Glas Hrvatske

13:09 / 07.07.2022.

Autor: Glas Hrvatske

Otvoreno pismo Bože Ljubića

Božo Ljubić

Božo Ljubić

Foto: HRT / HRT

Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog Narodnog sabora BiH dr. Božo Ljubić uputio je otvoreno pismo Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira u BiH i javnosti u kojem odgovara na pitanja; Zašto je BiH danas “pod egzistencijalnom prijetnjom najvećom nakon rata“? Zašto dosadašnji pristup OHR-a i PIC-a nije dao željeni rezultat, što s njim nije bilo u redu? Kako izaći iz ove krize, koji bi to novi pristup mogao dovesti do toga da BiH postane integrirano društvo i funkcionalna država? Što se konkretno može/treba učiniti sada? Ljubićevo pismo, prenosimo u cijelosti.

"Prošlo je 30 godina otkad je Bosna i Hercegovina priznata kao nezavisna država te 27 otkada je, na osnovu Daytonskog mirovnog sporazuma (DMS), dobila novi Ustav i novi administrativno-teritorijalni ustroj. U tom razdoblju, međunarodna zajednica, u različitim formatima, bavila se Bosnom i Hercegovinom više nego bilo kojom postkonfliktnom državom u povijesti. Stotine tisuća pripadnika međunarodnih mirovnih snaga, kako vojnika tako i policajaca, brinulo je o uspostavi i očuvanju mira. Desetine milijardi eura i dolara investirano je u obnovu razrušene infrastrukture, izgradnju institucija, integraciju društva i stabilizaciju države. Više stotina dužnosnika i predstavnika različitih međunarodnih institucija i organizacija, razni ministri vanjskih poslova, premijeri i predsjednici država, posebni izaslanici i Visoki predstavnici imali su prijedloge, modele i inicijative kako ovu zemlju učiniti stabilnom i funkcionalnom.


Na različitim razinama vlasti u BiH izmjenjivale su se desetine stranaka, što nacionalističkih (kako ih smatra i naziva većina dužnosnika međunarodne zajednice) što takozvanih građanskih i lijevo liberalnih (kako se one lažno predstavljaju).


Međunacionalno povjerenje na najnižoj razini


No, i pored toga što su razni bosanskohercegovački politički akteri nominalno bili na vlasti, o svim bitnim pitanjima, o kojima se oni ne bi mogli ili htjeli složiti, odlučivali su predstavnici međunarodne zajednice. Kada su u pitanju izbori, bio je to OSCE. Kada su u pitanju ustavne tužbe, strani ustavni suci. Jednako tako kad je bila u pitanju reforma RTV sustava, vojske, pravosuđa, policijskih struktura, itd. Posebnu ulogu u cijelom ovom procesu imao je Ured visokog predstavnika (OHR), odnosno, Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) u BiH. Takozvane Bonske ovlasti koje su Visoki predstavnici u BiH koristili, i još uvijek koriste, usporedive su s ovlastima bivšeg britanskog vicekralja u upravljanju Indijom u ime britanske krune ili bosanskog vezira u upravljanju Bosanskim vilajetom u ime sultana iz Istanbula. Visoki predstavnici su, uz podršku PIC-a, mijenjali Ustav, nametali zakone, smjenjivali izabrane dužnosnike, uključujući one najviše u Predsjedništvu BiH, itd. Stoga se s pravom, OHR i PIC mogu smatrati glavnim kreatorima i polugama utjecaja međunarodne zajednice u BiH.


Unatoč svim tim nastojanjima i potezima Bosna i Hercegovina je još uvijek „podijeljeno društvo i nestabilna država“, a međunacionalno povjerenje između Bošnjaka, Hrvata i Srba na najnižoj je razini od potpisivanja DMS-a. BiH se trenutno nalazi u dubokoj političkoj i institucionalnoj krizi koja ima potencijal postati i sigurnosna kriza koja može ugroziti mir i opstanak države. O tome svjedoči i izjava trenutnog Visokog predstavnika C. Schmidta koji službeno pred Vijećem sigurnosti tvrdi da se Bosna i Hercegovina nalazi u najvećoj egzistencijalnoj ugrozi od kraja rata. Pored toga, u navedenom razdoblju, Bosnu i Hercegovinu je (možda zauvijek) napustila trećina njenog produktivnog i fertilnog stanovništva, a broj Hrvata se, kao jednog od tri konstitutivna naroda, prepolovio.


