Čovjek nikada ne smije zaboraviti odakle je potekao

Uzoriti Oče kardinale, impozantne su životne brojke Vašega pastirskog služenja. Možete li povući paralelu između godina kada ste postali osoba posvećena života i danas u zrelosti?

- Sasvim je drugačiji tempo života. Drugo, kriteriji života su drugačiji. Evo, nakon toliko vremena koliko sam proveo kao Nadbiskup, i 55 godina kao svećenik. Od 90-te sam Nadbiskup od 1994. kardinal. Spremao sam se za ovo vrijeme mirovine. Molio sam Boga da mogu normalno prihvatiti sve ono što sam radio ostaviti i da sada preuzmem jedan drugi vid. Pripravljao sam se na ovo i zato zdušno živim ovo vrijeme, vrijeme kada zapravo, molim, razgovaram, na neki način komuniciram o iskustvu života koji sam rado dijelio s drugima, a Bog dao da imam vremena pa i molim za sve ono što sam prošao u životu. Pokušavam se uživjeti u ovaj današnji tempo života. Prvo, toliko je tih informacija, kako bih rekao, negativnih, ozračje je nabijeno negativom i pokušavam nekako sačuvati svoju nutrinu da me to ne zatruje. Da mi ne zatruje nadu, pogled u budućnost. Kad me pitaju što ja sad radim: Pa, čekam da zakoračim u vječnost. To je sad moje vrijeme, ali ono što mogu vrlo rado podijeliti s drugima jest moje iskustvo. Međutim, ovo što se vani događa nije da ne brinem, zabrinut sam pogotovo kad je u pitanju odnos prema ljudskim pravima, prema čovjekovu dostojanstvu, prema vrijednosti obitelji, prema identitetu, … Na neki način kad se to sve niječe vrlo sam zabrinut, jer vidim da brojni mladi nisu formirani u tome, jer roditelji nisu imali vremena o tome s njima razgovarati. Oni rade, a djeca rastu bez orijentira. I to je jedan moment koji me poprilično zabrinjava, ali ono što me je ugodno iznenadilo je ta mladost. Ipak ima jedan ideal, spremna je tražiti prave vrednote. To se događalo na ovim skupovima oko koncerata. Pokazalo se zapravo da ti mladi koliko god željeli zabave imaju osjećaj za prave vrijednosti.

Vi u mnogobrojnim propovijedima spominjete činjenicu „kako svako vrijeme ima svoje breme“. Jesu li možda naše današnje breme zapravo ljudske i kršćanske vrijednosti?

- U posljednje vrijeme znao sam upotrebljavati ovu kombinaciju. Ne znam šta je bilo gore: bezbožni komunizam ili ovaj bezdušni kapitalizam. Međutim, dolazi i treća situacija, a to je urušena demokracija i to postaje ozbiljan problem društva, jer drugi u svojoj komunikaciji misle da sabori, parlamenti mogu sve dizanjem ruku. To je opasnost, pogotovo kada mladi odnosno mnogi nemaju izgrađene stavove, onda čovjeka ubija to što se događa oko njega. Zapravo, tu sam zabrinut. To je naše vrijeme.

Znamo da ste rođeni u mnogočlanoj obitelji. Vidimo da u posljednje vrijeme nema mnogo rađanja, sve je manje djece, ali što je najinteresantnije odnos prema majkama se nekako promijenio.

