Domaći sudovi ispravili nepravdu Haškog suda

Brojne su reakcije na objavljivanje analize o presudama s godinama izrečenih zatvorskih kazni za ratne zločine kojima je narušen haaški stereotip, čemu je u najvećem dijelu “pomoglo” pravosuđe u BiH na svim razinama, koje se pozabavilo jednako teškim i kompleksnim slučajevima, piše Večernji list. Prema jučer objavljenim podacima koji su rađeni za potrebe znanstvenoga istraživanja, do sada je pravomoćno osuđeno 615 osoba.

Podaci pokazuju da više od polovice, odnosno gotovo 60 posto do sada pravomoćno osuđenih, čine Srbi iz Bosne i Hercegovine ili oni koji su počinili zločine boreći se na toj strani u ovoj državi. Ukupno je presuđeno 363 Srba na oko 4000 godina zatvora. Svi podaci pokazuju da je do sada osuđeno čak 150 Bošnjaka za ratne zločine. Ukupna bilanca do sada izrečenoga zatvorskog staža osuđenim bošnjačkim ratnim zločincima je 1401 godinu. U najmanju ruku čudi da Haaškome sudu nisu bile “privlačne” hrvatske žrtve. Iako je Haaški sud dodijelio Hrvatima čak 265 godina zatvora u startu, valja reći kako je ukupno za 102 pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane izrečeno 1028 godina zatvora pred domaćim i haaškim sudištima.

Preispitati rad ICTY-ja

Voditelj Odjela za pravne poslove i analitiku u Zakladi za pružanje pravne pomoći pripadnicima braniteljske populacije Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora, odvjetnik Ivan Tomić, ocijenio je za Večernji list kako ovi podaci mogu i trebaju biti temelj da osnivač Suda, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, pristupi preispitivanju rada Haaškoga suda, “ne da bi ocjenjivao pojedinačne odluke, jer njima nikad ne mogu biti svi zadovoljni, nego da ocijeni rad Suda”, sa stajališta Statuta samog Suda, kao i stajališta međunarodnog prava.

Tomić je bivši odvjetnik pred ICTY-jem, a bio je i časnik za vezu uime Hrvata.

– Evidentno je da po Statutu Suda, čl. 6, Sud ima nadležnost suditi samo fizičkim osobama, a ne političkim idejama, pokretima, politikama ili državama ili drugim tvorevinama! Sud može imati najbolje namjere radi postizanja mira ili pomirenja, ali ne može ignorirati da je sam dao definiciju države u pravilu br. 2 – navodi Tomić. On dodaje kako Haaški sud nije imao prava ni mogućnosti konstruirati institut UZP-a koji ne postoji ni u Statutu Suda, ni u njegovim pravilima, ni u našem ni nekom drugom zakonodavstvu!

Istraživači će poslije ukazati i na druge fenomene koje je Sud morao uzimati u obzir (da u trenutku izbijanja sukoba u BiH tadašnja Socijalistička Republika BiH nije bila subjekt međunarodnog prava).

Ravnatelj Zaklade i predsjednik Udruge nositelja najviših vojnih odličja HVO-a Herceg Bosne Lazar Martinović istaknuo je kako su rezultati kapitalno važni.

– Najprije, moram reći da sam jako zadovoljan što se ovom temom bavilo na temelju jasnih pokazatelja. S manje emocija, a mnogo više činjenica i brojeva. Potvrdilo se ono što je svima poznato, ali se nije moglo jasno čuti u javnosti, da su Hrvati počinili najmanje zločina u posljednjem ratu. Što je, međutim, posve suprotno od stereotipa koji se pokušao nametnuti presudama Haaškoga suda. Koji je, očito, imao različite kriterije prema različitim žrtvama i tako nanio nemjerljivu štetu istini i pravdi – kaže Martinović. Dodaje kako pokazatelji da je do sada osuđeno oko 100 Hrvata na kazne zatvora oko 1000 godina, Bošnjaci na 1400 godina, a Srbi na oko 4000 godina posve “remete haaški krivolov”.

Hrvatske žrtve nevažne

– Nije moguće da taj Sud nije smatrao hrvatske žrtve u Grabovici, Uzdolu, Doljanima, Trusini, Križančevu, Buhinim Kućama, Dusini, Bugojnu, Busovači, ali i Briševu dovoljno “dobrima” kako bi ubojice i nalogodavce spremio iza rešetaka. Niti da nije vidio poveznicu sustavnih zločina u središnjoj Bosni i dolini Neretve, a sve u cilju potpunog etničkog čišćenja Hrvata. Za brojne od tih zločina do danas nitko nije odgovarao. Djelomično je istina, a samo nas ona može osloboditi, utvrđena pred sudovima u BiH. Ali ni to nije dovoljno kako bi se vratio dug prema žrtvama, a ne prema politikama i narativima – dodao je.

Po njegovu sudu, ni ovi egzaktni podaci ne trebaju služiti za kolektiviziranje krivnje, “ali su vrlo važan doprinos za budućnost i rušenje stereotipa koji su se u BiH, po uzoru na bivši komunistički sustav, koristili kako bi se stigmatizirao jedan narod” – ponajprije Hrvati. Od pravosudnih institucija BiH očekujem da do kraja rasvijetle sve zločine, uključivo one nad Hrvatima koji su činjeni od Posavine, preko središnje Bosne i Hercegovine – kaže Lazar Martinović.

Dvije najpoznatije heroine Hrvata u BiH iz posljednjeg rata, Anica Jurić iz Kaknja i Serafina Lauš iz Viteza, svjedoče na svome primjeru kako je izgledao posljednji rat. Pripadnici Armije BiH ubili su im na kućnom pragu trojicu sinova i muževe.

– Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakav novac, samo pravda. Znam tko mi je pobio djecu, i oni znaju, čekaju da još i ja umrem – rekla je Serafina Lauš.

– Neće meni nikakva presuda vratiti djecu i muža, ali želim da se zna što se dogodilo, ne samo meni već i brojnim drugim kakanjskim Hrvatima koji su u samo jednom danu ostali bez svega – istaknula je Anica Jurić.

(HMS)