Zašto dosadašnji pristup OHR-a i PIC-a nije dao rezultat?


Stoga je sasvim logično te moralno i politički opravdano postaviti pitanja: Zašto dosadašnji pristup OHR-a i PIC-a nije dao željene rezultate, odnosno, što s njim nije bilo u redu? Kako izići iz ove krize, koji bi to novi pristup mogao dovesti do toga da BiH postane integrirano društvo te stabilna i funkcionalna država?


Svrha odgovora na ova dva pitanja nije prokazivanje krivaca unutar OHR-a i PIC-a, nego ukazivanje na pogreške i propuste koji su velikim dijelom prouzročili sadašnje stanje, a sve s ciljem razvoja novog pristupa koji od BiH može napraviti stabilnu i funkcionalnu državu. Manje su nam, pri tom, važni subjektivni motivi dužnosnika OHR-a i PIC-a, od objektivnih posljedica koje je proizveo njihov dosadašnji pristup i angažman. Smatramo kako je većina spomenutih aktera djelovala iz najboljih namjera te bila uvjerena da čine dobre stvari za BiH, njene konstitutivne narode i sve građane. Isto tako, smatramo kako su određene politike koje su OHR i PIC provodili u BiH, uistinu proizvele pozitivne učinke na raznim područjima društvenog i političkog života. Ali, isto tako smatramo, kako je temeljni pristup ustavnim i političkim pitanjima bio pogrešan te proizveo više političke štete nego koristi.


Zašto dosadašnji pristup OHR-a i PIC-a nije dao željene rezultate, odnosno, što s njim nije bilo u redu?


OHR je uspostavljen kako bi nadgledao i usmjeravao primjenu civilnog aspekta DMS-a, kako bi bio svojevrsni ovlašteni tumač i čuvar međunarodnog mirovnog sporazuma. Umjesto da bude čuvar DMS-a te zagovaratelj i provoditelj njegovih temeljnih načela, OHR se u velikom boju slučajeva pretvorio u negatora i kršitelja DMS-a. Najbolji primjer za prethodnu tvrdnju je odnos OHR-a prema načelu legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda.


Neporeciva je politička, ustavno-pravna, logička i semantička istina da je konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba temeljno ili natkrovljujuće načelo ne samo Ustava BiH, nego i cjelokupnog DMS-a. Tu istinu je izrekao i potvrdio i Ustavni sud BiH svojom odlukom U-5/98 koju je donio 2000. godine po apelaciji tadašnjeg predsjedatelja Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. Dakle, najviše tijelo sudske vlasti na osnovu apelacije najvišeg tijela izvršne vlasti u BiH donijelo je odluku u kojoj eksplicitno tvrdi da je konstitutivnost tri naroda temeljno ili natkrovljujuće načelo Ustava BiH.


I bez te presude, svakom iole upućenom i dobronamjernom tumaču Ustava BiH i DMS-a jasno je, bez i malo sumnje, da je upravo konstitutivnost tri naroda načelo koje je najmanji zajednički imenitelj svih ostalih načela i normi Ustava BiH i DMS-a. Bez podrazumijevanja konstitutivnosti tri naroda i Ustav BiH i DMS bili bi nekonzistentni i nekoherentni tekstovi puni nelogičnosti i proizvoljnosti.


Jedino načelom konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri naroda može se objasniti zašto BiH ima tri jednakopravna člana Predsjedništva koji se rotiraju na funkciji predsjedatelja, zašto Dom (konstitutivnih) naroda PS BiH ima tri, brojem i ovlastima, jednaka kluba, zašto postoji B-H-S paritet u Vijeću ministara i Ustavnom sudu BiH, itd.


DMS i Ustav BiH su, dakle, odredili i uspostavili tijela vlasti koja služe operacionalizaciji i institucionalizaciji načela konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda.


