Neotuđiva pripadnost Hrvatskoj

Arhitektica Mariana Glavinich Luraschi rođena je u Asunciónu, u Paragvaju. S ponosom ističe da su joj baka i djed ostavili neprocjenjivo nasljeđe pripadnosti Hrvatskoj.

- Već nekoliko godina živim u Splitu. Došla sam kao stipendistica Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, na tečaj hrvatskog jezika i kulture, poznatiji kao Croaticum. Tijekom 2018. i 2019. živjela sam pola godine u Hrvatskoj i pola godine u Paragvaju, dok se nisam odlučila za stalno preseliti. Prije odlaska obranila sam diplomski rad u Paragvaju i diplomirala arhitekturu.

Imala sam avionske karte, moj let je bio za Milano (Italija) u veljači 2020. Dan prije leta počeli su se pojavljivati prvi slučajevi Covida-19 u Milanu i svi su na svjetskim vijestima najavljivali najgore. Tata me zamolio da ne putujem, sve je bilo tako neizvjesno u tom trenutku.  

To je bilo važno putovanje, ali početak pandemije učinio ga je najtežim u životu. Stigla sam jednim od posljednjih letova za Milano, prije nego što je sve na svijetu stalo. I uzela sam prvi autobus za Zagreb. Proveli smo 9 sati na granici, nitko nije znao što će s autobusom punim putnika koji ulazi iz epicentra epidemije Covid-19 u Europi.

Između toliko lijepih opcija, odabrala sam Split, jer se sjećam da je u kući mog djeda i bake po ocu bila stara slika Rive. Djed mi je pričao da ju je naslikao jedan rođak nakon posjete Hrvatskoj, zemlji našeg porijekla. Na neki način Split mi nije bio nepoznat, pa sam mislila da ću se osjećati više kao kod kuće, jer je to bilo prvi put da ću izbivati ​​toliko dugo od obitelji.

 

Ali isto tako, Split je od svih opcija bio najbliži gradovima u kojima su rođeni moji pradjedovi: Srećko Glavinić Rafanelli rođen u Makarskoj i Paulina Pangrazio Filippi u Cavtatu. Dapače, moj pradjed je imao kuću u Splitu - ističe paragvajska arhitektica.

Hrvatska tradicija i baština oduvijek su prisutni u Marijaninoj kući.

- Odmalena su me zanimale priče o migracijama i iskustvima ljudi koji su morali napustiti svoju domovinu, svoje obitelji i svoje voljene, većina njih znajući da je ponovni susret nemoguć, jer su moji pradjedovi emigrirali u Paragvaj. Imam hrvatske, talijanske i španjolske korijene. Kad sam bila mala, provodila sam sate spojena na internet virtualno putujući u gradove i mjesta svojih pradjedova i sanjajući da ću ih jednog dana posjetiti.

Srećko, čije je ime u Paragvaju promijenjeno u Fortunato, emigrirao je potkraj 1890. u potrazi za poslom, kako bi mogao pomoći roditeljima i sestrama. Bez novca da kupi kartu, provukao se kroz gužvu i bez pozdrava ukrcao na brod kao slijepi putnik. Iako osnovnog obrazovanja, bio je vrlo vrijedan čovjek, uvijek je mislio na svoju obitelj koju je ostavio u Makarskoj i kojoj je slao pomoć. Srećko je imao vlastiti dućan u središtu Asuncióna.

Moja prabaka Paulina je emigrirala zajedno sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, ujacima i rođacima, zbog peronospore koja je harala tim područjem. Paulina i Srećko upoznali su se u Paragvaju, vjenčali i dobili 4 djece: Joséa, Marcosa, Antonija i Fortunata, mog djeda - naglašava Paragvajka hrvatskih korijena.

Godine 1998. Marianin otac je otputovao u Hrvatsku kao član Paragvajsko-hrvatske gospodarske komore.

