"Imam dva doma – Vancouver i Hrvatsku": Mladi čuvaju hrvatske korijene

Rođeni su i odrasli tisućama kilometara od Hrvatske, ali Hrvatsku osjećaju kao svoju. O njoj su slušali od baka i djedova, uz njih učili hrvatski, a danas joj se vraćaju gotovo svakog ljeta. Četvero mladih članova Tamburaškog orkestra Kardinal Stepinac u Vancouveru za Glas Hrvatske govori o ljubavi prema zemlji svojih korijena. 

- Mi smo ponosni Hrvati, kaže jedna od djevojaka, dok jedan od mladića ima jednostavan odgovor na pitanje gdje mu je dom – i u Vancouveru i u Hrvatskoj.

Hrvatski je naučio od bake i djeda

Iako su i njegovi roditelji rođeni u Vancouveru, Hrvatska je od najranijeg djetinjstva bila dio njegova života. Najsnažniju vezu s njom stvorili su baka i djed.

Dok su roditelji radili, mnogo je vremena provodio upravo s njima.

– Kad su mama i tata radili, bio sam kod moje babe i dide. Oni su cijeli dan pričali hrvatski i onda sam ja pomalo naučio hrvatski, prisjeća se jedan od mladića.

Hrvatski možda nije učio u Hrvatskoj, ali ga je svakodnevno slušao u domu svojih bake i djeda u Kanadi. Tako su mu upravo oni prenijeli nešto što se ne može naučiti samo iz knjiga – osjećaj pripadnosti zemlji iz koje potječe njegova obitelj.

Otac mu je odrastao i u Vinkovcima

Drugi mladić također je odmalena slušao hrvatski jezik. Njegov otac rođen je u Vancouveru, ali je dio djetinjstva i mladosti proveo u Vinkovcima, gdje je živio do otprilike 15. godine.

– Otkad sam bio mali, baba, mama, tata, baka, svi su mi pričali hrvatski. Slabo pričam, oprostite, ali znam što mi treba, govori uz osmijeh.

No njihova veza s Hrvatskom ne završava na obiteljskim pričama.

Jedan od mladića u Hrvatsku dolazi svake godine. Obitelj ima stan u Zadru, rodbinu u Lici, a ljeta provedena u Hrvatskoj postala su sastavni dio njegova života.

– Svake godine imamo stan u Zadru pa idemo svake godine. Imam puno obitelji u Lici. Imam dva doma – ovdje u Vancouveru i u Hrvatskoj. Baš mi je drago, kaže.

U Hrvatsku se vraća i zbog svega onoga što veže uz ljeto – Jadrana, mora i mjesta koja je zavolio.

– Svako ljeto idem. Omiš, Rogoznica, na more, plivam... Sve mi se tamo sviđa, govori drugi. 

Za njega Hrvatska zato nije samo zemlja njegovih predaka. To je mjesto u kojem ima obitelj, uspomene i kojemu se iz godine u godinu vraća.

"Mi smo ponosni Hrvati"

Jedna od djevojaka svoju povezanost s Hrvatskom opisuje još izravnije.

– Obožavam biti ovdje i učiti našu kulturu. Mi smo ponosni Hrvati i to je super. Volim što imam tradiciju iz Hrvatske, govori.

Upravo se u tim riječima možda najbolje vidi koliko Hrvatska može biti važna i generacijama koje su rođene daleko od nje.

Za njih hrvatski korijeni nisu samo podatak o tome odakle su došli njihovi preci. Oni su dio njihova identiteta, obitelji i svakodnevice.

Pjevaju pjesme svojih baka i djedova

A ono što su dobili od svojih obitelji danas zajedno čuvaju u Tamburaškom orkestru Kardinal Stepinac.

Neki su njegovi članovi već deset, neki dvanaest godina. Sviraju, pjevaju i plešu, a upravo ih zajedništvo hrvatske mladosti u Vancouveru posebno veseli.

– Kad se svi družimo, naši Hrvati ovdje u Vancouveru, ima nešto u našem srcu. Pjevamo pjesme koje su pjevali naši baka i dida i tu tradiciju još čuvamo. Za nas je ovo veliko. Nema nas puno, ali dobro je da svi dođemo i svi pjevamo i plešemo zajedno, govori jedan od mladića.

A onda uz osmijeh dodaje – Malo nas je, ali nas ima.

Tamburica, kolo, pjesma – i prijateljstvo

Za jednu od djevojaka teško je izdvojiti samo jednu stvar koju voli.

– Sve. Plešem, sviram, pjevam, sve, kaže.

Drugoj je uz hrvatsku kulturu posebno važno ono što je pronašla među svojim vršnjacima.

– Volim prijatelje, društvo, sve. Učimo tamburicu, kolo i pjesme, govori.

Jednom tjedno okupljaju se na probi koja traje dva do tri sata, a kada se približe koncerti i velike fešte, vježba se još više. Svake godine odlaze i u drugi kanadski grad na hrvatski folklorni festival, gdje se susreću s drugim hrvatskim skupinama.

Više od četiri desetljeća čuvaju Hrvatsku u Vancouveru

Tamburaški orkestar Kardinal Stepinac osnovan je u Vancouveru u jesen 1983. godine pod vodstvom fra Ante Jurića, Ivice Abramovića i Emila Plečka. Cilj je bio okupiti hrvatske djevojčice i dječake, naučiti ih svirati tamburicu te kroz glazbu, pjesmu i ples sačuvati hrvatsku kulturu i prenijeti je novim generacijama.

S vremenom je orkestar prerastao u folklorni ansambl čiji članovi sviraju, pjevaju i plešu. Danas okuplja oko 30 članova, dok školu tamburice pohađa još više od 20 mladih.

Hrvatsku kulturu tijekom godina predstavljali su diljem Sjeverne Amerike – u Vancouveru, Seattleu, Montrealu, New Yorku, Chicagu i Los Angelesu te na hrvatskim folklornim festivalima diljem Kanade.

Posebno mjesto u povijesti orkestra zauzima turneja po Hrvatskoj 1995. godine. Nastupili su na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, u Mariji Bistrici, Varaždinu i Krašiću, svirali za hrvatske vojnike ranjene u Domovinskom ratu te nastupili za prognanike iz Like smještene u Ičićima.

Dva doma, jedna ljubav

Više od četiri desetljeća nakon osnutka TOKS-a možda upravo ovo četvero mladih najbolje pokazuje zašto je važno prenositi hrvatsku kulturu novim generacijama.

Jedan je hrvatski učio slušajući baku i djeda. Drugome je otac dio života proveo u Vinkovcima, obitelj mu je u Lici, a ljeta provodi u Hrvatskoj. Djevojke s ponosom govore da su Hrvatice i da žele učiti i čuvati kulturu svojih predaka.

A onda zajedno uzmu tamburice, zapjevaju pjesme svojih baka i djedova i zaplešu hrvatsko kolo.

Rođeni su u Kanadi, ali Hrvatska za njih nije samo zemlja njihovih korijena. Ona je dio njihova života. A za neke od njih – i drugi dom.