Hrvatsko kazalište u Pečuhu ostvarilo odličnu suradnju

U Budimpešti, a nakon toga i u Pečuhu, održana je premijera predstave "Kume, gdje ti je pištolj?“ po tekstu Gábora Görgeya, u režiji Milana Rusa, a koja je nastala u sklopu  suradnje između Hrvatskog kazališta u Pečuhu i Srpskog pozorišta u Mađarskoj. U predstavi po tekstu Gabora Gorgeya, igraju Stipan Đurić, Dejan Fajfer, Zoltán Molnár, Tibor Kákony, Arpad Csernik i Kićo Agatić. Ravnatelj Hrvatskog kazališta iz Pečuha Slaven Vidaković  jako je ponosan na ovu suradnju.

- Već dugi niz godina pripremamo tu suradnju, do sada smo imali razmjena predstava, ali nismo radili zajedničku predstavu. Milan mi je prije puno godina predložio da napravimo zajedničku predstavu, pa evo taj tekst smo odlučili obraditi i željeli smo pokazati tim narodima koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji da „kod koga je pištolj kod njega je i vlast“. Jako sam sretan, i publika kako sam vidio bila je oduševljena i dobro je prihvatila predstavu. -

Sve ono što smo na probama zamišljali, radili svi zajedno, sve smo prikazali na premijeri, kaže glumac Dejan Fajfer i dodaje:

- Ja mislim da je publika uživala i da smo napravili ono što smo trebali napraviti. Svaki novi projekt je jedan novi izazov, bez obzira je li to predstava za djecu, za odrasle, uvijek je to jedan novi izazov. Meni je bilo izuzetno zanimljivo kad sam  čuo o čemu se radi, kakav je tekst. Milan kao redatelj, dao nam je i tu slobodu, on je to isto i korigirao poslije proba, ali evo napravili smo jedan zajednički projekt i nadam se da je publika bila zadovoljna. -

Zadovoljan s radp, na predstavi bio je i glumac Zoltán Molnár.

- Ja do sada nisam radio sa ovim ljudima i inače jako volim da radim s novim ljudima, onda uvijek ima taj dio gdje moraš da se malo više potrudiš, ali sve je bilo izvrsno, jedna dobra ekipa je bila, i iako smo imali jako malo proba, mislim da smo sve super iskoristili, sve što smo jednom drugom rekli se prihvatilo, dogovaralo, tako da mi je super, a činjenica da smo se skupili ovako sa svih strana da u Budimpešti igramo, meni je to savršeno. Ja sam inače radio u Subotičkom pozorištu, tako te multi-language predstave i sve je to u redu, ali ovo mi je ovako posle dugo vremena bilo jako interesantno, eto sad smo se našli pa ja kao novosadski Mađar igram Crnogorca i mi je to užasno zanimljivo tako da mislim da se to prenijelo i na publiku. -

Redatelj Milan Rus izjavio nam je da mu je jako drago što se ostvarila ova predstava.

- Davno surađujemo sa Hrvatskim kazalištem iz Pečuha u razmjenu predstava. A osim toga sastajemo se na festivalima Prisutnost, Jelen let, u Nacionalnom kazalištu, odnosno surađujemo i na drugim poljima. Među ostalima, sada pokrećemo klasu na Dramskoj akademiji budimpeštanskoj, gdje će učiti i hrvatski, i srpski, i njemački, i slovački studenti i na svome jeziku glumci, to će biti podmladak za sve nas. Vidaković je već davno želio da igra ovu predstavu, ja sam davne devedeset i neke godine gledao to u Gyoru, to je bio moj prvi angažman nakon Akademije i davno sam mislio to da igramo i prolazilo je vreme, nije bilo mogućnosti i tako u jednom trenutku kada smo sjedili sa Slavenom, rekli smo zašto ne bi konkurirali, zašto se ne bi natjecali da tražimo sredstva za ovaj tekst.