S obzirom da je BiH po svome ustavnom određenju parlamentarna demokracija legalitet i legitimitet vlasti stječe se u izbornom procesu koji je reguliran i normiran Izbornim zakonom. Svaki zakon u BiH mora biti sukladan Ustavu BiH i njegovom temeljnom načelu konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri naroda. To osobito vrijedi za Izborni zakon BiH koji se može smatrati glavnim mehanizmom operacionalizacije temeljnog ustavnog načela konstitutivnosti tri naroda. Osnovna svrha Izbornog zakona je osigurati legitimitet i legalitet izabranih političkih predstavnika. Stoga je, iz postojeće ustavno-pravne perspektive, nužno da legitimno predstavljanje tri naroda bude temeljno načelo Izbornog zakona BiH. Ukoliko se u tijelima vlasti koje su Ustav BiH i DMS namijenili predstavljanju tri konstitutivna naroda (Predsjedništvo BiH, Dom naroda PS BiH, Dom naroda Parlamenta FBiH, Vijeće naroda RS-a,….) ne nalaze legitimni predstavnici svakog od tri konstitutivna naroda, onda ta tijela nisu legitimna ni legalna, niti je sam izborni proces legitiman i legalan. To neporecivo potvrđuje odluka Ustavnog suda BiH: U-23/14 (Ljubić), u kojoj se na čak 13 mjesta spominje legitimno političko predstavljanje, kojom je izrijekom naloženo PS BiH da Izborni zakon BiH uskladi s Ustavom BiH. Kako PS BiH nije u naređenom roku uskladila Izborni zakon (IZ) s Ustavom, Ustavni sud je izbrisao određene članke IZ. Kao i Odluka U-3/17 (Čolak) koja kaže kako je presudu U-23/14(Ljubić) nužno provesti da bi se u potpunosti mogli implementirati izborni rezultati i da bi se izbori uskladili s općim principom demokracije da jedan konstitutivni narod ne bira predstavnike drugom konstitutivnom narodu.


Bošnjaci blokiraju svaki dogovor o legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda


Zbog toga se u BiH, već nekoliko godina, vode intenzivni pregovori glede izmjena izbornog zakonodavstava odnosno Izbornog zakona (IZ) BiH te ograničenih ustavnih promjena, koje su nužne kako bi se mjerodavne odluke Ustavnog suda BiH koje se tiču izbornog zakonodavstva mogle provesti. Na žalost, svi dosadašnji pregovori o izmjenama IZ BiH su propali i gotovo je izvjesno da se do listopadskih Općih izbora 2022. domaći politički akteri neće dogovoriti po tom pitanju, niti će Parlamentarna skupština BiH usvojiti bilo kakve izmjene IZ BiH. Zašto? Iz jednog jedinog prostog razloga: zato što praktično svi bošnjački politički predstavnici blokiraju svaki dogovor koji bi išao u smjeru uvažavanja načela legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda u tijelima vlasti koje su DMS i Ustav BiH namijenili predstavljanju konstitutivnih naroda. Kao alibi za spomenutu blokadu bošnjački su predstavnici do sada koristili presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić. No otkako se HNS BiH zalaže za provedbu svih mjerodavnih odluka, kako Ustavnog suda BiH tako i ESLJP, te nakon što su se u javnosti pojavili prijedlozi izmjena IZ BiH koji osiguravaju provedbu mjerodavnih odluka oba spomenuta suda, bošnjački politički predstavnici blokiraju proces usklađivanja Izbornog zakona BiH s Ustavom BiH pozivajući se na „europske standarde“ i izborne modele većinske demokracije u unitarnim jednonacionalnim državama. Osnovni ustavno-pravni i politički problem s tim modelima je u činjenici da su oni negacija temeljnog načela DMS-a i Ustava BiH, načela konstitutivnosti i jednakopravnosti tri konstitutivna naroda. Drugim riječima, svatko onaj tko se zalaže za primjenu unitarno-građanskog izbornog načela „jedan čovjek, jedan glas“ izravno i grubo krši DMS i negira Ustav BiH.


I što u toj situaciji radi OHR i zašto je to pogrešno?