- Zamolila sam ga da me povede sa sobom, ali naravno nije mogao. Puno sam plakala u zračnoj luci i rekla sam mu da ću jednog dana otići živjeti u Hrvatsku. Na tom putu tata je došao u Makarsku tražeći rodbinu, no rekli su mu da više nema nikoga pa se vrlo tužan vratio u Paragvaj. Imao je veliku čežnju i očekivanje ponovnog susreta.

Te godine se igralo Svjetsko prvenstvo u Francuskoj '98 i tata nam je donio dresove hrvatske reprezentacije s kojima smo gledali svaku utakmicu navijajući za reprezentaciju. Sjećam se kad smo izašli na ulice slaviti utakmicu protiv Njemačke, s našim kockastim majicama i zastavom. Netaknuta su mi i sjećanja na rane jutarnje sate ispred televizije, bodrenja Gorana Ivaniševića u Wimbledonu.

Prvi semestar na stipendiji u Splitu za mene je bio nevjerojatan. Živjela sam u gradu s prekrasnim morem u podnožju (dolazim iz zemlje bez mora), gdje sam mogla mirno šetati u svako doba, i s puno povijesti. Upoznala sam prekrasna mjesta i jako dobre i ljubazne ljude. Svaki dan sam učila ne samo jezik, nego i kulturu i povijest Hrvatske. Osjećala sam da je Split moje mjesto na svijetu, osjećala sam to duboko u srcu - napominje paragvajska arhitektica.

Mariana je 2018. godine tražila svoju hrvatsku obitelj.

- I kad sam već skoro odustala, 20 dana prije nego što sam se morala vratiti u Paragvaj, tata me zamolio da pokušam posljednji put. I konačno sam ih našla. Dobila sam nekoliko poziva, bili su to moji stričevi koji su me htjeli upoznati. Nakon toliko godina imali smo priliku ponovno se sresti.

Ti su dani za mene bili tako uzbudljivi i emotivni. Moja me obitelj dočekala kao da nikada nismo bili razdvojeni. I na neki način, to je bio način zatvaranja kruga. Sigurna sam da se Srećko vratio sa mnom u Makarsku i da je također bio prisutan u svakom zagrljaju koji sam primila, koji je na neki način bio i njegov ponovni susret s obitelji.

Došla sam u Split s idejom da u Hrvatskoj ostanem samo 6 mjeseci i da se vratim u Paragvaj kako bih nastavila sa svojim životom, ali to iskustvo mi je potpuno promijenilo život. Uz strahove i očekivanja koja dolaze s tim, odlučila sam se vratiti u zemlju svog porijekla. Radim kao arhitektica u Splitu. Za mene je to veliki izazov zbog jezika i zato što svaki dan naučim nešto novo o gradnji i arhitekturi u Hrvatskoj.

Povezanost s mojom hrvatskom obitelji je ojačala, posjećujem ih kad god mogu. S njima sam provela Božić, Uskrs, pa čak i rođendane. Prošle godine moj se otac uspio vratiti u Hrvatsku i konačno je upoznao svog bratića Marka. Za mene je to bilo jako važno.

Već govorim hrvatski, iako znam da mi treba još nekoliko godina da bolje govorim. S vremenom sam svoje zanimanje za rodoslovlje pretvorila u više od hobija, i posvetila sam se pomaganju drugim obiteljima hrvatskog podrijetla koje imaju osjećaj ponovnog povezivanja sa svojim korijenima.

Uživam putovati i fotografirati krajolike i gradove te provoditi vrijeme sa svojom obitelji i prijateljima, tako da svi mogu vidjeti prekrasno mjesto u kojem živim.

Potaknuta tom ljubavlju prema ovoj zemlji i u znak poštovanja prema Srećku i Paulini, koji su mi ostavili neizmjernu ostavštinu čijem dijelom pripadam, 2021. godine zatražila sam hrvatsko državljanstvo. I danas mogu reći da sam ponosna Hrvatica - zaključuje Mariana Glavinich.