda tu i ostali.

Dolaze s različitih kontinenata i iz sasvim različitih klimatskih zona. No ono što ih povezuje jest želja da Hrvatsku ne dožive samo kao kartu za godišnji odmor, nego kao prostor pripadanja, iskustva i svakodnevice.

Darcy iz Adelaide nikada nije vidio pravi snijeg. Hrvatsku je poznavao samo kroz sunce, more i ljetne praznike, a sada s mnogim drugim studentima prvi put dočekuje Božić u Europi. - Baš sam uzbuđen zbog zimskog Božića. Moram još kupiti čizme, ali jedva čekam vidjeti snijeg, kaže Darcy.

Andrea i njezina obitelj do Hrvatske su stigli iz Bolivije, tražeći novi početak, sigurnost, školovanje za djecu i drugačiji život. Kaže da još sve otkrivaju, ali da im je Hrvatska brzo postala dom. - Dijelimo mnoge vrijednosti. Hrvati su topli, blagi ljudi. Naše djevojčice su se u početku plašile, ali brzo su se uklopile. U ulici se svakodnevno igraju s desetak djece. Taj osjećaj pripadanja, to je ono najvažnije.

Daniel iz Melbournea imao je drukčiji motiv: povezanost s djedovinom. Odrastao uz bake i djedove, uz priče, običaje i jezik koji je oduvijek slušao, ali nikada potpuno naučio. -Shvatio sam da moram biti ovdje, uroniti u kulturu, naučiti jezik. Želim da i moja buduća djeca osjete tu povezanost kakvu sam ja imao preko svoje obitelji. Priznaje, najteže mu je bilo prilagoditi se klimi, a onda i ritmu ljudi, običajima i navikama, sličnim, a opet drugačijima od onoga što je poznavao.

Franco iz La Paza u početku je doživio kulturološki šok. U njegovu je svijetu pozdrav nezamisliv bez fizičke bliskosti, zagrljaja, poljupca, dodira. U Hrvatskoj, kaže, treba malo više vremena. Sad, kad već neko vrijeme uči jezik, sve mu je lakše, od razgovora sa susjedima do administrativnih obaveza i roditeljskih sastanaka.

Zagreb je Tatiani iz Sydneya manji od njezina grada, ali kaže, življi. - Ovdje je lakše spontano otići s prijateljima na kavu. U Sydneyju sve moraš planirati danima unaprijed. Naviknula se, kaže, ali sada želi i korak više, pronaći posao, osjećati se kao dio društva, ne samo gost. - Želim imati korijene, osjećati da pripadam.

I Darcy, koji je peti put u Hrvatskoj, ali prvi put ne ljeti, sada razumije da turistička slika zemlje nije isto što i život u njoj. - Poznavao sam samo Dalmaciju, nisam znao ništa o drugim regijama, uključujući Zagreb. Sada učim i o kulturi kontinenta, kaže.

Svi oni danas imaju više samopouzdanja, ponajviše zahvaljujući jeziku. Od kupovine karata i dogovora u trgovini pa do razgovora sa susjedima i učiteljima, jezik im otvara vrata društva u koje su odlučili ući.

Put od prvog dolaska do osjećaja pripadanja nikada nije kratak. A nije ni jednostavan. No ovi mladi ljudi učinili su dva najteža koraka: prošli su put s druge strane svijeta i donijeli odluku ostati – barem neko vrijeme. Učiti. Uroniti u kulturu.

Za generacije hrvatskih iseljenika privremeni odlazak često je postajao trajan. No za njihove potomke, koji se danas vraćaju, uče jezik i traže vlastito mjesto u zemlji predaka, čini se da vrijeme ipak radi u korist povratka.