Rođeni daleko od Hrvatske, a onda su napravili ono o čemu su sanjali

Rođen u Belgiji, ona u Argentini. Živjeli su u različitim zemljama, govorili više jezika i upoznali različite kulture, ali ih je život na kraju doveo u Hrvatsku. Claude Grbeša imao je tri velike želje – vratiti se u slobodnu Hrvatsku, oženiti Hrvaticu i raditi u hrvatskoj diplomaciji. Adrijana je iz Buenos Airesa stigla u Zagreb 1992. godine, isprva samo na kratko. Planirala je ostati mjesec dana. Ostala je.

Danas, nakon života između Hrvatske, Belgije, Argentine, Švicarske i Francuske, njihova se obitelj ponovno okreće hrvatskim korijenima. Žele obnoviti staru kamenu kuću svojih predaka i jednog dana dio života provoditi u miru Dalmatinske zagore.

Njihova životna priča dio je serijala "Hrvatska moj izbor" – priča o ljudima kojima Hrvatska nije uvijek bila mjesto rođenja, ali je postala mjesto kojem se vraćaju.

Od Belgije i Argentine do Hrvatske

Claude je rođen u Liègeu u Belgiji. Njegova majka u Belgiju je stigla sa samo 15 godina, dok je otac prije toga radio u rudnicima u Nizozemskoj. Za njegove roditelje početak života u novoj zemlji nije bio jednostavan.

- Nije bilo baš jednostavno za naše ljude kad ne poznajete jezik te zemlje, pa se snaći u toj sredini. Ali, Bogu hvala, dobro su se snašli.

Claude je zahvalan Belgiji koja je prihvatila njegove roditelje. U toj je zemlji rođen, ondje je stekao prijatelje i studirao, pa je doživljava kao svoju drugu domovinu.

- Mislim da je to veliko bogatstvo za sve te Hrvate koji žive u inozemstvu da imaju upravo tu dvostruku pripadnost, dvije kulture, rekao je. 

Adrijana Grbeša, rođena Ostojić, u Hrvatsku je stigla iz Argentine. Rođena je u Buenos Airesu, a njezini roditelji potječu iz Hercegovine i Metkovića. Odrasla je u velikoj obitelji, uz sedmero braće i tri sestre.

- Imala sam lijepo djetinjstvo. Iako sam imala puno prijatelja Argentinaca, družila sam se većinom s Hrvatima, kazala je. 

Planirala je ostati samo mjesec dana

Adrijana je u Buenos Airesu radila kao profesorica biologije u školi Piaget. U Hrvatsku je željela doći i vidjeti što se događa u zemlji o kojoj je slušala od roditelja. Zatražila je mjesec dana neplaćenog dopusta.

Direktorica joj je tada rekla - imam osjećaj da se nećeš vratiti.

Bila je u pravu.

- Evo, ostala sam. Ostala sam, naglasila je. 

Dolazak u Zagreb ipak nije izgledao kao što je zamišljala. Stigla je zimi, a magla i sivo vrijeme ostavili su na nju snažan prvi dojam.

- Činilo mi se da je Zagreb totalno siv, dodala je. 

Kada je to rekla ocu, on se uvrijedio. Njegova ljubav prema Hrvatskoj bila je toliko snažna da se, kaže Adrijana, domovinu jednostavno nije smjelo kritizirati. S vremenom je razumjela njegove osjećaje.

Buenos Aires i Zagreb – dva potpuno različita svijeta

Nakon velikog Buenos Airesa, grada koji živi gotovo 24 sata dnevno i ima oko 14 milijuna stanovnika, Zagreb joj se činio malen i miran. Bilo je to ratno vrijeme pa su se kafići zatvarali oko 22 ili 23 sata, a trgovine još ranije.

Brat Mario, koji je već bio u Zagrebu, ostavio joj je broj telefona pizzerije Dvojka na Novoj Vesi koja je dostavljala pizze.

- To nas je spasilo, istaknula je. 

Nije joj trebalo dugo da upozna i posebnosti hrvatskih dijalekata. Na Dolcu joj je jedna kumica rekla - zemite si malo sireka.

