"Svinje" u Makedoniji

U sklopu Bitolskog kulturnog ljeta „Bit Fest 2026.”, u suradnji kazališta „Zlatni Elec” i bitolskog NU Centra za kulturu, premijerno je  izvedena  predstava "Svinje", koja je nastala prema tekstu hrvatskog autora Tomislava Zajeca, u režiji Tamare Stojanoske, a u njoj nastupaju glumice Ilina Čorevska i Viktorija Stepanovska Jankulovska.

- Tekst je definitivno ogledalo nas ljudi i sve ovo s farmom, ja sam to barem doživjela kao metaforu i za današnji svijet i za to kako smo zatvoreni u svojim domovima. Metafora za dom, metafora za svijet, metafora za današnje kazalište, kaže makedonska redateljica Tamara Stojanovska koja je postavila tekst „Svinje“, hrvatskog autora Zajeca.

Predstava otvaraja prostor za svježe tumačenje jednog od najznačajnijih djela suvremene hrvatske drame. Služeći se osebujnim dramskim jezikom koji isprepliće apsurd, crni humor i grotesku, Zajec stvara svijet koji je istodobno brutalan, poetski i duboko uznemirujući. Оva makedonska produkcija tumači tekst kao suvremenu društvenu i psihološku alegoriju koja otvara pitanja o moći, odgovornosti, identitetu, samoći, traumi, nasilju i ljudskoj potrebi za bijegom od stvarnosti.

„Svinje“ je predstava koja od publike ne traži da zauzme stranu, već da se suoči s pitanjima koja ona otvara. Jer najstrašniji oblici nasilja ne počinju mržnjom, već ravnodušnošću, šutnjom i prihvaćanjem svijeta kakav jest.

- Bit naše izvedbe leži u prostoru između osobne, kolektivne i kazališne odgovornosti: ne nuditi gotove odgovore, već služiti kao ogledalo koje odražava način na koji se odnosimo prema ljudima oko sebe i kakvo društvo stvaramo, kaže redateljica Stojanoska s kojom smo popričali oko dojmova i način rada, zajedno s glumicama u predstavi, nakon što su se malo dojmovi slegli.

- Osjećaj nakon premijere je bio predivan, ali istovremeno i pomalo tužan jer je proces završio. Ja sam jako zadovoljna izvedbom Viki i Line i nadam se da će ovu predstavu igrati još dugo, kaže redateljica koja je ujedno i veliki fan djela Tomislava Zajeca.

-Tomislav je s drugim tekstovima već postavljan kod nas, ali „Svinje“ je prvi put, što mi je jako drago, jer je to definitivno jedan od njegovih najboljih, najapsurdnijih i najeksperimentalnijih tekstova, mogu reći da dramaturgija unutar njega otvara jako puno prostora i za režiju i za glumu. Tako da mi je jako drago što sam baš ja uspjela postaviti ovaj tekst i nadam se da će ga makedonska publika pozitivno prihvatiti, da će shvatiti apsurd u njemu, jer iako je apsurdan, ima puno slojeva, puno suštine, puno materijala za istraživanje i stvarno je vrlo specifičan i jedinstven tekst. Redateljica kaže da je imala divan proces rada s glumicama, a najveći joj je izazov bilo kopanje po unutrašnjosti.

- Tekst je komičan, ali kada ga čitaš više puta, suočiš se s puno slojeva, s puno ljudskih tema, s puno suštine, traumama iz djetinjstva, nasiljem u obitelji, kako nasilje stvara novo nasilje. Tako da sam imala puno tema za istraživanje i trudila sam se da ne pomiješam sve, da uhvatim neki smjer, ali sam htjela da sve ove teme koje sam spomenula budu nekako obuhvaćene i nadam se da se to vidi dok se gleda predstava. Jako mi je bilo važno, iako je apsurd, iako ima komičnih elemenata, da izvučemo neku suštinu koja govori o nama danas, o čovjeku danas. Tekst je definitivno ogledalo nas ljudi i sve ovo s farmom, ja sam to barem doživjela kao metaforu i za današnji svijet i za to kako smo zatvoreni u svojim domovima. Metafora za dom, metafora za svijet, metafora za današnje kazalište, istaknula je redateljica.

Izazov biti dio ove predstave je bio i za glumice Ilinu Čorevsku i Viktoriju Stepanovsku Jankulovsku.