I onda je samo trebalo da se nađe vrijeme, da podijelimo uloge, ali ja mislim da je pun pogodak bilo sve, iz kazališta su došli Stipan Đurić i Dejan Fajfer, sa Stipanom sam i ranije radio, a sa Dejanom još nisam, ali treba da kažem da je to bilo jedno veliko, veliko zadovoljstvo igrati s kolegama i razmišljati na jednu temu koja je jako aktualna, o jednom apsurdnom stanju, koje se odigralo prije nekoliko desetljeća na prostorima u okolini Balkana. Taj „pištolj“ je išao okolo i točno kod koga se nalazio, on je vladao nad ostalima i one ljude koji su manjini sa jednog pogleda u vjerskom, nacionalnom ili drugom pogledu, oni su pritisnuti i nemaju nikakva prava i to se događa u današnjici isto, to nas je inspiriralo da kao reakciju na ovo doba, odigramo ovaj komad. -

Redatelj koji je i ravnatelj Srpskog pozorišta u Budimpešti, od 1. je listopada i povjerenik mađarskog ministra kulture, za mađarsko-srpsku zajedničku kulturnu sezonu 2025-2026.

Radi se o apsurdnoj društvenoj satiri prožetoj crnim humorom, koja istražuje prirodu ljudskog straha i žudnje za vlašću. U izvedbi radnja se odvija u probnoj dvorani jednog glazbenog kazališta, gdje je pištolj — odnosno „štuker“ — u rukama redatelja. „Štuker“ simbolično predstavlja moć, strah i odnose nadređenosti i podređenosti među ljudima. Tijekom predstave likovi se naizmjence pokušavaju domoći oružja kako bi stekli prevlast nad ostalima. Tako igra postaje iskrivljeno zrcalo ljudske prirode, u kojem ispod maske civiliziranog ponašanja izbija instinktivna agresija. Djelo je ujedno i politička parabola — o vječnom krugu stjecanja i gubitka moći. Jezik drame je duhovit, brzog ritma, pun igre riječima i ironičnih obrata. Gledatelj se istodobno smije i uznemiruje, jer su situacije bolno poznate i otvaraju aktualna pitanja o odnosu između moći, straha i morala.

Glumac Stipan Đurić za sudjelovanje u predstavi kaže:

- Ovo je izvedba s kojom smo doživjeli možda neki povijesni trenutak. Ne bih se previše udubio u ta povijesna pitanja, ali nakon izvjesnog vremena, velika je odgovornost bila na nama kada se napravila ta predstava i kad ju je Milan osmislio. Mi koji smo u njoj odradili taj posao, željeli smo da publika vidi da se možda nekakav pomak što se tih povijesnih stvari tiče, napravio. Sad smo došli do trenutka kada bi trebali sve to poravnati i krenuti iz početka, s jedne nulte točke, pa da vidimo što ima veću vrijednost: hoćemo li živjeti u miru, uživati u životu, ili ćemo stalno tražiti neke probleme jedni s drugima. Ja mislim da je ovo prvo puno, puno, puno važnije. -

S time se slaže i glumac Tibor Kákony.

- Ekipa je bila sjajna, Đurić, Fajfer, Molnar, Csernik, svi.

Ja se jako radujem da mogu da igram skupa s njima. Bilo je divno, to razdoblje proba, sjajno smo se slagali i napravili smo jednu sjajnu predstavu. Mislim da je jako aktualna tema. Počeli smo skupa da živimo na probama, to je bilo najljepše. Doživio sam to kao stara vremena kad smo u bivšoj Jugoslaviji bili i imao sam prijatelja Slovenca, imao sam prijatelja Hrvata, Makedonca. -

Za kostimografiju pobrinula se Noémi Borbély, dekor Tibor Prágai, asistenti: Katarina Bacsi, Anastasija Kargina, a za glazbu kroz cijelu predstavu- Krunoslav Agatić.