U Hrvatskom državnom arhivu održan znanstveni skup „Bruno Bušić – život i djelo“

U Hrvatskom državnom arhivu 16. listopada 2026. održan je znanstveni skup „Bruno Bušić – život i djelo“, povodom 48. obljetnice ubojstva istaknutog hrvatskog političkog emigranta Brune Bušića 1978. godine u Parizu. Skup je organiziran u sklopu projekta „Temelji hrvatske samostalnosti“, u suradnji Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“, Hrvatskog instituta za povijest, Hrvatskog državnog arhiva, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

U uvodnom dijelu skupa o svojima sjećanjima na Bušića govorili su njegovi prijatelji Dražen Budiša, Mate Ljubičić i Ivanka Madunić Kuzmanović.

Ljubičić se prisjetio kako je Bušića upoznao 1969. u kultnoj kavani Corso za stolom filmskoga kritičara Vladeka Vukovića za kojim su se okupljale brojne poznate osobe.

Nakon zabrane Hrvatskoga književnog lista Bruno nakratko odlazi u Pariz, a opet ga susrećem 1971. na dužnosti jednog od urednika u Hrvatskom tjedniku, rekao je.

Ljubičić navodi kako je Bušić stanovao u Varšavskoj ulici, u atelijeru slikara Joze Bašića i kako je, kad su počela uhićenja studentskih vođa na čelu s Budišom, uhićen i Bušić.

- Tijekom uzničkoga razdoblja uhićenim je sveučilištarcima prikupljana pomoć koju smo nosili Anti Čičku, Zvonimirovu ocu, koji je tu pomoć dijelio zatvorenicima, dodao je Ljubičić.

Bušić je stalno isticao da samo Tuđman može stvoriti slobodnu državu

Naglasio je kako je Bušić stalno isticao da je Franjo Tuđman, ako mu se pruži prilika, jedina osoba koja će stvoriti slobodnu hrvatsku državu.

Podsjetio je i kako je Bušić za Budišina prvorođenog sina naručio Stepinčev zlatnik, kojeg je on Budiši predao tek nakon Bušićeve smrti. Nabavu zlatnika financirao je glasoviti nogometni vratar Vladimir Beara.

Ivanka Madunić Kuzmanović je podsjetila na druženja s Bušićem u vrijeme svoga splitskoga školovanja te je pročitala dijelove nekoliko pisama što ih joj je u SAD uputio Bušić.

Budiša je naveo kako ga je Bušić preko svoga izaslanika tražio da za potrebe filma Hrvati teroristi ili borci za slobodu snimi fiktivni prikaz oružane skupine koja se u šumama oko Zagreba sprema za borbu protiv jugoslavenskoga komunističkog režima. Odbio sam to pa me zato pekla savjest, rekao je i dodao kako je zato pristao na razgovor za švedsku televiziju o stanju u Hrvatskoj.

Književna znanstvenica Sanja Knežević istaknula je kako je Bušić do odlaska u emigraciju surađivao u više časopisa te je vrlo je rano počeo i suradnju sa Zlatkom Tomičićem u Hrvatskom književnom listu. Njegova pripovijest „Starac i život“ 1955. je nagrađena Poletovom nagradom, dodala je.

Zapamćen je i po stihovima pjesme “Stavljam ruku na Hrvatsku”, koja, kao lirska minijatura, pripada među najdirljivije domoljubne pjesme.

Iz njegovih ranih pripovijesti, naglasila je, iščitava se romantičarski duh, zanos prošlošću i tradicijom, osebujan humor te osjećaj za etička načela.

Političku borbu Bušić je započeo 1956.

Povjesničar Tomislav Jonjić podsjetio je kako je u drugoj polovici 1950-ih godina u hrvatski javni život stupao naraštaj dovoljno star da pamti doba koje ga je psihološki i politički oblikovalo, a dovoljno mlad da osobno ne nosi hipoteke tog doba. Nastalo je mnoštvo ilegalnih hrvatskih nacionalističkih organizacija koje su činili mahom srednjoškolci i sveučilištarci, napomenuo je.

U jednoj od njih, Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije (TIHO), svoju političku borbu započeo je 1956. i imotski gimnazijalac Bruno Bušić koji je, već ranije zapeo za oko obavještajno-represivnom sustavu komunističke Jugoslavije, dodao je Jonjić.

Po riječima povjesničara Josipa Mihaljevića Bušićev rad i prekidi u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske te odnosi s ravnateljima Franjom Tuđmanom i Dušanom Bilandžićem otvaraju pitanja granica istraživačke autonomije i položaja politički obilježenog pojedinca u znanstvenom sustavu Socijalističke Republike Hrvatske.

Povjesničar Domagoj Knežević smatra kako je suđenje Bušiću bilo suđenje njegovim analitičkim tekstovima koji su bili označeni kao neprijateljska propaganda, a u kojima se argumentirano govorilo o zapostavljanju hrvatskih nacionalnih interesa.

Ivo Lučić, rektor Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” je istaknuo kako je Tuđman u svom Dnevniku zapisao da je Bruno “bez dvojbe bio jedan od najtalentiranijih mlađih hrvatskih publicista, ekonomist i književnik, Hrvat koji nije bio protiv socijalizma u njegovom idealnom smislu te da bi pristao i na komunističku Hrvatsku, samo kad bi bila Hrvatska”.

Ante Bruno Bušić (Vinjani Donji kraj Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.) bio je istaknuti hrvatski disident, domoljub, pisac, novinar te povijesni istraživač. Smatra se jednim od političkih vođa hrvatske emigracije i simbolom otpora protiv komunističkog jugoslavenskog režima.

Likvidirala ga je tajna jugoslavenska komunistička policija 16. listopada 1978. u Parizu.

Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku 16. listopada 1999. i danas počiva na zagrebačkom groblju Mirogoj.