Charlene i Nate okrenuli novu životnu stranicu u Hrvatskoj

Nekada je Hrvatska bila zemlja iz koje se odlazilo. Danas sve više postaje - zemlja s X-faktorom. I to ne samo za one s hrvatskim korijenima nego i za strance. No put do života u Hrvatskoj nije uvijek jednostavan - čekaju ih administracija i dokumenti, kulturološke razlike, ali i sasvim nova svakodnevica. 

112 godina nakon što je njezin djed Mate iz Gorskog kotara stigao na obalu jezera Michigan, njegova unuka pronašla je put natrag.

Charlene Marie Malnar Ritter govori kako je sve počelo 2008. kad je došla u Hrvatsku i prvi put upoznala obitelj. 

"Nije nas zaustavilo ni hrvatski "pomalo""

- Rođaci su me odveli do djedove rodne kuće koju je razrušila talijanska vojska. Dali su mi da ponesem jedan njezin kamen, tako sam u Americi imala uspomenu na tu djedovu kuću. Iz tog kamena počela je klijati svijest o identitetu. 

A da ga formalno i potvrdi dobivanjem državljanstva, potaknuo ju je suprug Nathanael Ritter. Tada su se prvi put zajedno susreli s hrvatskim "pomalo", koji važi i za ljude, i za birokraciju. 

- Četiri godine nakon što se prijavila za državljanstvo, nazvali smo konzulat u strahu da se nešto eventualno zagubilo, ali rekli su nam da samo trebamo čekati. Zatim smo nastavili zvati svakih šest mjeseci. Pa kada ga je napokon dobila, bio je nestvaran osjećaj da ga zaista držimo u rukama. Nakon toga sam i ja zatražio državljanstvo kao bračni partner i to je onda potrajalo još dvije godine. 

Prvi dom je Trogir 

Tijekom tih sedam godina čekanja, u cijelosti je stasala i odluka o povratku. Odluka toliko snažna da je više ništa nije moglo pokolebati.

- Sredinom listopada prošle godine pronašla sam kvržicu u vratu, završila na hitnoj i otkrila da imam rak. Idućih pola godine išla sam na kemoterapiju i liječenje te čim su nalazi u travnju pokazali da raka više nema, rekla sam: selimo se u Hrvatsku. Liječnici su željeli da čekam još tri mjeseca do ponovnih nalaza, ali poslije toliko godina čekanja, odlučili smo da ipak idemo. U Splitu sam napravila CT i prošlog tjedna stigao je nalaz da je sve u redu. 

Svoj prvi dom u Hrvatskoj pronašli su u Trogiru. 

- Kada smo stigli ovamo i razgovarali s ljudima, zaključili bi da sam Amerikanka. Ali čim bismo im rekli da smo hrvatski državljani ili da sam ja podrijetlom Hrvatica, odmah bi se razvedrili i promijenili ton, odjednom bi se počeli ponašati kao da smo prijatelji, obitelj, pozivati nas da dođemo opet, da se ponovno vidimo. Bili smo oduševljeni toplinom te dobrodošlice. 

- Volim svoju zemlju, zemlju iz koje dolazim. I ona je voli. Ali dobili smo priliku upoznati sve ono što ona nosi u krvi s očeve strane. Stoga smo došli jer smo to željeli, a ne zato što smo htjeli pobjeći. Volimo obje zemlje i to nam je važno, ističe njezin suprug. 

Pronašli nešto pozitivno u trajanju administrativnog posla 

Brzina hrvatske birokracije, ako ništa drugo, ostavlja više nego dovoljno vremena za pripremu za život u novoj zemlji.

- Pronašla sam stranicu Expat in Croatia. Nekoliko godina sam čitala njezine blogove, pratila sam objave na YouTubeu i Instagramu, gledali smo prijenose uživo u kojima bi ona odgovarala na pitanja. To je zaista bilo od velike pomoći, mnogo toga sam učila o zemlji koja je u tom trenutku već bila i moja zemlja, a o kojoj zapravo prije toga ništa nisam znala, objašnjava Charlene. 

Blogovi Expat in Croatia iznimno su bili vrijedni

Bez sadržaja koje Sara Dyson objavljuje već 13 godina, snalaženje u ovim prvim mjesecima u Hrvatskoj zasigurno bi im bilo mnogo teže.

- To je bogatstvo informacija koje nam je pomoglo snaći se i navigirati kroz sustav, jer jedno je dobiti državljanstvo, a nešto sasvim drugo preseliti se. U konzulatu smo postavili nekoliko pitanja, primjerice u vezi sa zdravstvenim osiguranjem, ali odgovorili su nam da ćemo to sređivati ovdje kad stignemo. No jednom kad sletite, nitko vas ne čeka u zračnoj luci da vas primi za ruku i kaže: ovo su koraci koje trebate napraviti da se smjestite. 

Njezini blogovi vode vas korak po korak kroz proces dobivanja osobnih dokumenata, zdravstvenog osiguranja, potrage za smještajem. 

U njihovoj pripremi sudjeluje tim ljudi, među kojima je i inženjerka računarstva Kaja Pavlinić Popović. 

- Meni su društvene mreže jedan jako drag hobi, volim odmalena i snimati i editirati i stvarati priče. ... Budući da ja imam dosta bliske konekcije sa Sjedinjenim Američkim Državama i sa stranim državama i dosta sam putovala, ovo je zapravo jako lijep način da našoj dijaspori i Hrvatima izvan Republike Hrvatske približim što sve tu mogu tu ostvariti, kako bi izgledao život u Hrvatskoj, na koji način mogu doći do njega i eto zapravo zato uživam raditi sa Sarom i ispričati priču Hrvatske svima koji ju žele čuti. 

Charlene i Nate za nekoliko tjedana počinju učiti jezik na Croaticumu, zbog čega su trogirsku adresu zamijenili zagrebačkom.

- Otac je kao pripadnik američke vojske bio smješten u Koreji gdje je i upoznao moju majku. Stoga sam odrasla uz majku Korejku i oca Hrvata, na zapadnoj obali, u državi Washington, pa nisam baš imala priliku naučiti hrvatski tijekom odrastanja. Zato sam i uzbuđena što ćemo ovdje moći naučiti jezik te upoznati moje korijene. 

- Ne možete ni zamisliti koliko sam ponosan što sam dobio državljanstvo. Svakoga se dana moram uštipnuti da provjerim je li ovo stvarno. Zaista sam zahvalan svim Hrvatima i Vladi za ovu mogućnost jer ne osjećam da sam to zaslužio, sretan je Nate.

Okretanje nove životne stranice zahtijevalo je hrabrost i danas i prije sto godina. No zahvaljujući trudu pojedinaca, danas to ipak nije sasvim put u nepoznato.