- To je tema koja je vrlo široka. Društvo raste ili pada dostojanstvom žene kazao je jedan švicarski mislilac. Ovo je društvo urušilo dostojanstvo žene. Žena je postala roba za trgovinu, a drugo, snaga jedne žene je u velikodušnosti. Međutim, da nas se postalo egoistom, a egoist nikad ne može ni sebe ni druge usrećiti. Egoizam uništava osjećaj o vrijednosti života. A i društvo nameće, tobože, ljudsko pravo ubiti nerođeno dijete. Međutim, kad se dijete rodi, tobože zaštićeno je pravom, a ne rođeno nije zaštićeno. Tu se zapravo poremetio stav društva prema životu, a kad je život ugrožen izgubi se vrijednovanje života. I dovodi do toga da tada cijelo društvo bude ugroženo i cijeli narod je ugrožen. Ima i jedna druga tajna. Ja sam odrastao u brojnoj obitelji kao 12. dijete, a nisam posljednji. Jednostavno trebamo živjeti zagrljeni. Roditelji su imali zdrav osjećaj: ako nešto dobiješ moraš podijeliti. Taj osjećaj altruizma je odgajan od malena. Stara poslovica kaže da se trn oštri iz malena. U današnje doba djeca su odrasla sebična. A roditelji su zapravo griješili, jer djeca ne trebaju stvari nego srce. Danas roditelj nema srce da sluša svoje dijete. Možda ima vremena da galami, ali nema vremena da ga poasluša. Djeca kad se žele izreći onda sazrijevaju. Ako djeca ne izgovore u svom djetinjstvu, ona su oštećena i psihički i ljudski. Najveći problem današnjeg društva je to što roditelji ne znaju s djecom razgovarati i djeca kroz taj razgovor sazrijevaju kao ljudi, kao osobe. Međutim, problem je ako smijem biti još kritičniji, danas je društvo nametnulo kompleks ženama: moraju se one dokazati, moraju parirati muškarcima, onda žrtvuju dostojanstvo majke i više nemaju vremena za djecu. Kad društvo uruši dostojanstvo žene i majke samo sebe ugrožava. Tako da smo danas sveli sve na jedan takav status društva zapravo ne odgajamo za društvo, a to je problem, ne samo našeg hrvatskoga naroda, nego je to problem Europe. Cijela Europa stari, zapravo cijela Europa nema osjećaj za život. Sad se počinju buditi, ali ne znam koja je to linija koja perfidno želi ušutkati čim se netko pojavi na tom području. Zapravo, rekao bih u medijima stigmatizira te ljude koji brane dostojanstvo čovjeka, majke i obitelji. Koliko god država bila ustrojena ako nema obitelj kao temelj nema budućnosti. Tu se odgaja prvo za ljubav, nesebičnost, suživot, civiliziranost i tako dalje. Tu raste osobni identitet djeteta, a onda na neki način djeluje i društvo. Današnje društvo je opterećeno i tom ideologijom, koju je nametnula urušena demokracija, a koja ne radi za opće dobro. Danas je glavni interes. Ako je u interesu stranke, tvrtke, društva, onda je sve dozvoljeno. I to je veliki problem. Treba služiti, a ne gospodariti.

Oče Kardinale, čuli smo da ima jedna pjesma koja kod Vas budi posebne emocije.

- Poznato je da ja rado zapjevam pjesmu „Tebi, majko, misli lete“. To je pjesma koju sam ja htio u ovoj atmosferi nametnuti da se vrijednuje dostojanstvo majke, kroz tu pjesmu vratiti poštivanje majki. Zanimljivo kad god sam zapjevao u društvu počeo sam liti suze. Ipak htjeli, ne htjeli priznati, majka je najdraže biće u životu. Međutim, zašto sam ja volio tu pjesmu? Upravo sam kroz nju htio vratiti poštovanje majke. Mi imamo četiri majke. Majka koja me fizički rodila, Ono prvo što dijete izgovori to je „mama“, Druga majka je naša domovina, gdje smo rođeni, materinjski jezik i kultura. Treća je Crkva, koja nas je krštenjem rodila da postanemo djeca Božja, a četvrta je ona koju nam je Isus na križu dao. Eto, to su naše majke i baš smo mogli vidjeti za gospine blagdane svijet je željan doći i pokloniti se majci, jer treba Majčino srce i utjecaj Marijin. I zato ta pjesma „Tebi majko, misli lete“ želi u ljudima probuditi ljubav i svijest o dostojanstvu majki.

Vi ste tijekom svoje svećeničke, pa biskupske, nadbiskupske i kardinalske službe često putovali izvan naših dvaju domovina. Tamo ste susretali naše ljude. Što biste im poručili?

- Ja sam sve svoje susrete s našim ljudima vani koristio da ih ohrabrim i da ne zaborave svoj identitet. Tako da zapravo, svoju djecu, svoju unučad dovedu na mjesto gdje su oni rođeni, da im pokažu grobove predaka, da im pokažu gdje su odrasli i gdje su kršteni, tako da djeca imaju svijest korijenja, da ne zaborave svoje korijene. Čovjek ne smije zaboraviti ono iz čega je poniknuo. Hrabrio sam sve te ljude u iseljeništvu, kad god imaju priliku da obiđu svoje stare i zaboravljene. Evo, ja sad ovdje živim sa starcima u Domu u Kiseljaku i vidim što njima znači kad im se pojavi dijete, unuk, praunuk, to je život za njih. To treba cijeniti. To se ne smije zaboraviti. Prvo, svoje korijenje, identitet, svoje pretke koji su pokojni ili živi.