- Ovo je bio proces u kojem sam zaista uživala i nekako sam se vratila, s nekim dječjim entuzijazmom prema poslu. To je nešto što glumac mora imati, da može biti svjež i pun ideja. Tamara je bila tu da nas usmjeri i da nam da slobodu koliko nam je trebala, a zajedno s Viktorijom mislim da smo prošle jedan jako zanimljiv proces koji će mi sigurno ostati duboko u emotivnom sjećanju. Inače, u predstavi igram izabranu, odnosno Ibru. Radi se o apsurdnom tekstu za koji smo na početku, kad smo počeli raditi, rekli: kako ćemo pronaći ključ svega ovoga. Zato je kazalište zanimljivo, jer ponekad nešto što izgleda nemoguće na kraju ispadne vrlo jednostavno. I iako su likovi prilično složeni, ne toliko teški koliko komplicirani za igranje, igrale smo, ponekad i same sa sobom, vraćajući se u lik i izlazeći iz njega, uspjele smo izgraditi taj komplicirani lik Ibre, žene koja je odlučila ostati ili bolje rečeno zaglaviti na jednom mjestu, gdje čak i kad joj se pruži prilika da ode, ne može to učiniti. To je često slučaj kod ljudi, ne znam, evo konkretno kod mene, čak i kad imamo priliku, ponekad je ne iskoristimo i vraćamo se tamo gdje se osjećamo sigurno i gdje nam je dom“, rekla nam je glumica Ilina Čorevska. Kroz predstavu publika vidi koliko traume utječu na čovjeka i kako ga oblikuju. S ovom se predstavom opet povezuju dvije države, na polju kulture i kazališta.

-Imali smo odličan proces. Nadopunjavali smo se, učili jedni od drugih, živjeli na sceni i nadam se da su ljudi, barem po pljesku i komentarima, osjetili tu ljubav i iskrenost i iskreno nam uzvratili. Što se tiče cijelog procesa, bio je naporan, isto kao što je teško odigrati dva sata, samo dvije glumice na sceni bez ijedne minute odmora. Međutim, sve to se zaboravi u sekundi kada ti netko iskreno priđe i kaže: Ovo me rasplakalo. Ovo, oduševljena sam, dobro je. Ili kad ti netko da negativnu kritiku. Svaka kritika je konstruktivna, tako i treba biti, i svaku treba saslušati i ne uzimati je zdravo za gotovo, istaknula je glumica Viktorija Stepanovska Jankulovska i dodaje:

- Stalno smo svjedoci užasa oko nas i mislim da ne postoji čovjek koji može ostati imun na to. Ako nemaš nešto takvo kod kuće, neku tragediju ili neki oblik nasilja, sigurno ga ima u tvojoj zgradi ili barem u susjednoj. Da ne govorimo o tome kad upališ televizor. Sve to je neki poticaj da se digne glas i ne samo da se kaže da to nije dobro i da treba nešto poduzeti, jer stalno se priča, a ništa se ne poduzima. Međutim, ovo je naš način da dignemo glas i kažemo svoj stav o svemu tome. -

Prijevod s hrvatskog za makedonsku predstavu napravili su Tamara Stojanoska i Nikola Stojanoski; oblikovanje zvuka, izbor glazbe i tekstovi pjesama: Luka Tošev; dizajn plakata i promotivnih materijala: Bojana Cilevska; scenografija: Tamara Stojanoska; kostimi: Tamara Stojanoska u suradnji s glumačkom ekipom; izrada maski: Goran Spasevski; producent: Boban Aleksoski.

Tomislav Zajec je uvršten u više hrvatskih i inozemnih antologija poezije, proze i drame. Bio je izbornik festivala Marulićevi dani, Gavelline večeri i Mali Marulić. Radovi su mu prevedeni na engleski, francuski, mađarski, poljski, slovenski, njemački, španjolski, rumunjski, ruski, a sada i na makedonski jezik. Zaposlen je kao docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i vodi dramske i scenarističke radionice u Zagrebu i Splitu.

Autor je nekoliko originalnih dramskih tekstova: John Smith, princeza od Walesa (1998), Atentatori (1999), Svinje (2001), Novi Nosferatu (2002), Mlijeko (2003/2004), Dorothy Gale (2007), Astronauti (2008), Spašeni (2009), Trebalo bi prošetati psa (2012), Ono što nedostaje (2014), Mala Moskva (2018), Nestajanje (2021) itd. Drame su mu izvođene u Zagrebu, Varaždinu, Dubrovniku, Ljubljani, Sarajevu, Novom Sadu, Londonu, Buenos Airesu, Glasgowu, Bradfordu, Norwichu, Bukureštu, Braili i Ipswichu. Autor je i scenarija za film po istoimenom dramskom tekstu „Trebalo bi prošetati psa“ (2014) u režiji Filipa Peruzovića. Piše dramatizacije te je autor brojnih adaptacija, dramatizacija i dramaturgija u kazalištima, a radi i kao dramaturg - vanjski suradnik Zagrebačkog kazališta mladih. 

Drama „Svinje“ igrana je u nekoliko različitih produkcija u Zagrebu, Dubrovniku, Ljubljani, Rijeci, Varaždinu, Vinkovcima i Trstu i do danas je njegova najizvođenija drama. Sada i makedonska publika ima mogućnost pogledati ovu dramu na makedonskom jeziku. Sedmerostruki je dobitnik nagrade za dramsko djelo Marin Držić za djela Atentatori, Dorothy Gale, Spašeni, Trebalo bi prošetati psa, Ono što nedostaje, Nestajanje i O dobrom vremenu.

Zajec je ime koje u suvremenoj hrvatskoj književnosti i kazalištu već desetljećima ispisuje stranice prožete specifičnom autorskom vizijom. Zajec je izgradio opus u kojem se provlači istraživanje unutarnjih svjetova likova suočenih s gubitkom, krivnjom i potragom za smislom u često zahtjevnim okruženjima.