Katolički vjernici slave Uskrs

Uskrs, Vazam ili Vuzem je najveća i najznačajnija kršćanska svetkovina, u Hrvata su ti običaji ukorijenjeni u svijest kao svetkovina istinskog veselja i blagdan duhovnog očišćenja, preporoda s kojim je nagoviješteno novo bujanje života i prirode. Vjernici srca dižu proslavljenom Isusu koji je nakon zemaljskog života mučen i razapet na križ, pokopan i treći dan ustao iz groba, hrvatski kažemo uskrsnuo. Od svih kršćanskih svetkovina najduže se slavi, tj. sedam tjedana, i u tom se razdoblju posebno pjeva i naglašava Aleluja – što znači Hvalite Gospodina. To je pobjednički usklik Kristovih sljedbenika, izričaj veselja zbog pobjede nad silama mraka, radosti i sreće.

Blagoslov jela

Ako se hrana nije nosila na blagoslov na Veliku subotu, mlade snahe su to činile na ranojutarnjoj uskrsnoj misi. Ponijele bi košaru s jelom ukrašenu natkanom, šlinganom ili vezenom stolnicom koja bi se otkrila pri blagoslovu i nakon mise žena se morala jako žuriti kući jer se vjerovalo da će onaj koji prvi stigne kući – biti prvi i u poslu, dakle, najbolji, ali će ga pratiti opće dobro i napredak u toj godini. Ako jelo nosi djevojka, držalo se da će se u toj godini sigurno udati.

Za košaru se odabiru komadi od pripremljenih jela za svetkovinu Uskrsa: šunke, kobasice, janjetine, mesa, luka, soli, sira, pince, kolača, te vino – svega vrlo malo, tek toliko da svatko od ukućana dobije po blagoslovljeni dio, a tu se svakako moraju naći i pisanice koje se i do danas ukrašavaju različitim tehnikama. 

Na njima se našla čestitka "Sretan Uskrs" za kumove, prijatelje i slično, ali je mogla biti i ljubavna: "Ovo jaje za poljubac se daje", "Ovo jaje znak ti budi, da te moje srce ljubi", ili "Ovo jaje snijela koka da daruje cura momka". Ne bi se reklo, no, na malenoj površini jajeta, našlo se i dužih poruka ispisanih voskom: "Mili, dragi, s plave joke, gda mi dojdeš pod obloke?" ili ona ovjekovječena u pjesmi Tamare Obrovac: "Pišem pismo, tinta mi se proli, daleko je onaj ko me voli". 

Zaljubljeni parovi su razmjenjivali pisanice, ali u nekim našim krajevima to se odvijalo potajno jer je društvena norma zabranjivala javno udvaranje.

Pisanica crvene boje 

U košari se moraju naći pisanice koje su najčešće crvene boje. Etnolozi kažu da je to vezano uz legende: jedna stara kaže kako je Isusova krv obojila jaja što ih je njegova majka Marija dala rimskim vojnicima kako bi blaže postupali s njim. Kod nas su brojne i raznolike tehnike ukrašavanja, jedan smo od najbogatijih naroda Europe, pisanice su nam na nacionalnoj listi kulturnih dobara i prije nekoliko godina je u tijeku arheoloških istraživanja u okolici Bjelovara nađena oslikana pisanica iz 15. stoljeća, a time se, ističu etnolozi i arheolozi - zasad mogu pohvaliti samo malobrojni narodi.

Za vrijeme doručka osobito je važno da se svi ukućani pomole i zajedno blaguju od svakoga jela pomalo i svakako da pojedu pisanicu. Mrvice i otpaci jela, a naročito ljuske jaja, imaju jaku obrambenu moć od bolesti i štetočina. Čuvaju se u krpicama i vrećicama, spaljuju u peći ili rasipavaju po polju i vrtu, a vjerovalo se da su jaja snesena na Veliki četvrtak i blagoslovljena na Uskrs, dobra zaštita od munje, te da je kost od uskrsne šunke zataknuta u strehu ili zakopana u zemlju, sigurna obrana od groma i štetočina u polju.

Brojni su pučki običaji vezani uz Uskrs, tako je i s poklanjanjem blagoslovljenih pisanica. Razveseljavanje djece, izmjena pisanica između mladih, osobito darivanje kume kumčetu koja će dodati još i pokoju naranču, čokoladu ili bombone, lijep je način darivanja, a običaj je da se ti darovi mogu staviti u prozor i tako ga ukrasiti, ali i pokazati ljubav kojom ste darovani. U našim sjeverozapadnim krajevima, kao i među Hrvatima u Mađarskoj, još uvijek je živ običaj darivanja kumčadi, pa tamo krsne kume djeci poklanjaju pisanicu i neki odjevni predmet.

U Konavlima je u starini vrijedilo pravilo: u prvoj godini nakon vjenčanja bila je obaveza kuće iz koje se djevojka udala, da o uskrsnim danima u njezin novi dom pošalju 100 do 150 jaja i uskrsni kolač, a onome tko je dar donio, mlada je žena bogato uzvratila.

Matkanje i sestrenje

U nekim podravskim selima razmjenjivanje pisanica mladića i djevojaka nazivalo se matkanjem. Međutim, doktorica Jasna Čapo iz zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku piše da se taj naziv rabio i za razmjenjivanje između osoba istoga spola i približno iste dobi. 

U okolici Koprivničkog Ivanca i Virovitice pisanice bi razmijenile prijateljice i takvim bi se činom – kako su govorile – sestrile. Naš istaknuti istraživač narodnih običaja Milovan Gavazzi zapisao je da se u Međimurju za sestrenje trebalo i pripremiti.

Djevojke koje će se sestriti morale su dobiti dopuštenje roditelja, osobito majke jer je svaka djevojka pridonosila u hrani i novcu večeri koja je priređivana za sestrenje, a za čin se trebalo i što ljepše odjenuti, pa su djevojke vrlo rano u djetinjstvu počele izrađivati odjeću ili barem u tome pomagati majci ili baki.