Adrijana tada uopće nije razumjela što joj govori.

Život u Europi zahtijevao je i prilagodbu na klimu. U Argentini je navikla na toplije vrijeme, pa joj je europska klima u početku bila prilično zahtjevna. No, s vremenom je Hrvatska postala njezin dom.

Hrvatska ih je spojila

Claude i Adrijana upoznali su se kroz projekt "Task Force", u kojem su mladi Hrvati iz Kanade pomagali ljudima u Hrvatskoj kojima su tijekom Domovinskog rata stradale kuće. Claude je kao student Pravnog fakulteta sudjelovao u humanitarnim večerima i nastojao Belgijancima približiti ono što se događa u Hrvatskoj.

- Nastojali smo senzibilizirati Belgijance, proširiti istinu o tome što se zbiva u Hrvatskoj, naglasio je. 

Projekt je imao snažan odjek među ljudima kojima je pomoć bila namijenjena.

- Puno je to značilo našim ljudima, pogotovo starim ljudima. Osjećali su veliku podršku, dodao je. 

Adrijana je 1994. vodila taj projekt. Tada je prvi put upoznala Claudea. Nakon njegova povratka u Hrvatsku 1997. ponovno su se susreli. Ubrzo su se vjenčali.

Sudbonosno "da" izrekli su 8. kolovoza 1998. godine na Visovcu.

- Evo, jedna poveznica s mojim krajem, kaže Claude.

Život između Zagreba, Ženeve, Pariza i Bruxellesa

Njihov zajednički život nastavio se između različitih država. Prva destinacija bila im je Ženeva, kamo su stigli s kćeri Matildom. Claude je ondje radio u hrvatskoj misiji pri Ujedinjenim narodima. U Ženevi im se 2000. godine rodio sin Jeronim, dok je njihov drugi sin Karlo rođen u Zagrebu 2003. godine.

Nakon Ženeve uslijedile su godine života u Parizu, a potom u Bruxellesu. Djeca su odrastala u različitim državama, učila jezike i upoznavala različite kulture.

- Odrastanje uz oca diplomata bilo je dosta interesantno zato što smo imali priliku učiti više jezika, živjeti u različitim državama i bolje upoznati svijet, kaže Matilda.

Obitelj je živjela i u hrvatskoj sekciji Europske škole u Bruxellesu. Ondje su djeca učila hrvatski kao prvi jezik i družila se s drugim Hrvatima iz dijaspore.

"Odakle si?" – pitanje bez jednostavnog odgovora

Jeronim je rođen u Ženevi, Karlo u Zagrebu, a njihov otac u Belgiji. Zato mu pitanje - odakle si? nikada nije bilo jednostavno.

- Moram mu zapravo objašnjavati cijelu svoju životnu priču, jer ni u jednom gradu nisam proveo previše vremena da bih ga mogao opisati kao baš svoj grad. Možda bih rekao Zagreb.

Unatoč životu u različitim zemljama, obitelj povezuje snažan osjećaj hrvatskog identiteta. A postoji i jedna posebna obiteljska poveznica – sva trojica navijaju za Hajduk.

- Naši su iz Dalmatinske zagore, mamini su iz Hercegovine, tamo je 50-50, tako da smo odlučili – Hajduk, kaže Karlo.

Hrvatski identitet uvijek je bio dio obitelji

Iako su djeca odrastala izvan Hrvatske, hrvatska kultura i identitet bili su prisutni u njihovu domu od najranijih dana.

- Roditelji su nam govorili hrvatski i učili nas hrvatskim vrijednostima, kulturi i tradiciji Hrvatske.

Claude danas govori četiri jezika – hrvatski i francuski tečno, a engleski i španjolski vrlo dobro. Kaže da je, osim engleskog, sve jezike naučio zahvaljujući obitelji.

Za njega pripadnost Hrvatskoj nije određena samo mjestom rođenja.

- Krv nije voda, kako se kaže u narodu. Ja sam rođen u Belgiji, ali nešto me vuče u taj kraj gdje su živjeli moji preci, istaknuo je. 

