Čileanska odvjetnica, rodom Ličanka, želi živjeti u Zagrebu

Dragica Abeleida Vukelić, čileanska odvjetnica hrvatskog podrijetla, planira se nastaniti i raditi u Zagrebu sa svojim suprugom, gdje živi njezina majka. Njezin hrvatski djed posebno se trudio očuvati hrvatsku kulturu poučavajući svoju obitelj hrvatskom jeziku i pripremi tradicionalnih hrvatskih jela.

- Unuka sam Jose Vukelića, rodom iz prekrasnog sela Donji Kosinj u Lici. Nakon što je preživio tragična iskustva Drugoga svjetskog rata, moj je djed 1949. godine stigao u Čile. On i njegov brat Milan stupili su u vojsku kao tinejdžeri, u dobi od 17 i 18 godina. Bilo je to vrlo tužno iskustvo jer je izgubio brata, strica i rođaka, što je na obitelji ostavilo dubok trag tuge. Nakon rata moj je djed bio zatočen u dva logora, u kojima je proveo četiri godine. Jedan od njih bio je koncentracijski logor Esterwegen u Njemačkoj. Kasnije je prebačen u Italiju, odakle je emigrirao u Čile.

Moj djed Joso oženio se Čileankom po imenu Yolanda i osnovao veliku obitelj. Među njegovom djecom je moja majka, Dragica Vukelić. Bilo mu je vrlo važno održavati veze s obitelji u Hrvatskoj (majkom, sestrama i nećacima) te im je neprestano pisao, iako je pismima trebalo otprilike 30 dana da stignu na odredište. Na taj je način stvorio neraskidivu vezu između svoje djece i njih.

Kod kuće se svakodnevno posvećivao očuvanju hrvatske kulture učeći ih govoriti njegov jezik i kuhajući tipična jela, poput poznate sarme ili izvrsne janjetine s ražnja na lički način, koju je satima okretao dok nije dobila ukusnu zlatnu boju koja ju je karakterizirala. To je vrijeme iskoristio za pjevanje tipičnih hrvatskih pjesama tog vremena, uz pratnju gitare, budući da je, dok je živio u Hrvatskoj, svirao osmožičanu tamburicu u grupi od pet mladih glazbenika iz svog sela - kaže Dragica Abeleida.

Njezin djed je umro vrlo mlad, dok je ona još bila sasvim mala.

- Ali moja majka je nastavila s istom predanošću kao i moj djed, njegujući našu kulturu sa svojom djecom i unucima. Tako svi imamo hrvatsko državljanstvo, ne samo djeca i unuci, nego i njegovi praunuci.

Mama nas je učila stare pjesme koje je naučila od mog djeda, poput “Ćiribiribela mare moja”, “Marijane, Marijane” i drugih. Također nam je iz Hrvatske donosila mnogo kaseta, CD-ova i ploča moderne hrvatske glazbe, koje smo prevodili i učili jednu po jednu, uključujući pjesme Tomislava Ivčića, Miše Kovača, Kiće Slabinca, grupe Latino i mnogih drugih.

Moj brat Franjo pohađao je tečaj Croaticuma kada je imao 19 godina. Zatim se vratio u Hrvatsku kako bi dovršio preostale razine. U svom domu u Santiagu u Čileu govori samo hrvatski s mojim 5-godišnjim nećakom Ilijom. Moj najstariji sin Patricio, koji trenutno studira medicinu, imao je priliku pohađati tečaj Croaticuma u Zagrebu nakon što je završio srednju školu u Čileu, zahvaljujući stipendiji za potomke Hrvata koji žive izvan Hrvatske. Moj drugi sin, Ivo Juraj, već je dvije godine u Zagrebu i trenutno je na trećoj razini Croaticuma - ističe Čileanka hrvatskog podrijetla.

Majka Dragice Abeleide živi u Zagrebu već deset godina.

- Tamo ima priliku uroniti u stvarnost hrvatske kulture, umjesto da je samo promatra iz turističke perspektive. Može prisustvovati kulturnim i kulinarskim događanjima organiziranima u raznim gradovima diljem zemlje, kao i drugim svečanostima koje novim naraštajima pomažu u očuvaju hrvatskih običaja i kulture.

Osim toga, moja je majka aktivna članica Hrvatsko-hispanskog društva. Također je u raznim gradovima predstavila svoju knjigu koju je napisala i prevela na hrvatski “Sokolovi u mojoj duši” - a koja donosi životnu priču moga djeda Jose, obuhvaćajući razdoblje njegova života u Hrvatskoj te kasnije u Čileu. Mislim na prezentacije u kojima sam, naravno, sudjelovala i na kojima sam mogla davati intervjue na hrvatskom jeziku. Ipak, moram napomenuti da, premda razumijem jezik i mogu ga govoriti, gramatika mi zadaje određene poteškoće kada se moram izražavati.

Suprug i ja i dalje planiramo nastaniti se u Zagrebu i odande raditi, s obzirom na to da naše poslovanje funkcionira putem interneta. Mislim da bi to bio najbolji način za poboljšanje mojih jezičnih vještina, jer smatram da jezike treba živjeti.

Iz Čilea šaljem srdačne pozdrave svojoj voljenoj Hrvatskoj, zemljopisno dalekoj, a ipak bliskoj mom srcu - zaključuje Dragica Abeleida Vukelić.