Jedno od najbolnijih mjesta sjećanja u povijesti hrvatskoga naroda Lašvanske doline svakako su Buhine Kuće, čiji su mještani 9. siječnja 1994. godine, u ranim jutarnjim satima, doživjeli stravičnu sudbinu pod napadom snaga Armije Bosne i Hercegovine. U napadu su stradali hrvatski civili i pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, a obiteljski domovi bili su izloženi razaranju, pljački i paljenju.
Danas se sjećanje na žrtve čuva kod spomen-obilježja Križ – Topala, gdje se okupljaju obitelji, branitelji, predstavnici udruga i hrvatskoga naroda. Polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom odaje se počast svima koji su izgubili živote.
Velike žrtve
-Među žrtvama bili su muškarci, žene i djeca. Posebno potresna ostala je sudbina Ankice Grbavac i njezina sina Danijela, rođenog 1992. godine, koji je imao samo dvije godine. Njihova sudbina simbol je tragedije koja je pogodila nedužne stanovnike Buhinih Kuća. Posebno mjesto u ovome događaju zauzimaju pripadnici Postrojbe posebne namjene „Munje“ HVO-a Travnik, čiji su pripadnici također položili svoje živote braneći hrvatski narod i prostor Lašvanske doline, kaže očevidac stradanja Drago Kurevija.
Ratna zbivanja na tom prostoru su bila vrlo složena, a unatoč svemu, hrvatski branitelji i stanovništvo nisu napustili svoja ognjišta. Sveukupna blokada prijetila je potpunim kolapsom Lašvanske doline, ali obrana Hrvata Viteza i okolice je bila ravna najvećem podvigu.
Obrana obitelji, doma, crkve
Obrana Viteza i hrvatskih prostora Lašvanske doline bila je obrana obitelji, domova, crkava i prava na život na vlastitom ognjištu. Pripadnici HVO-a, uz potporu i žrtvu civilnog stanovništva, mjesecima su čuvali svoje položaje i branili stanovništvo u iznimno teškim uvjetima.
Simbol snage hrvatskoga čovjeka
Buhine Kuće postale su simbol stradanja, ali i ustrajnosti hrvatskoga čovjeka. Nakon napada 9. siječnja, borbe za ovo područje nastavljene su, a 14. veljače 1994. godine HVO je oslobodio Buhine Kuće. U borbama za oslobađanje poginulo je još devet pripadnika HVO-a, dok su brojni branitelji ranjeni. Među teško ranjenima bio je bojnik Jozo Plavčić, koji je preminuo 15. veljače u Franjevačkoj bolnici dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj.
Ta obrana nije bila samo vojna borba za određeni prostor. Bila je to borba za opstanak hrvatskih obitelji, za sigurnost djece i starijih te za očuvanje života u Lašvanskoj dolini. Iza svakog branitelja stajala je obitelj, a iza svake obrambene crte tisuće ljudi koji su čekali da ponovno dočekaju mir.
Traži se utvrđivanje individualne odgovornosti
Broj žrtava u objavljenim izvorima nije ujednačen. Jedan dokumentirani popis sadrži 25 imena, dok je u komemorativnim obraćanjima navedeno 36 ubijenih osoba, civila i pripadnika HVO-a. Te razlike potrebno je dodatno povijesno i arhivsko razjasniti kako nijedna žrtva ne bi ostala zaboravljena.
Godinama poslije, obitelji poginulih i hrvatski narod i dalje traže potpuno rasvjetljavanje zločina i utvrđivanje individualne odgovornosti. Prema javnom obraćanju povodom 33. obljetnice, zločin do sada nije bio sudski procesuiran.
Danas se sjećanje na žrtve čuva kod spomen-obilježja Križ – Topala, gdje se okupljaju obitelji, branitelji, predstavnici udruga i hrvatskoga naroda. Polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom odaje se počast svima koji su izgubili živote.