Umjesto da u javnom i političkom diskursu čvrsto i nedvosmisleno zastupa poštivanje temeljnog načela DMS-a i Ustava BiH te na različite načine sankcionira sve političke aktere koji to načelo relativiziraju, krše i negiraju, OHR javno osuđuje one političke aktere koji inzistiraju na ustavnosti i legalnosti izbornog procesa te zagovara kompromis između političkih aktera koji se drže temeljnih načela DMS-a i Ustava BiH i onih koji ta načela negiraju i krše.


Što više, traži da žrtva uzurpacije ustavnih i političkih prava (Hrvati) legitimira uzurpaciju vlastitih temeljnih, Ustavom i DMS-om zajamčenih političkih prava.


Time dolazimo do odgovora na pitanje iz naslova ovog poglavlja: Zašto dosadašnji pristup OHR-a i PIC-a nije dao željene rezultate, odnosno, što s njim nije bilo u redu? Zato što su u javnom i političkom diskursu zagovarali tumačenja koja su relativizirala i negirala temeljna načela DMS-a i Ustava BiH te podržavali društvene i političke aktere koji su, pozivajući se na načela građanske države, zagovarali izmjene DMS-a i Ustava BiH po mjeri većinskog (bošnjačkog) nacionalizma. Alibi za takvu politiku bilo im je obuzdavanje i slabljenje (srpskog) separatizma i secesionizma, a dežurna mantra koju su u tom procesu koristili bila je „jačanje države“. Svjedoci smo kako (srpski) separatizam od potpisivanja DMS-a nije bio jači i izravniji nego danas, (bošnjački) unitarizam beskompromisniji i agresivniji, a o „jačanju države“ najbolje svjedoči već citirana izjava trenutnog Visokog predstavnika C. Schmidta koji je pred Vijećem sigurnosti UN-a ustvrdio da se Bosna i Hercegovina trenutno nalazi u najvećoj egzistencijalnoj ugrozi od kraja rata. Da ironija bude potpuna, najveći gubitnik i žrtva OHR-ovog pristupa bila je upravo ona (hrvatska) politika koja se najdosljednije zalagala za federalistička i konsocijacijska načela i modele koji čine ustavno-pravnu kralježnicu DMS-a i Ustava BiH.


Slikovito rečeno, OHR i PIC su boreći se protiv (srpskog) separatizma podržavali (bošnjački) unitarizam a ceh te borbe plaćali su i još uvijek plaćaju (hrvatski) federalizam i država BiH.


Spomenuti pristup OHR-a i PIC-a nije dao željene rezultate jer, između ostalog, nije uvažavao činjenicu da su i separatizam/secesionizam i građanski unitarizam u suprotnosti s temeljnim načelima DMS-a i Ustava BiH, odnosno, da su oba antidaytonske i antiustavne političke agende te da ispravan odgovor na secesionizam nije unitarizam nego federalizam i konsocijacijska demokracija. U okviru njihovog pristupa nije bilo ni razumijevanja specifičnosti tri bosanskohercegovačka etno-nacionalna politička programa – bošnjačkog, hrvatskog i srpskog. Pogrešan je pristup, naime, sva tri etno-nacionalna programa stavljati na istu razinu ustavno-pravne i političke legitimnosti i prihvatljivosti. Neporeciva je istina da i srpski separatizam i bošnjački unitarizam predstavljanju izravno kršenje DMS-a i Ustava BiH, odnosno, rušenje postojećeg ustavno-pravnog poretka. Kao što je i neporeciva istina da je hrvatski federalistički koncept, temeljen na načelima konsocijacijske demokracije, u potpunosti sukladan temeljnom načelu Ustava BiH i DMS-a, načelu konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda.


Konstitutivnost naroda temeljno načelo Ustava


Već spomenuta odluka Ustavnog suda BiH U-5/98 izrijekom navodi kako je konstitutivnost tri naroda temeljno načelo Ustava BiH i kao takva izvornija od entiteta, odnosno, kako su entiteti posljedica, odnosno, samo jedan od oblika institucionalizacije i operacionalizacije konstitutivnih prava. Stoga je, sukladno temeljnom načelu DMS-a i Ustava BiH, moguće i legitimno da se BiH sastoji od dva, tri ili pet entiteta, kao što je moguće i legitimno da se ukinu postojeći entiteti, ako se legitimni predstavnici tri konstitutivna naroda dogovore o prihvatljivosti takve forme institucionalizacije konstitutivnih prava. Ali je u potpunosti nelegitimno, antidaytonski i antiustavno jednostrano, bez suglasnosti sva tri naroda, provoditi bilo separatističku bilo unitarističku politiku.


