Kolumbijski umjetnik prevodi hrvatske pjesme

Kolumbijski pisac, kazališni redatelj, vizualni umjetnik i glazbenik Mario Angel Quintero, rođen u Sjedinjenim Državama, piše djela na španjolskom i engleskom jeziku. U intervjuu za Glas Hrvatske spominje da je prevodio pjesme jednog hrvatskog pjesnika.

G. Quintero, rođeni ste u Sjedinjenim Državama?

- Da, moji otac i majka su iz Medellína u Kolumbiji, kao i moji djed i baka i te pradjed i prabaka. Ne samo Kolumbijci, već i stanovnici Medellína. Moj otac je otišao studirati građevinarstvo u Sjedinjene Države, vratio se u Kolumbiju i oženio moju majku. Zatim su se njih dvoje vratili u grad San Francisco u Kaliforniji, gdje sam rođen.

Moja majka je htjela da imam neko poznato ime iz Medellína, a to je Jorge Mario. Moj otac se nije složio, jer je rekao: kako ćeš osuditi dijete da mu se ime krivo izgovara do kraja života? Tako sam ostao kao George Mario Angel Quintero.

Živjeli ste u Sjedinjenim Državama i Kolumbiji?

- Da, ispada da sam ove godine napunio 30 godina živeći u Kolumbiji. Živio sam 30 godina u Sjedinjenim Državama i 30 godina u Kolumbiji. Vodim potpuno šizofreni život.

I pišete i na španjolskom i na engleskom jeziku.

- Ne samo da pišem na oba jezika, već su djela diskretna. To jest, postoje samo na engleskom ili samo na španjolskom, i pod različitim imenima. Sva engleska djela pojavljuju se pod imenom George Angel, a sva španjolska djela pod imenom Mario Angel Quintero.

Recite nam nešto o svom književnom radu.

- Također sam kazališni redatelj, vizualni umjetnik i glazbenik. Ali mislim da sve to na neki način dolazi iz ritmičkog i glazbenog koncepta jezika. Zato su za mene djela na engleskom i španjolskom jeziku odvojena. Ne toliko zbog kulturnog konteksta, iako i ta razlika igra ulogu. Ali ritmovi, melodije u ta dva jezika su ono što mi zvuče vrlo različito. Za mene je to ključno, i iz te muzikalnosti pronalazim trenutke epifanije, možda vizionarske ili čudesne trenutke.

Pisao sam i prozu i poeziju. Poezija je lirska; duboko je povezana s jezikom kojim je predstavljena. Osjećam da, ovisno o knjizi, postoje različiti ciljevi koje treba postići. Posljednja, Sedam oltarnih slika, zapravo je knjiga o vizijama. To su vizije, to su iskustva između fizičkog i metafizičkog.

Spomenite kolumbijsku književnost, nakon poznatog književnog booma.

- Da, nakon književnog procvata  imali smo vrlo lijepo razdoblje visoko razvijenih, vrlo složenih pisaca. Na primjer, pisac R. H. Moreno Durán i još jedan koji i danas piše, Héctor Abad Faciolince. To je bilo gotovo postbarokno razdoblje koje smo imali. Nakon toga, uslijedilo je razdoblje u kojem bih rekao da se kolumbijska književnost malo razvodnila, postajući malo više novinarska. I danas smo između generacija. U Kolumbiji se upravo pojavljuje nova generacija pisaca, posebno nove spisateljice.

Održavate bliski odnos s hrvatskim piscima?

- Da, imam nekoliko prijatelja koji su mi već postali srodne duše. Hrvatski književnici poput Tomice Bajsića i Sanje Baković. Preveo sam neke Tomičine pjesme. Morao sam to napraviti s engleskog, jer nažalost ne znam hrvatski. Ovo je niz vrlo snažnih, vrlo predanih pjesama, u smislu pjesnika koji živi nakon što je sudjelovao u ratu koji ga je duboko obilježio.

Najbolji način na koji dobivam pozive za sudjelovanje na festivalima u Hrvatskoj jest kada nastanu kao rezultat afiniteta prema čitanju, međusobnom razumijevanju i pokušajima komunikacije na dubljoj razini.