Dolazak u Hrvatsku s uspomenom - i budućnošću

Juan Chipoco, Peruanac hrvatskog podrijetla, odlučio se nastaniti u Hrvatskoj, domovini svoga pradjeda. Godinama je u sebi nosio želju da otkrije svoje korijene i razumije podrijetlo ključnog dijela svoje obiteljske povijesti. Dolazak u Hrvatsku bio je upečatljiv doživljaj; ovdje je naišao na znakove podrške i upoznao velikodušne ljude.

- Hrvatska je za mene dugo vremena bila daleka, gotovo mitska pojava. Bila je u prezimenima, u obiteljskim pričama, u starim dokumentima i u onom osjećaju pripadnosti, teško objašnjivom, mjestu koje čovjek još ne poznaje. Moj pradjed Antun Soko rođen je u 19. stoljeću u Orašcu, nedaleko od Dubrovnika. Poput mnogih Hrvata svoje generacije, napustio je domovinu i otputovao u Ameriku u potrazi za prilikama. Njegov ga je put odveo u Peru, gdje je postao dijelom povijesti hrvatskih useljenika koji su stigli na Ande te se bavili trgovinom, prijevozom, rudarstvom i zahtjevnim životom u planinskim krajevima.

Njegova djeca, Angélica i Teófilo Soko, rođena su u Peruu i utemeljila su obiteljsku granu od koje potječemo. Moj otac, Juan Chipoco Soko, sin Angélice, uvijek nam je govorio o našem podrijetlu. Tu nam je uspomenu prenio kao vrijedan dio našeg identiteta, nešto što ne bismo smjeli zaboraviti. Tijekom godina njegova je priča ostala s nama kao nedovršen posao, gotovo poput tihog poziva na koji smo znali da ćemo se jednog dana morati odazvati.

Ta uspomena živi u novim naraštajima i osobito je vidljiva kod moje kćeri Valerije, koja živi u Limi i studira na sveučilištu. Počela se zanimati za svoje hrvatske korijene i za mogućnost da jednoga dana bolje upozna zemlju svojih predaka. Za mene to ima duboko značenje: pokazuje da ova priča ne završava s nama, koji smo odlučili učiniti prvi korak, već se može nastaviti u našoj djeci - kaže Juan Chipoco.

Kako bi poduzeo taj prvi korak, Peruanac hrvatskog podrijetla morao je provesti temeljito istraživanje.

- Proučio sam obiteljske dokumente, konzultirao arhive i razgovarao sa stričevima i rođacima, potomcima Antuna Soke. Njihova svjedočanstva, sjećanja i dokumenti pomogli su mi da ponovno izgradim dijelove priče koji su generacijama ostali razbacani. Pokušavaći razumjeti putovanje svojih predaka i okolnosti njihova iseljavanja. Nemir proizašao iz očevih priča prerastao je u duboku osobnu potragu. S vremenom je ideja o životu u Hrvatskoj prestala biti daleki san i počela se pretvarati u konkretnu mogućnost.

Tijekom tog procesa upoznao sam ženu koja će postati moja supruga, Mónicu Calasich, koja je također hrvatskog podrijetla. Naš je susret bio presudan jer je potraga prestala biti pojedinačna inicijativa i postala zajednički projekt. Prije dolaska u Hrvatsku putovao sam u Boliviju, gdje je bila Mónica. Tamo smo boraviali nekoliko godina, tijekom važnog razdoblja rada, učenja i osobnog razvoja. Bilo je to i trenutak kada sam shvatio da sam pronašao partnericu s kojom tu čežnju mogu pretvoriti u istinski životni projekt.

Dijelili smo ne samo hrvatsko podrijetlo već i zajednički senzibilitet prema povijesti, volju za stvaranjem te želju da spriječimo svođenje naših korijena na puko obiteljsko sjećanje. Ta je predanost potvrđena činjenicom da smo, zajedno s otprilike stotinu drugih ljudi, sudjelovali kao osnivači Hrvatske zajednice u La Pazu. Ovo je iskustvo ojačalo našu povezanost s dijasporom i zemljom naših predaka.

S vremenom je naša odluka postajala sve čvršća: željeli smo upoznati Hrvatsku, živjeti ovdje i vidjeti može li ova zemlja, koja je toliko godina bila prisutna u obiteljskim sjećanjima, postati i naš dom - ističe Peruanac hrvatskog podrijetla.

Zagreb ih je dočekao izazovima svojstvenima svakom početku. 

- Uz novi jezik, nova pravila, nepoznate postupke, drukčiju kulturu i posebne načine ophođenja s drugima. U početku se čak i najsvakodnevnije aktivnosti mogu pokazati izazovima: razumijevanje dokumenata, učenje osnovnog vokabulara, prilagodba klimi, snalaženje u gradu i pronalazak vlastitog smještaja. Otkrili smo društvo koje na prvi pogled može djelovati suzdržano, no otkriva veliku plemenitost kada mu se pristupi s poštovanjem i iskrenošću. Na tom smo putu imali sreću upoznati ljude čije su nas vodstvo, prijateljstvo i spremnost da pomognu, omogućili da Hrvatska postane ne samo zemlja naših predaka, već i istinski dom.

Moj posao softverskog inženjera, koji velikim dijelom mogu obavljati na daljinu, omogućio nam je da se nastanimo u Hrvatskoj, a da se pritom ne moram odreći svog profesionalnog rada. Ovo mi iskustvo pruža priliku da svojim znanjem i radom pridonesem zemlji koju smo odabrali za svoj dom.

Za mene Hrvatska više nije samo ime zapisano u starim dokumentima. Ona je svakodnevna stvarnost: njezine ulice, njezini ljudi, njezin jezik, njezini izazovi i njezine mogućnosti. Dolazak ovamo značio je ponovno povezivanje s dijelom moje vlastite povijesti, ali i prihvaćanje osobne odgovornosti: da se integriram, učim i poštujem.

Možda je to jedna od najvrjednijih pouka ovog putovanja. Hrvatska dijaspora ne pripada samo prošlosti, niti je treba promatrati tek kao uspomenu na one koji su nekoć otišli. Također može postati živa snaga u sadašnjosti i most između Hrvatske i naraštaja koji su odrasli daleko od nje. 

Dolazak u Hrvatsku značio je krenuti stopama svojih predaka, odati počast uspomeni koju mi je otac prenio i započeti novo poglavlje, ispunjeno zahvalnošću i nadom, u zemlji koju je moj pradjed jednog dana napustio - zaključuje Juan Chipoco.