Druga dimenzija nerazumijevanja specifičnosti bosanskohercegovačkih nacionalizama ogleda se u nerazumijevanju odnosa bošnjačkog etno-nacionalizma i (pro)bosanskog unitarizma. Probosanski unitarizam, naime, nije negacija bošnjačkog, hrvatskog i srpskog etno-nacionalnog programa, niti u odnosu na svakog od njih zauzima istu poziciju. Od iznimne je važnosti razumjeti da je postojeći (pro)bosanski (često predstavljan i kao „građanski“) unitarizam, s jedne strane, sredstvo dekonstituiranja Hrvata, a s druge, sredstvo realizacije maksimalističke agende bošnjačkog etno-nacionalizma. Stoga je postojeći (pro)bosanski („građanski“) unitarizam nužno razumjeti kao „produženu ruku“ bošnjačkog etno-nacionalizma. Vrlo je korisno u ovom slučaju i naglasiti analogiju s jugoslavenskim unitarizmom i srpskim etno-nacionalizmom u bivšoj nam zajedničkoj državi. I Miloševićev režim pozivao se na (pro)jugoslavensko jedinstvo, nametao manjinskom narodu (Albancima) političke predstavnike i zagovarao izborni model „jedan čovjek i jedan glas“, zanemarujući tako ne samo postojanje i autonomiju pokrajina u Srbiji, već i federalni karakter cijele tadašnje Jugoslavije. Tragičan ishod srpsko-jugoslavenske unitarističke agende bi svima u BiH i međunarodnoj zajednici trebao biti opomena, a ne uzor i inspiracija.


Ponovimo, još jednom, na kraju ovog poglavlja odgovor na pitanje iz njegovog naslova. Dosadašnji pristup OHR-a i PIC-a nije dao željene rezultate zato što su u javnom i političkom diskursu zagovarali tumačenja koja su relativizirala i negirala temeljna načela DMS-a i Ustava BiH te podržavali društvene i političke aktere koji su, pozivajući se na načela građanske države, zagovarali izmjene DMS-a i Ustava BiH po mjeri većinskog (bošnjačkog) etno-nacionalizma i njegove „produžene ruke“, (pro)bosanskog unitarizma. Takvim pristupom narušen je balans političke i institucionalne moći između tri naroda koji je filigranskom preciznošću bio uspostavljen u okviru DMS-a. Balans moći davao je osjećaj sigurnosti svakoj od tri etno-nacionalne politike (odnosno zajednice) te ih motivirao da svoje partikularne etno-nacionalne interese usklađuju s interesima druga dva naroda te interesima zajedničke federalne države. Narušavanje tog balansa, po mjeri većinskog (bošnjačkog) etno-nacionalizma, srpska etno-nacionalna politika iskorištava kao alibi za svoje secesionističke poteze i politike, a unutar hrvatske etno-nacionalne politike proizvodi sve veću političku frustraciju i gubitak povjerenja u državu i njene institucije. Čak bi se moglo reći kako Hrvati narušavanje spomenutog balansa političke i institucionalne moći doživljavaju ne samo kao političku nego i kao egzistencijalnu ugrozu, kao strah od potpunog gubitka nacionalnog i političkog subjektiviteta.


Kako izići iz ove krize, koji bi to novi pristup mogao dovesti do toga da BiH postane integrirano društvo te stabilna i funkcionalna država?


Odgovor je vrlo jednostavan: javnim i nedvosmislenim prihvaćanjem, poštivanjem, zagovaranjem i provođenjem činjenice da je konstitutivnost i međusobna jednakopravnost tri konstitutivna naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba) temeljno ili natkrovljujuće načelo DMS-a i Ustava BiH. Drugim riječima, ponovno uspostaviti balans političke i institucionalne moći između tri konstitutivna naroda.


