Glas Hrvatske

10:56 / 24.09.2021.

Autor: David Rey

Kruskaya Rendić Alviña: u očevoj sam kući osjetila silne emocije

Kruskaja Rendić s domovnicom

Kruskaja Rendić s domovnicom

Foto: osobna arhiva/archivo personal / ustupljena fotografija

“Od danas zemlja vašeg oca je i sada vaša zemlja” - rekao je službenik veleposlanstva Kruskaji kad je dobila hrvatsko državljanstvo.

- Ja sam Kruskaya Rendić Alviña, Čileanka, kći hrvatskog useljenika. Moj otac Lovre Rendić Kolimbatović emigrirao je iz Supetra, otok Brač. Godine 1935. stigao je u Punta Arenas. Godinama kasnije preselio se na sjever Čilea, smjestivši se između Ovallea i Valparaísa i posvetivši se trgovini i rudarstvu. Godine 1942., dok je prisustvovao konjičkoj utrci derbija Viña del Mar, upoznao je lijepu mladu ženu, kćer španjolskih imigranata, Edith Alviña Maureira, za koju će se oženiti nekoliko godina kasnije. Godinu dana kasnije u Čile su stigli sestra i brat koji su ostali u Hrvatskoj - kaže Kruskaya Rendić.


Nekoliko godina kasnije obitelj Rendić se preselila u Santiago.


- Moj je otac preuzeo koncesiju za Jugoslavenski dom. Mnogi Hrvati koji su tek stigli u zemlju dolazili su tamo, očekujući da će dobiti dokumentaciju i posao. Neko su vrijeme proveli u domu, sve dok nisu krenuli prema svojim odredištima. U toj kući koju smo smatrali hrvatskim teritorijem rođena sam ja. Tada je moj otac dobio koncesiju za jedan od dva najveća hotela u Santiagu, hotel Crillón u srcu grada. Bio je jako sretan s ovim novim izazovom. Nažalost, preminuo je nekoliko mjeseci kasnije, tri dana prije svog 50. rođendana. Moj je otac uvijek čeznuo i volio svoju domovinu, u koju se nikada nije mogao vratiti. Roditelji su mu umrli godinu dana prije - ističe Čileanka hrvatskog podrijetla.


Lovre Rendić s obitelji

Lovre Rendić s obitelji

Foto: Kruskaja Rencić / osobna arhiva/archivo personal/ustupljena fotografija

Kruskaya Rendić i njezina braća odrasli su slušajući svoje ujake i rođake koji govore i pjevaju na hrvatskom: - Naučili smo samo pojedinačne riječi, jer je to težak jezik, ali ne i nemoguć. Uvijek sam imala taj interes naučiti i saznati više o svojim korijenima, ali tih je godina bilo teško, nije bilo komunikacije kao danas. U kući mojih ujaka uvijek su bili hrvatski časopisi i dolazilo je mnogo ljudi iz hrvatske zajednice. Gledala sam te časopise i vrlo pažljivo ih slušala kako govore. Udana sam, imam dvije kćeri i šestero unučadi. Uvijek sam bila povezana s trgovinom, dugi niz godina imala sam kafić u Providenciji i franšizu za njemačku slastičarnicu. S više slobodnog vremena počela sam pretraživati internetom videe, izvještaje i sve vezano za Hrvatsku. Pronašla sam i tečaj za učenje hrvatskog jezika, što mi je puno služio kao osnova. I počela sam posjećivati neke aktivnosti u hrvatskoj zajednici - ističe Kruskaya Rendić.


Kruskaja u Dioklecijanovoj palači u Splitu

Kruskaja u Dioklecijanovoj palači u Splitu

Foto: Kruskaja Rendić / osobna arhiva/archivo personal/ustupljena fotografija

Potom je otputovala u Hrvatsku, gdje je posjetila očevu kuću: - Kad sam pomislila da mogu putovati i da ću se snaći bez većih problema, rekla sam: Hrvatska, evo me! Bila sam mjesec dana u djedovoj domovini, uživala sam u tom putovanju kao niti jedno drugo putovanje u životu. Posjetila sam Zagreb, Split, Supetar. Bila sam u kući bake i djeda sa svojim rođacima, s kojima smo uvijek održavali komunikaciju, iako sporadično, unatoč udaljenosti i jeziku. Bila je to velika prepreka, ali uspjeli smo ostati u kontaktu. Danas je naša komunikacija vrlo česta. Na tom sam putovanju osjećala mnoge emocije što sam bila u dvorištu kuće svog djeda i bake i pomislila sam da je moj otac trčao uokolo, šetajući njegovim uskim i popločanim ulicama. Jednog popodneva, kad sam stigla na mali trg i vidjela neke djedove kako igraju boćanje, podsjetilo me na vrijeme u Jugoslavenskom domu, koža mi se naježila. Baš kao kad sam dobila hrvatsko državljanstvo, a čovjek iz veleposlanstva mi je rekao: od danas ste, gospođo Kruskaya Rendic, hrvatska državljanka, a zemlja vašeg oca je i sada vaša zemlja. To su velike emocije i teško ih je opisati. Vjerojatno se s pravom kaže da krv nije voda. U Hrvatskoj sam osjećala da sam tamo živjela cijeli život, osjećala sam se ugodno, ljudi su se prema meni ponašali jako dobro. Po povratku sam stalno tražila informacije, prisustvovala sam brojnim sastancima u hrvatskoj zajednici - zaključuje Čileanska Kruskaya Rendić, kći hrvatskog doseljenika.


Kruskaja u Supetru ispred kuće njezina djeda

Kruskaja u Supetru ispred kuće njezina djeda

Foto: Kruskaja Rendić / osobna arhiva/archivo personal/ustupljena fotografija

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!