Objavljena zbirka pjesama Marine Katinić

Marina Katinić Pleić objavila je svoju četvrtu zbirku pjesama Opismenjavanje kiše. Ima rodbinu u Čileu, pa se nada jednom otputovati putevima svojih predaka.

- Zovem se Marina Katinić Pleić, rođena sam 1984. godine. Od djetinjstva pišem poeziju, a nedavno sam objavila četvrtu zbirku pjesama Opismenjavanje kiše. Moj dom je Hrvatska, ali moje je podneblje, širi dom, Sredozemlje. Jezik Mediterana, njegov mentalitet, boje, mirise, komunikacijske kodove, to dobro razumijem.

Djetinjstvo sam provela u Istri, u Dalmaciju sam se kasnije zaljubila i, na neki način, dođem li u Italiju, Španjolsku, obalni dio Francuske, Grčku ili Makedoniju, osjećam da je to moje, da sve dobro razumijem. U Portugalu još nisam bila, a kroz Crnu Goru samo sam prošla, no slutim da bi i ondje doživljaj bio jednak. Baš kao što je bio nedavno, na sjeveru Egipta. 

Što je poezija?

Ona je materinski jezik čovječanstva. Sveti spisi, magijske formule, pjesme povodom svih važnih događaja, sve je to poezija. Danas je uglavnom smještena na estradu, ali ona uvijek živi jer čovjek od nje živi. Kada me pitaju kako nastaje pjesma, obično kažem da je to zapis unutrašnjeg glasa koji čujemo u sebi nakon proživljenih iskustava. Da bi se moglo pisati, treba živjeti - proživljavati svijet duboko i u sebi ga osvještavati, osjećati, voljeti. Jedan je od najizvrsnijih načina da to učinimo putovanje.

Putovanja su među najboljim katalizatorima pisanja. Tako mi je prilikom jednog putovanja na španjolskom jeziku progovorila i ljubav. I naravno, nastalo je mnoštvo pjesama - kaže Marina Katinić.

Pjesnikinja govori o svojim precima i grananje loze u Čileu, zemlji pjesnika

- Kao što bi bilo i za očekivati, dio mojih korijena upravo je u Dalmaciji, iz Supetra na otoku Braču. Ove je podatke moja majka dobila od svoga ujaka Ivana koji ima 89 godina. Moj pradjed s majčine strane, Anton Hržić, rođen je 1898. godine. Njegovi roditelji, moji praprabaka i prapradjed, zvali su se Lukrecija i Jerko (Jeronim). Imali su četvero djece, tri sina Antona, Agu (Augustina), Bepa (Josipa) i jednu kćer, Jelicu.

Otočani su poslovično snalažljivi, štedljivi i radišni ljudi, pogotovo prije razvoja turizma, dok su živjeli od ribarstva, pomorstva i poljoprivrede. Ipak, život na škojima bio je težak. Otprilike između 1910. i 1915.

dogodio se prvi val migracije naših ljudi iz Dalmacije. Među njima je u Čile otišao i pradjedov brat Bepo. Živio je u Santiagu; oženio se Čileankom i redovito se dopisivao s braćom u Dalmaciji. Zanimljivo, na Braču je tada bio običaj da se imena djeci daju po očevim roditeljima, a zatim po očevoj braći i sestrama. Tako je Bepo svoje prvo troje djece nazvao Jerko, Lukrecija i Antun, a imao je još djece.

Ago je odselio u Rijeku i ondje se oženio Dalmatinkom, Milkom. Antun se pak zaposlio kao brodar na šlepu, riječnom brodu koji je plovio po Dunavu i Savi diljem tadašnje Austro-Ugarske, gdje je upoznao i svoju buduću ženu, moju prabaku, poluaustrijanku Mariju Vogel. Nakon smrti Lukrecije Hržić, prapradjed Jerko ponovo se oženio, ženom po imenu Kata, i s njom imao još dvoje djece, sinove Božu i Roka - ističe pjesnikinja.

Marina navodi najzanimljivije obiteljske podatke

- Prema kazivanju mamina ujaka Ivana, kada je na izborima u Čileu pobijedio Salvador Allende, Bepova djeca politički su se angažirala. Međutim, 1973. general Pinochet uspostavio diktaturu i počeo progoniti političke protivnike.

Bepova djeca tada su se htjela vratiti na Brač, u Hrvatsku. Međutim, kako to biva u bajkama, a i u životu, prema Ivanovu kazivanju, prapradjedova druga supruga Kata isposlovala je od muža oporuku prema kojoj su cijelu djedovinu naslijedili njezini sinovi, Božo i Roko. Antun, Bepo, Ago i Jelica ostali su bez djedovine, razočarani i ljuti zbog razvoja događaja.

Budući da u Hrvatskoj nisu imali posla ni imovine, Bepovi potomci ipak se nisu vratili. Nažalost, moja obitelj nije očuvala kontakte s njima. Naša bračka rodbina sva je već pokojna a čileanske rođake tek bi trebalo potražiti - naglašava Marina Katinić. 

O čemu pisati nego o ljubavi

- Kada sam 2017. na Institutu za španjolsku kulturu i jezik učila španjolski, predavala mi ga je divna profesorica, Čileanka Alejandra Peña Kovačić. Ugodno sam se iznenadila čuvši da je i njezin pradjed s Brača odselio u Čile. Jako je dobro govorila hrvatski jezik i željela je ostati u Hrvatskoj, no kao pravnica nije se mogla zaposliti te se vratila u Čile.

Jedno je sigurno: Čile je zemlja pjesnika, tako je nazivaju, pa se i ja nadam jednom otputiti putem svojih predaka i književnika među kojima su Pablo Neruda i Gabriela Mistral, ali i Mihovilović i Brnčić.

Ne završe sve ljubavi u suživotu kroz cijeli život, ali završe u poeziji. Počela sam učiti španjolski zbog ljubavi koja je ostavila traga u momu životu i poeziji. S druge strane, ljubav prema prirodi ono je što nosi moje pjesme: biološko nasuprot tehničkom, organsko nasuprot mehaničkom, cjelovito nasuprot fragmentarnom, iskonsko naspram privremenog, istinsko naspram prividnom. Prirodne pojave postaju simboli kojima razumijemo stvarnost i izražavamo misli.

Nadam se da će moje pjesme potaknuti sve koji ih slušaju i čitaju na divljenje riječima i duboko proživljavanje svijeta - zaključuje hrvatska pjesnikinja Marina Katinić Pleić.