Nužna je posljedica činjenice konstitutivnosti i jednakopravnosti tri naroda da IZ BiH mora osigurati svakom konstitutivnom narodu da ga u tijelima vlasti koje su DMS i Ustav BiH namijenili predstavljanju konstitutivnih naroda, predstavljaju njihovi legitimni predstavnici. Legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda je conditio sine qua non legitimnosti i legalnosti ne samo izbornog procesa nego i zakonodavne i izvršne vlasti na razini države i entiteta. Bez legitimnog predstavljanja ni izborni proces, ni vlast koja bi se nakon takvih izbora uspostavila ne bi bili ni legitimni ni legalni. Za ponovno uspostavljanje balansa političke i institucionalne moći između tri konstitutivna naroda, također je nužno osigurati provedbu načela legitimnog predstavljanja, odnosno, osigurati da politički predstavnici svakog konstitutivnog naroda budu izraz njegove izborne volje.


Svi oni koji relativiziraju, osporavaju ili blokiraju provedbu načela legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda time izravno krše DMS i Ustav BiH. Obaveza je OHR-a, u takvoj situaciji, sankcionirati aktere koji zagovaraju i provode antidaytonsko i antiustavno djelovanje te donijeti odluke koje će barem privremeno osigurati legitimitet i legalitet izbornog procesa i vlasti koja bi se nakon izbora uspostavila.


Načelo legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda, u postojećim okolnostima, nije primarno političko, nego ustavno-pravno pitanje. O njemu se ne mogu voditi politički pregovori jer je to načelo već upisano u postojeći Ustav BiH i DMS te je dodatno potvrđeno odlukama Ustavnog suda BiH. Stoga je provođenje tog načela kroz Izborni zakon ustavna i zakonska obveza, a ne predmet političkih pregovora. Pregovori se mogu voditi o modelima operacionalizacije tog načela, ali svaki model, pri tom, mora omogućiti punu provedbu načela legitimnog predstavljanja. Tek kada se osigura legitimitet i legalitet izbornog procesa, novoizabrani legitimni i legalni politički predstavnici mogu krenuti u pregovore i dogovore o bilo kojem ustavnom, pravnom i političkom pitanju. Sasvim je legitimno da određeni politički akteri dovode u pitanje načelo konstitutivnosti naroda i pokrenu političku inicijativu da se to načelo izbaci iz Ustava BiH. Poznata je i definirana procedura kako se to može legitimno i legalno provesti. Ali, sve dok je konstitutivnost tri naroda ne samo sastavni dio DMS-a i Ustava BiH nego i njihovo temeljno načelo, nužno je i zakonski obvezujuće osigurati institucionalizaciju tog načela i njegovu provedbu kroz izborni proces.


Potpuno je neistinita tvrdnja, pri tom, da načelo konstitutivnosti naroda i njihovog legitimnog predstavljanja nije dio „europskih standarda“, odnosno, europske pravno-političke stečevine. Najbolji primjeri za prethodnu tvrdnju su Švicarska i Belgija. U obje navedene europske države, od kojih je u jednoj i sjedište središnjih institucija Europske unije, postoje identitetski utemeljene društveno-političke zajednice čija je „konstitutivnost“ upisana u ustave tih država i institucionalizirana kroz administrativno-teritorijalni ustroj, strukturu i sastav tijela državne uprave i izborno zakonodavstvo.


Također je i potpuno neistinita tvrdnja da je provedba mjerodavnih presuda Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) neuskladiva s načelom konstitutivnosti naroda i njihovim legitimnim predstavljanjem. Odluke Ustavnog suda BiH (U-5/98, U-23/14 i U-3/17) i mjerodavne presude ESLJP se međusobno ne isključuju nego nadopunjuju. O tome svjedoči i članak 48. presude u slučaju Sejdić-Finci.


48. Pored toga, iako se Sud slaže s Vladom da nijedna odredba Konvencije ne traži potpuno napuštanje mehanizama podjele vlasti koji su svojstveni Bosni i Hercegovini i da možda još uvijek nije sazrelo vrijeme za politički sistem koji bi bio samo odraz principa vladavine većine, Mišljenja Venecijanske komisije (vidjeti tačku 22. u tekstu) jasno pokazuju da postoje takvi mehanizmi podjele vlasti koji ne vode automatski do potpunog isključenja predstavnika ostalih zajednica. U vezi s ovim, Sud je podsjetio da mogućnost da se drugačijim sredstvima postigne isti cilj predstavlja važan faktor u ovoj oblasti.


