O gradnji tambura

Jedan od osnivača i počasni član Subotičkog tamburaškog orkestra Stipan Jaramazović, također i autor udžbenika/priručnika Škola tambure, pojedinačno za primu, basprimu, čelo, e-basprimu, kontru i za bas, kolekciju svojih autorskih djela nedavno je obogatio knjigom pod nazivom Teoretska razmišljanja – O gradnji tambura.

Stipan Jaramazović se temom gradnje tambure počeo baviti još 60-ih godina prošlog stoljeća i kako bi o tome saznao što više, puno vremena je provodio u radionicama priznatih vojvođanskih graditelja ovog instrumenta kojeg voli otkako zna za sebe, a svira više od šest desetljeća.

- Zanimalo me je kako je majstor pravi, zašto baš na takav način, i u to vrijeme sam dosta vremena provodio u radionici subotičkog izrađivača instrumenata Béle Kudlika. Kasnije, kad sam bio malo stariji, odlazio sam i u druge radionice – kod Lajosa Bocána u Sentu, Stevana Belog i Josipa Geza u Novi Sad. Svi su oni bili priznati graditelji tambure i bili su voljni pričati o tome kako i zašto tako rade, zašto je primjerice kobilica tu, a ne onamo. Budući da sam je i svirao, jako me je sve to zanimalo i želio sam zapravo ući u dušu tambure, kaže Jaramazović.

Odlaskom u mirovinu i shvativši da o tome jako puno zna, počeo je svoja empirijska saznanja od majstora nadopunjavati teoretskim znanjem, a budući da je tijekom svojih studija imao fiziku, gdje se puno učilo o općim zakonitostima, i to svoje znanje usmjerio je u pravcu otkrivanja kako se one odnose na gradnju tambure.

- Tako sam počeo razmišljati da sve što znam stavim na papir i nastalo je prvih 50 stranica. Kada sam to početkom ove godine odnio izdavaču – Svjetskoj tamburaškoj asocijaciji, u Novi Sad, pokazali su zanimanje za ovu temu ali su tražili da je proširim makar za još toliko stranica, što sam i uradio do ljeta«, navodi on dodajući kome je namijenjena.

- Ovu knjigu namijenio sam majstorima početnicima, da manje lutaju, jer imao sam iskustva s nekolicinom njih koji su tek počinjali s ovim poslom da su im moje instrukcije bile jako dragocjene. No, prije svega, namijenio sam je tamburašima da bolje upoznaju ovaj instrument, kao i da se bolje mogu sporazumjeti s majstorima kad ga odnesu na neku intervenciju. Da ne bude primjerice "Majstore, ugradi mi ton u tamburu", a budući da je to jako laički kazano i zapravo ništa ne znači, majstor ne zna što da radi pa il' pogodi što se očekuje od njega ili ne.

Izrada tambure je prije svega umjetnički zanat zato što postoji jedan dio koji jako odskače od standardnog zanatskog pristupa, a to je prije svega uštimavanje glasnjače (gornje ploče). Ako se ona ostavi da bude predebela ili pretanka, tambura neće dobro svirati. Znači, to je ta umjetnička nijansa, a onaj tko nema tu crtu da to dobro osjeti, taj neće napraviti dobru tamburu. Ima nekolicina mlađih majstora na ovim našim prostorima, međutim problem je što ne postoji kontinuitet gradnje tambure u smislu da mladi uče od malo starijih i iskusnih, jer mnogo je bolje kad se znanje prenosi od majstora na šegrta. To nije tako već svi oni manje-više počinju od nule, uče na svojim greškama i treba dosta vremena dok se ne uhodaju. S druge strane, kod nas za to ne postoji oficijelna škola, već se obično izuči stolarski zanat pa se potom ide na neku vrstu specijalizacije/usavršavanja za ovaj posao. Danas graditelja tambura, osim u Subotici, ima u Srijemskoj Mitrovici, Zrenjaninu, Somboru, Bajmaku i drugim mjestima u Vojvodini, u Slavoniji ima jako puno mladih i relativno uspješnih majstora.

Stipan Jaramazović na koncu iznosi saznanja o tamburaškoj sceni na našim prostorima, u okolnim zemljama te u svijetu:

- Po broju tamburaških ansambala/tamburaša, muzičkih događaja u okviru kojih se može čuti ova glazba, Srbija (Vojvodina) i Hrvatska (Slavonija) prednjače u odnosu na okolne zemlje. Na kongresu je gost bio poznati hrvatski televizijski voditelj Branko Uvodić, koji je dobio nagradu za životno djelo za promociju tamburaške glazbe i koji je iznio podatak da u Hrvatskoj postoji oko 460 tamburaških sastava, što je ogroman broj. Za Vojvodinu ćemo tek početi 'snimati' tu scenu. To je taj komercijalno-kavanski dio, koji je prisutan i kojeg ima. Međutim, kad je riječ o velikim tamburaškim orkestrima, tu je situacija puno gora. U Subotici ih imamo svega dva – Subotički tamburaški orkestar i HGU Festival bunjevački pisama, i ima dva u Rumi – u okviru tamošnjeg HKPD-a Matija Gubec i TO Branko Radičević. U Hrvatskoj ih ima bar desetak, ako ne i više. Što se tiče tamburaša, u Austriji ih ima dosta koji su iselili iz bivše Jugoslavije, osnovali kulturno-umjetnička društva i u okviru folklora imaju tambure. Ima ih i u Americi, to su opet neki 'naši' (drugo-treće koljeno iseljenika), a također i u Australiji, ali oni još nisu u dovoljnoj mjeri inkorporirani u rad Svjetskog tamburaškog udruženja.

Izvor: Hrvatska riječ