Maksimilijan Vanka – ime i djelo za pamćenje

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Strossmayerova galerija starih majstora pozivaju na virtualnu izložbu umjetnina iz Memorijalne zbirke Maksimilijan Vanka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Korčuli.

- Zbog preuređenja Zbirke Vankine su umjetnine trenutačno u zagrebačkim ''čuvaonicama'', a to je povod za pomnije istraživanje tog bogatog umjetničkog materijala - rekla je Ivana Gržina, autorica virtualne izložbe, viša kustosica u Strossmayerovoj galeriji starih majstora, Akademijinoj muzejsko-galerijskoj jedinici.

- Ova virtualna izložba prvi je cjelovit pregled Vankina stvaralaštva pod skrbi Akademije, dodaje Gržina, a o njegovu se opusu u domovini vrlo malo zna. Fokus je na Korčulanskoj Zbirci, uvršteni su i arhivski dokumenti te plodovi njegova stvaralaštva koji se čuvaju u nekim drugim Akademijinim jedinicama.

Izložba umjetnina može se pogledati na mrežnoj stranici.

Četvrt stoljeća izvan domovine

Maksimlijan Vanka rođen je u Zagrebu 1889. godine, a odrastao u okolici Zaprešića. Zbog nezadovoljstva matičnom sredinom odselio se u New York, grad koji je podigao njegovo stvaralaštvo na višu razinu. Poslije smrti u Meksiku 1963. godine, njegova udovica Amerikanka iz ugledne njujorške obitelji, Margaret Stetten Vanka dala je dvije obiteljske nekretnine u Korčuli na korištenje u službu umjetnosti te darovala slike za budući postav. Njezina je želja bila da se jedna od vila preuredi u Kuću za umjetnost u kojoj će djelovati mladi, neafirmirani umjetnici.

Na ostvarenje plana trebalo je pričekati nekoliko godina, jer su nekretnine bile nacionalizirane. Složen proces završio je 1968., a iste je godine otvorena Zbirka. Danas se njegovi radovi nalaze u Memorijalnoj zbirci Maksimilijana Vanke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Korčuli, Modernoj galeriji u Zagrebu te u Umjetničkom muzeju James Michener u Doylestownu.

Prvu likovnu naobrazbu Vanka je stekao u Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt kod Bele Čikoša Sesije. Tri godine školuje se u Briselu. Godine 1915. vraća u Zagreb, aktivno se uključuje u kulturni život grada i postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Poslije desetak godina dogodio se svojevrsni 'kratki spoj' - odnosno dugotrajni spor s mjerodavnim Ministarstvom za prosvjetu u Beogradu koje mu je osporavalo pravo na promicanje u viši platni razred. Ivana Gržina pojašnjava da mu nisu htjeli priznati višu stručnu spremu teorijom da briselska škola koju je pohađao nije visokoškolska ustanova. Što se krilo u pozadini cijele priče još nije izašlo na svjetlo dana, no zbog toga, ali i vrlo složene političke situacije, slutnje nadolazećeg rata i Margaretine želje da se vrati u Ameriku, hrvatski slikarski velikan 1934. godine započinje nov život u Velikoj Jabuci.

Opčinjen New Yorkom

- Tu je slikar dosegao vrhunac svoje stvaralačke dionice. Lutao je gradom i bilježio gradske vizure, ali jednako vješto portretirao i one tamnije strane velegrada u vrijeme velike depresije - nastavlja Ivana Gržina.

Nadahnuće je pronalazio u njujorškim neboderima, prosjacima i beskućnicima, lučkim barovima, uličnim tučnjavama, ljudima s dokova. Zbog nezadovoljstva prijmom u njujorškim medijima, objeručke je prihvatio posao u Pennsylvaniji  te se sa suprugom treći put odselio. Godine 1937. pozvao ga je velečasni Albert Žagar da u tada relativno novoj Crkvi svetog Nikole u Millvaleu kraj Pittsburgha naslika freske. Prva je to hrvatska katolička župa u svijetu podignuta vlastitim sredstvima, ističe Gržina, a Vanka nije slučajno izabran.

Župniku je bilo itekako važno da Hrvat odradi taj posao, ali isto tako i netko tko s njima dijeli iseljeničku sudbinu. Ciklus crkvenih fresaka proglašen je najboljim u Americi,  upisan je u ''The National Register of Historic Places'' , a  požnjeo je ogroman uspjeh ne samo u hrvatskom tisku s obje strane oceana, nego i u uglednim američkim dnevnim listovima. Vanka je konačno dobio priznanje kakvo zaslužuje. Unutarnji dio crkve prikazuje dolazak hrvatskog doseljenika na američki kontinent, rad u rudniku, obiteljski i duhovni život, stradanja tijekom fizičkih poslova, oplakivanje supruge i majke za izgubljenim mužem ili sinom te kolonu rudara koji odlaze na posao. Na drugoj strani crkvenog zida oslikana je raskoš poslodavaca te zaštita državnih vlasti nad kapitalom.

Misteriozan nestanak svjetskog putnika?

Tijekom života u Americi Vanka je iznimno puno putovao. Zime je sa suprugom provodio u Meksiku. Jedan boravak na plaži Porto Vallarta  bio je koban za Maksimilijana. Dobio je srčani udar i utopio se. Njegovo su tijelo izvukli lokalni ribari, koji se svjedočili nesretnom slučaju.

- To je podatak koji znamo zahvaljujući Nikoli Wiesneru, koji je prije petnaestak godina izradio doktorsku disertaciju o Vanki. Prvi je donio taj dokument, dokinuvši na taj način raznorazne priče koje su se ispredale o tobožnjem ''misterioznom nestanku u meksičkim vodama''. Bio je to doista nesretan slučaj - kaže autorica izložbe Ivana Gržina.

Ubrzo poslije njegove smrti, Margaret Stetten Vanka donirala je dio ostavštine Vankinoj domovini, a njegov pepeo prosut je po rijeci Potomac, u prisustvu obitelji i prijatelja - predajući Vankin duh rijeci  koja na jeziku indijanskog plemena  Algonquian označava ''mjesto gdje se donosi danak''.