A cilj je da konstitutivni narodi budu legitimno predstavljeni i jednakopravni (da se zadrže mehanizmi podjele vlasti svojstveni BiH, odnosno, provedu navedene odluke Ustavnog suda BiH) te da „pripadnici ostalih naroda i građana“ ne budu isključeni iz procesa biranja i kandidiranja glede Predsjedništva BiH i Doma naroda PS BiH (presude ESLJP).


O međusobnom odnosu spomenutih presuda govori i odluka Ustavnog sud BiH U-3/17 (Čolak) koja kaže kako je presudu U-23/14 (Ljubić) nužno implementirati neovisno i prije mjerodavnih presuda ESLJP da bi se, ponovimo još jednom, u potpunosti mogli implementirati izborni rezultati i da bi se izbori uskladili s općim principom demokracije da jedan konstitutivni narod ne bira predstavnike drugom konstitutivnom narodu.


Zbog razumijevanja šireg konteksta ove tematike, korisno je spomenuti kako su sve navedene presude ESLJP-a donesene na osnovu Protokola br. 12 uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te da devet zemalja članica Vijeća Europe (VE) nije uopće potpisalo Protokol 12 (Bugarska, Danska, Francuska, Litva, Monako, Poljska, Švedska, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo) a da je 18 zemalja članica VE potpisalo Protokol 12, ali ga nije ratificiralo (Austrija, Azerbajdžan, Belgija, Češka, Estonija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Italija, Latvija, Lihtenštajn, Norveška, Moldavija, Rusija, Slovačka, Turska).


Uzimajući u obzir činjenicu da, po mnoštvu parametara, politički stabilnije i demokratski razvijenije države od BiH ne primjenjuju Protokol 12, izrazito je licemjerno i kontraproduktivno inzistirati da se u jednoj nestabilnoj postkonfliktnoj državi, čiji je ustavni poredak konstruiran u sklopu međunarodnog mirovnog sporazuma, Protokol 12 primjenjuje na način koji bi bio suprotstavljen samim temeljnim načelima njezinog Ustava i balansa političke moći uspostavljenog međunarodnim mirovnim sporazumom. Osobito, kada je i sam ESLJP izrijekom naveo da se provedba njegovih presuda može i treba uskladiti s „mehanizmima podjele vlati koji su svojstveni BiH“.


Umjesto da se, kako to traže i predlažu predstavnici Hrvatskog narodnog sabora BiH, presude ESLJP-a i Ustavnog suda BiH, iskoriste kao nadogradnja postojećeg ustavno-pravnog ustroja pro(bosanski) unitaristi, potpomognuti određenim krugovima u međunarodnoj zajednici, pokušavaju te presude iskoristiti kao alibi za kršenje temeljnog ustavnog načela, odnosno za relativizaciju, negiranje i ukidanje načela konstitutivnosti naroda.


Što se konkretno može/treba učiniti?


Postojeći, nelegitimni i nelegalni Izborni zakon omogućuje Bošnjacima da izaberu po četvrti puta i bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva te preuzmu kontrolu nad Domom naroda Parlamenta Federacije, a time i izaberu, bez ikakvog utjecaja Hrvata, predsjednika FBiH i Vladu FBiH. To znači da postojeći IZ BiH Bošnjacima omogućava 2/3 vlasti u Predsjedništvu BiH te 100% vlasti na razini entiteta FBiH. Bošnjaci to mogu postići čak i u slučaju kada bi svi Hrvati u FBiH s pravom glasa izišli na izbore i svoj glas dali strankama Hrvatskog narodnog sabora BiH i samo jednom kandidatu za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Dakle, sukladno postojećem IZ BiH, 100% hrvatske izborne volje može rezultirati s 0% vlasti na razini entiteta FBiH te 0% vlasti na državnoj razini. U navedenim okolnostima, Hrvatski narodni sabor BiH ima ne samo pravo, nego i obvezu, poduzeti sve neophodne mjere kako bi, s jedne strane, zaštitio konstitutivnost hrvatskog naroda u BiH, a s druge, zaštitio ustavno-pravni poredak te stabilnost i funkcionalnost države.


