Društveni kodeks druženja

0 394

Opušteno druženje s prijateljima u petak navečer naglo prekida postariji susjed. Tvrdi da ne može spavati od naših priča, jer mu je krevet s druge strane zida mojeg dnevnog boravka. Zbunjeno gledam na sat. Tek je nešto sitno iza 23 sata. 

Te večeri nas četvero smo razgovarali umjerenim tonom. Glazba je bila gotova nečujna. No susjed nije htio razumjeti da mladi ljudi imaju potrebu za druženjem. Čak mi je počeo prigovarati i to kako se kasno vraćam s posla, te da moj pas u eksploziji sreće jauče kad se vraćam doma.

Foto: Mariana Campera

Zidovi od kartona

U Argentini, gdje sam uvijek živjela u kući, takve se stvari nikada nisu događale. Čak bi se susjed sam pozvao na tulum ako bi primijetio da nešto spremamo – stalno je tvrdio da se dobro osjeća među mlađima, bez obzira na njegovih šezdesetak godina, baš kao i moji roditelji.

Život u zagrebačkim stanovima promijenio mi je životne navike. Dok sam živjela na Knežiji, probudio bi me mobitel koji zvoni nešto iza ponoći. Buljila sam u svoj ugašen mobitel i krenula u potragu za onim koji je zvonio – možda ga je netko zaboravio kod mene. Onda sam čula svog uspavanoga susjeda kako se javlja i počinje mali noćni razgovor. Nakon toga smo si svaku večer poželjeli laku noć preko tih tankih zidova.

Društveni život doma

Dok sam živjela u roditeljskoj kući u Buenos Airesu, često se događalo da nakon izlaska s ekipom svi završimo kod mene doma. Gotovo svake nedjelje ujutro tata bi zavirio u moju i  bratovu spavaću sobu kako bi pobrojao koliko nas je za doručak. Bilo je neobično kada nitko ne bi prespavao kod nas.

Što zbog nesigurnosti, što zbog velikih udaljenosti, često smo se okupljali kod nekoga doma. Argentinski prijatelji ti jednostavno pozvone na vrata bez prethodnog dogovora ili se sami pozovu na ručak ili večeru. Dođu kod tebe, otvore frižider bez pitanja i posluže prisutne kao da su u vlastitom domu. Briše se razlika između domaćina i gosta. Postave stol i nakon što smo objedovali u prijateljsko-obiteljskom ozračju, posvađaju se s tobom oko pranje suđa.

Foto: Mariana Campera

Teško bez dogovora

Na ovoj strani zemaljske kugle prijatelji su uvijek raspoloženi za susret – ali uglavnom u kafiću. Ovdje ljudi teško odbijaju poziv na cugu. Društveni život se odvija u gradu ili kvartu. Rijetko kad se dogodi kod nekoga doma. Za većinu iz šireg kruga prijatelja niti ne znam gdje točno žive. A poziv da dođu kod mene doma, po mom usađenom argentinskom običaju, uglavnom završava negdje vani.

U Hrvatskoj bi ispao bezobrazan ako nekome baneš na vrata bez prethodne najave. A najava ili poziv na ručak ili na večeru kod nekoga podrazumijeva da će se domaćin pobrinuti za apsolutno sve i da se kod njega nećeš ponašati kao doma. Intervencije u kuhinji ili pokušaj pospremanja stola domaćin može doživjeti kao vrijeđanje. Točno se zna tko je gost, a tko domaćin.

Često razmišljam o tim razlikama u društvenom životu. Valjda prvi i glavni razlog jest što u gradovima većina živi u stanu. Sa susjedima koji su zaboravili da su i oni nekada bili mladi. Brzo sam se prilagodila “hrvatskom kodeksu prijateljstva”. Bilo mjesto druženja doma ili negdje vani, prijatelji su uvijek prijatelji.

Autorica: Mariana Campera 

Mariana Cámpera

Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.

NO COMMENTS