Franjevački samostan Petrićevac

Nad ljudima banjolučke regije kroz povijest su se nekako nadvijali neki čudni oblaci i uvijek je netko jahao naoružan buzdovanima, mačevima, puškama, samokresima, granatama, tenkovima, zrakoplovima, teškim topništvom, poganim riječima, nemilosrdnim ubojstvima i svakojakim drugim sredstvima kojima se ljudima nanose zla i nevolje.. No, od 1291. godine kada su ove krajeve sjeveroistočne Bosne počeli stizati nasljednici svetoga siromaška iz Asiza, bilo je lakše za podnositi sve te nevolje, a duga i burna povijest kaže kako je toga bilo mnogo. Franjevci su od prvih dana gradili svoje samostane, pa su čak u 16. stoljeću na tom mjestu imali 16 samostana na području između Une i Sane. 

Međutim, u 16. stoljeću Osmanlije snažno prodiru ka zapadu i šire svoju vlast, pa su njihovim širenjem jedan po jedan nestajali franjevački samostani. Kasnije su se ponovno dizali i živjeli u nekoliko župnih kuća: od Bihaća do Banje Luke. No, iako je nedaleko još i ranije bio podignut samostan u Ivanjskoj, Banja Luka je franjevačku upravu dobila tek mnogo kasnije, tek 1852. godine franjevci su donijeli odluku o dizanju samostana u  Banjoj Luci, a to se dogodilo tek  1865 godine.

- Za budući samostan kupljeno je zemljište nedaleko od Banje Luke na lokalitetu "Dudić". Zanimljivo je da je franjevačka rezidencija u Bosanskoj Krajini niknula baš u vremenu kada je osnovana i Podružnica Matice Hrvatske u Banjoj Luci, kaže dobar poznavatelj ovog dijela franjevačke povijesti fra Vjeko Jarak, koji će napomenuti i podatak da su u jednom teškom trenutku borbi između Austrougarskih i turskih postrojbi braća fratri sklonili u trapistički samostan Marija Zvijezda.

Franjevački samostan na Petrićevcu dobio je dozvolu za podizanje crkve tek 1885. godine i tek tada je službeno proglašen samostanom. Bilo je to za vrijeme pontifikata Svetog Oca Leona XIII. Samostanska zgrada nije dugo izdržala pa su već 1887. za vrijeme fra Ambroza Radmanovića ozidani novi zidovi. Ali, niti ta zgrada nije bila duga vijeka, pa je izgrađena nova današnjeg oblika sa dva tornja.

Prema projektu arhitekta Katušića, 1930.-1931. izgrađen je novi samostan, a odmah po završetku radova isti je i oslikan. Naravno izgrađena je i crkva s dva zvonika. Odmah po završetku izgradnje, pozvani su slikari iz Praga, pa su pod vodstvom Franje Martinya istu i oslikali.

Mukama i nevoljama nije bilo kraja, pa je nesretni potres iz 1969. godine u potpunosti razorio crkvu i samostan. Ostao je samo podrum. Fratri su živjeli u automobilskim kamp kućicama, a misu su slavljene pod velikim šatorom.

I na posljetku, 7. svibnja 1995. godine postavljenim eksplozivom crkva je srušena, a samostan zapaljen. 

Niti ta posljednja i najveća katastrofa nije uspjela u franjevcima ugasiti žar, pa su se, čim su se uvjeti stvorili, ponovno vratili kući, a poseban događaj dogodio se 22. lipnja 2003. godine, kada je tijekom proglašenja blaženim Banjolučanina Ivana Merza, Petrićevac pohodio Sveti Otac Ivan Pavao II.

Zahvaljujući donatorima i predstavnicima vlasti Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, ali pogotovo Republike Hrvatske te dobročinitelja iz bijeloga svijeta Essena i Hilversuma, radovi su gotovo do kraja privedeni kraju. Još treba dovršiti uređenje kripte. Župnik fra Domagoj Šimić ističe posebne darove Božje Providnosti i nada se obnovi svojega malog stada.