Stoga pozivamo OHR i PIC da, sukladno svojim mandatima, donesu odluke koje će IZ BiH uskladiti s temeljnim načelima Ustava BiH i DMS-a, odnosno, da osiguraju provedbu odluke Ustavnog suda BiH U-23/14 (Ljubić). Još jednom ih podsjećamo i na odluku U-3/17 (Čolak) koja kaže kako je presudu U-23/14 nužno provesti da bi se u potpunosti mogli implementirati izborni rezultati i da bi se izbori uskladili s općim principom demokracije da jedan konstitutivni narod ne bira predstavnike drugom konstitutivnom narodu. Tek nakon uspostave nove legitimne i legalne vlasti bit će moguće završiti proces reformi ustava i Izbornog zakona BiH na način da bude provedene sve mjerodavne odluke Ustavnog suda BiH i ESLJP.


Koristimo prigodu podsjetiti UO PIC-a i na dvije točke iz njihovog Communique-a iz lipnja 2018. godine.


- Suzdržati se od podjela, nacionalističke retorike u predizbornom razdoblju i poslije njega. Osigurati mirnu provedbu slobodnih i poštenih izbora.

– Hitno provesti odluku Ustavnog suda BiH o tzv. “slučaju Ljubić” koja se odnosi na Dom naroda Federacije, kako bi se omogućila nesmetana provedba izbornih rezultata i formiranje zakonodavne i izvršne vlasti na svim razinama.

- Bez daljnjeg odgađanja provesti odluku Ustavnog suda BiH o Mostaru. Također, podsjećamo i na ponašanje OHR-a, PIC-a i OSCE-a, odnosno, međunarodne zajednice, u prijašnjim sličnim slučajevima.


Pravila i propisi koji uređuju izbor izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, a koje je donio voditelj misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini Robert Barry (takozvani Barryevi amandmani) usvojeni su 14. listopada 2000. godine, dakle, mjesec dana prije održavanja Općih izbora.


S obzirom da Parlamentarna skupština BiH ni nakon dvije godine nije bila provela Odluku U-5/98 Ustavnog suda BiH donesenu 2000. godine, tadašnji Visoki predstavnik W. Petritsch je 2002. godine nametnuo 28 amandmana na Ustav FBiH, 4 amandmana na Ustav RS i izmijenio je 20 članaka Izbornog zakona BiH kako bi implementirao spomenutu odluku.


Odluka U-23/14 (Ljubić) Ustavnog suda BiH, kolokvijalno nazvana Odluka o legitimnom političkom predstavljanju konstitutivnih naroda, donesena je 2016., dakle prije skoro šest godina. Svim poznavateljima ustavno-pravnih i političkih problema u BiH u potpunosti je jasno kako bošnjački politički predstavnici ni pod kakvim uvjetima neće pristati na provedbu Odluke U-23/14. Stoga je jedino rješenje koje može “Osigurati mirnu provedbu slobodnih i poštenih izbora“ u listopadu 2022. godine te „omogućiti nesmetanu provedbu izbornih rezultata i formiranje zakonodavne i izvršne vlasti na svim razinama“ u tome da OHR nametne izmjene IZ BiH nužne za provođenje Odluke U-23/14, odnosno, nužne za omogućavanje legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda u onim tijelima vlasti koje su Ustav BiH i DMS namijenili upravo takvoj vrsti izbornog i političkog predstavljanja.


U tom slučaju, novoizabrana legitimna vlast imala bi obvezu i mogućnost da, unutar relativno stabilnih političkih okolnosti, završi proces reformi ustava i Izbornog zakona BiH na način da bude provedene sve mjerodavne odluke Ustavnog suda BiH i ESLJP.


Želimo vjerovati kako u OHR-u i PIC-u ima dovoljno odgovornosti i hrabrosti da se donesu odluke koje mogu “Osigurati mirnu provedbu slobodnih i poštenih izbora“ u listopadu 2022. godine te „omogućiti nesmetanu provedbu izbornih rezultata i formiranje zakonodavne i izvršne vlasti na svim razinama“.


/HMS/

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!