Novi Zeland zamijenili Hrvatskom

Što to ima Zagreb, a nemaju Auckland i Adelaide? Doznajemo u priči useljenika koji su spakirali kovčege i snove i odlučili poboljštati kvalitetu života te svoj kapital uložiti u zemlju iz koje su potekli. Ljubav im je oboma zapečatila odluku da se u Australiju i na Novi Zeland više neće vraćati.

Jedan boravak u Hrvatskoj bio je presudan da ekonomistica Mary Vučajnk, Novozelanđanka hrvatskih korijena donese odluku koja će joj promijeniti život. Dok je s Folkornim ansamblom "Kralj Tomislav" iz Aucklanda boravila u Zagrebu prije dvadesetak godina, tadašnji ju je ministar kulture Božo Biškupić pitao: bi li se uselila u Hrvatsku i zašto? Njezin je odgovor bio: zbog ljubavi. To se i ostvarilo. Upoznala je sadašnjeg supruga.

- Ja sam se onda nakon taj susret vratila u Novi Zeland i u biti tad sam Brunu znala tri mjeseca. Radila sam godinu dana, skupljala novce, štedila i nakon godinu dana sam odlučila da bi došla - govori Mary.

Ugostitelj i somelier Ivan Srpek cijeli se život u Australiji osjećao kao stranac premda je ondje rođen, a hrvatski jezik nije znao.

- Prije nego sam ovdje došao živjeti frendica me je pitala da krenemo pičati na hrvatskom i ja sam izgovorio sve što sam znao u 30 sekundi - kaže Ivan.

1996. prvi je put posjetio Hrvatsku; drugi put '98., za vrijeme Svjetskoga nogometnog prvenstva u Francuskoj - i odlučio u Hrvatskoj ostati: - Tu sam trebao biti još dodatnih dva tjedna nakon Svjetskog prvenstva i ostao sam sve skupa 8, zvao sam agenta u Australiji, ajde produži još dva tjedna, pa onda još dva i još dva...

Maryna se obitelj skrasila u Brezovici nedaleko od Zagreba. Poslije više od dva desetljeća sve manje uspoređuje život na dvama kontinentima. Pronaći posao nije bilo lako, jer i njoj je jezik bio prepreka: - Pa sam onda krenula u školu predavati engleski jezik jer su tražili izvornog govornika i kroz školu sam slučajno naletila na posao zastupnika što se tiče intelektualnog vlasništva. I dan danas radim taj posao i služim se engleskim jezikom.

Ivan je u Adelaidi prodao restoran i godinu dana poslije kupio kartu u jednome smjeru za Zagreb. Dok nije naučio hrvatski, na posao je morao pričekati; ljubav se pak dogodila brzo: - Našli smo se i neki klik se desio i tad smo odmah znali da je to to!

Kliknuli su i kao poslovni partneri, a 2004. osnovali tvrtku: - Ja sam u Londonu pokušao izvoziti hrvatska vina prema vanjskom tržištu, jer sam mislio da ima potencijal, ali tek kad sam tamo došao shvatio sam koliki su realni porezi na ta vina i sve ostalo. 

Hrvatska tada nije bila u Europskoj Uniji pa je morao platiti vrtoglavo visok porez.

- Htjeli smo puno puno toga napraviti, jer ipak je Ivan došao iz jednog drugog svijeta gdje su sve te ideje već dugo živjele i takvi načini poslovanja su dugo živjeli, no vidjeli smo da jednostavno nije vrijeme - kaže poduzetnica Doris Srpek. 

Srpek je Australiji proveo djetinjstvo i napravio prve poslovne korake. No poslije turističkog posjeta Hrvatskoj, nije mu dugo trebalo, kao ni Mary Vučajnk, da se odluči na povratak. Put njihovih obitelji bio je obrnut.

- Meni je baka se doselila na Novi Zeland jer je njezin brat tamo živio. I kako je moj pokojni djed nestao u Bleiburgu ona je bila udovica pa je odlučila da će otići onda u Novi Zeland. I kako se tamo smjestila, tata i mama i sestra koja je imala godinu dana su odlučili da idu u posjet baki na šest mjeseci. Kako su otišli tako su i ostali - priča Mary.

Bili su među prvim Slavoncima koji su se doselili u Auckland. Njezina, pak, odluka da se iz Aucklanda preseli u Hrvatsku, mnogima je bila šokantna: - Jer su mislili zakaj ja idem kad tamo imam posao i auto i stabilnost i sve na tanjuru.

Ali da nije donijela tu odluku, kaže, nikada ne bi istinski znala kako je u zemlji iz koje si potekao, kako je tu odgajati djecu, i živjeti: - Tu sam već 23 godine. Sad živim 23 godine u Hrvatskoj, a sa svoje 23 godine ja sam otišla. Sad sam baš na pola pola.

Srpekovih je 5 minuta ipak došlo 2014. kada su postali vlasnici najstarije hrvatske vinoteke. U gradu razvijene gastronomske i turističke ponude morali su ponuditi nešto posve drukčije kako bi privukli goste.

- U Australiji ako otvaraš nešto novo, ti si krcat prve dvije godine garant. Ti moraš nešto krivo raditi da ljudi ne bi došli. U Hrvatskoj je totalno obrnuto - kaže Ivan. Još dan danas nije sređeno tržište. U Australiji točno znaš tko je, gdje je što i po kojim rabatima radiš vina i po kojoj cijeni možeš kupiti. Tu je još divlji Teksas.

S vremenom su osvojili laskavu titulu Vinoteke godine, a vjeruju da će s vremenom i hrvatska vinska scena oživjeti.

- Neki ekonomski parametri i mala potrošačka moć odlučuje sigurno o tome hoće li se netko odlučiti kupiti bocu vrhunskog vina u nekoj vinoteci ili će otići u šoping centar ili veliki trgovački lanac - govori Dosris.

Zbog toga su počeli snažnije promicati hrvatske autohtone sorte i vinsku kulturu: - Ruku na srce okruženi smo važnim vinskim regijama, ali to je nešto što nas izdvaja. Izdvaja nas i kvaliteta, a to potvrđuje sve više nagrađenih hrvatskih vinara po cijelome svijetu. Prvi i najpoznatiji su Miljenko Grgić i Josip Babić, koji su vinska carstva izgradili u Sjedinjenim Državama i na Novome Zelandu. To je taj jedan sell point, jedna dodana vrijednost kada pričate o Hrvatskoj, kada pričate o hrvatskoj vinskoj sceni, o tome kako je Hrvatska dio starog vinskog svijeta i kako je puno naših ljudi otišlo u svijet i ostvarilo izvrsne rezultate.

Na pitanje koji je to tajni začin uspjeha hrvatskih povratnika, oboje odgovaraju: upornost i iskrenost.

Maryna majka pola godine provodi na Novome Zelandu, a pola u Hrvatskoj. Otac je umro; sudbina kao da je htjela da se to dogodi baš tu, u Hrvatskoj koju je neizmjerno volio: - Taj dan kad se to sve dogodilo on je mene pitao jesam li sretna. Odgovorila sam da jesam i taj dan je on preminuo. Tako se zauvijek vratio kući... 

- Uvijek slušajte svoje srce - poručuje Mary - jer tako ćete najbolje upoznati sebe. Ona je svojim srcem - dom našla u Hrvatskoj.