Kako pulska Matica iseljenika pomaže novim generacijama povratnika

Migracije i iseljavanja potkraj 19. i početkom 20. stoljeća obilježili su hrvatsku povijest. Najčešći razlozi iseljavanja bili su sigurnost i potraga za poslom. Velik broj Hrvata migrirao je prema Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji te u razvijenije dijelove Europe. U to vrijeme odlazio je i velik broj Istrana.

Voditeljica pulske podružnice Hrvatske matice iseljenika Barbara Buršić istaknula je da su ljudi odlazili i 1920-ih godina, navodeći primjer zanimljivog iseljavanja s područja Čičarije, koje uz Labinštinu i druge dijelove Istre ima brojno iseljeništvo. Objasnila je da su se mnogi iseljavali u Južnu Ameriku, posebice u Argentinu, te da je riječ o fenomenu lančanih migracija. Najčešće su najprije odlazili muškarci, koji su potom za sobom povlačili svoje obitelji. Dodala je kako su mnogi ondje ostali jer su uvidjeli da im je dobro, a danas se njihovi potomci vraćaju u Hrvatsku.

Procjenjuje se da više od tri milijuna Hrvata živi u iseljeništvu, odnosno ima hrvatsko državljanstvo, ali ne živi u domovini. Više od sedamdeset godina Hrvatska matica iseljenika nastoji povezati iseljenike s domovinom te očuvati njihov nacionalni, kulturni i jezični identitet. Tim putem djeluje i pulska podružnica, koja kroz razne programe dodatno povezuje iseljenike s Hrvatskom.

 

Barbara Buršić navela je da su kroz program predstavljanja stvaralaštva iseljenika organizirali nekoliko izložbi. Kao primjer istaknula je Jadranku Relota, koja se prije sedam ili osam godina vratila iz Argentine u Hrvatsku te stvara u stilu naive, obrađujući cikluse u kojima su uklopljeni hrvatski elementi i etnografska baština, poput motiva Božića u Hrvata. Spomenula je i predstavljanje pjesničke zbirke Marija Viškovića, iseljenika koji se nedavno vratio u Hrvatsku. Dodala je kako se planira da ovogodišnje aktivnosti budu još više usmjerene prema povratnicima i onima koji su se nakon godina života u inozemstvu odlučili vratiti ili doseliti u Hrvatsku.

Jedna od nedavnih povratnica je Danijela Anić. Njezini su roditelji tijekom Domovinskog rata otišli u Australiju, a ona se sa suprugom vratila u Hrvatsku trideset godina poslije.

Anić je ispričala da su se 2022. godine ona i suprug, zajedno s troje djece, vratili u Hrvatsku, a 2023. dobili su još jednu kćer, Miju, za koju se u šali kaže da je „dijete za domovinu“. Naglasila je da nije postojao jedan konkretan razlog za povratak, već unutarnji osjećaj i poziv. Ideja se najprije pojavila kod njezina supruga, a od prve pomisli do samog povratka prošlo je svega pet mjeseci.

U procesu povratka pomogla im je pulska podružnica Matice iseljenika. Anić je istaknula da su im najviše pomogli savjetima vezanima uz djecu, školovanje, informacije o tome kome se obratiti te koje su mogućnosti i poticaji dostupni. Smatra da je Matica iseljenika važna poveznica za ljude koji žive u inozemstvu, ali i za one koji se vraćaju, jer dok su daleko često žude za hrvatskim vezama, a svaki savjet ili poruka dobrodošli su u procesu povratka.

Buršić je naglasila da pulska podružnica ima dobru suradnju sa Sveučilištem Jurja Dobrile u Puli, osobito kroz program kulturnih aktivnosti za polaznike tečaja hrvatskoga jezika. Pojasnila je da potomci iseljenika i sami iseljenici mogu dobiti stipendije za učenje jezika. Dodala je da je Matica prvenstveno usmjerena na kulturne i obrazovne programe te da kroz podružnicu nastoje pružiti savjete o tome kome se povratnici mogu obratiti. Također im pomažu pri prijavi na stipendije, a Matica raspisuje i natječaje za učenje jezika, poput programa HIT, koji uskoro započinje i omogućuje učenje iz zemlje u kojoj polaznici žive.

Povratak u domovinu nije samo povratak kući – on znači i ponovno povezivanje s mjestom, ljudima i vlastitom baštinom. Hrvatska matica iseljenika tako i dalje ostaje most između domovine i njezinih iseljenika.