Diplomacija i posebna veza sa Svetom zemljom

Claude je ostvario jednu od svojih dječačkih želja – radi u hrvatskoj diplomaciji. Danas je zadužen za Švicarsku i Lihtenštajn, a ponovno se bavi i Svetom Stolicom i Malteškim redom.

Posebno mjesto u njegovu životu ima Papinski viteški red Svetoga groba jeruzalemskog. Redu je pristupio 2010. godine, a nakon povratka u Hrvatsku sudjelovao je u osnivanju reda u Hrvatskoj. Kroz svoj rad sudjelovao je u projektima povezanima s hrvatskom baštinom i Svetom zemljom.

Posebno mjesto u toj priči ima blaženi Alojzije Stepinac, koji je bio vitez Svetoga groba jeruzalemskog tijekom hrvatskog nacionalnog hodočašća u Svetu zemlju 1937. godine.

Claude čuva i različite predmete koji povezuju Hrvatsku, Stepinca i Svetu zemlju, među njima i križić s Maslinske gore koji je blaženi Stepinac blagoslovio na Isusovu grobu.

Trag Hrvatske ostao je i u Argentini

Veza s Argentinom i dalje je snažna. U obitelji čuvaju izdanje časopisa "Hrvatska Croatia", koje su hrvatski emigranti izdali u Argentini 1947. godine.

Hrvatski trag postoji i u imenima nekih argentinskih rijeka. Nakon Drugoga svjetskog rata Argentina je trebala stručnjake, među njima i agronome, a hrvatski emigranti sudjelovali su u različitim projektima. Neke su rijeke dobile hrvatska imena – Cetina, Korana i Kupa. Ta su imena ostala sačuvana do danas.

Adrijana posebno ističe multikulturalnost Argentine i način na koji su se ondje različite kulture međusobno prožimale.

- Ljudi su se ponosili što su pričali neki drugi jezik i što su imali neku drugu kulturu, poručila je. 

"Nešto me vuče u taj kraj"

I nakon godina provedenih u različitim državama, Claude i Adrijana žele ostati povezani s krajem svojih predaka. Jedan od njihovih zajedničkih planova je obnoviti staru kamenu kuću u selu Grbeše, gdje je Claude kao dijete provodio ljeta s bakom.

- Veže me baš lijepa uspomena uz taj kraj, rekao je. 

Ondje žele jednog dana provoditi dio života, u miru i bez gradske užurbanosti.

- To je jedno jako mirno mjesto bez industrije.

Plan im je dio godine provoditi u Zagrebu, dio u Dalmatinskoj zagori, a dio u Kaštel Starome, gdje također imaju kuću. Claude već zna kako bi volio provoditi vrijeme u djedovini.

- Želim se baviti poljoprivredom, imati nešto i životinja, kokoši i možda kojeg tovara, kazao je. 

"Volio bih se vratiti"

Želja za povratkom ne postoji samo kod roditelja. I njihova djeca razmišljaju o Hrvatskoj.

- Ja bih se naravno volio vratiti u Hrvatsku, kaže jedan od sinova, koji trenutačno studira pravo.

I njegova sestra jednog dana želi živjeti u Hrvatskoj, iako najprije želi završiti studije i možda neko vrijeme još živjeti u inozemstvu.

Za obitelj Grbeša Hrvatska je zato mnogo više od zemlje u kojoj danas žele živjeti. Ona je poveznica generacija, obiteljskih uspomena i mjesta iz kojih potječu njihovi preci. Njihova priča pokazuje da dom ponekad nije mjesto u kojem smo rođeni. Dom može biti mjesto kojem se, unatoč godinama provedenima u drugim zemljama, uvijek iznova vraćamo.

A za obitelj Grbeša taj se povratak sve više nazire – u obnovljenoj kamenoj kući predaka, među dalmatinskim brdima, u Zagrebu i među ljudima s kojima dijele isti osjećaj pripadnosti. Jer, kako kaže Claude, neke se veze jednostavno ne mogu prekinuti.

- Nešto me vuče u taj kraj gdje su živjeli moji preci.