Od krika galijota do klapske vječnosti
Kolektivna memorija Dalmacije trajno čuva uspomenu na listopad 1571. godine i bitku kod Lepanta, najveći i najkrvaviji sukob galija u povijesti pomorstva. U tom presudnom povijesnom trenutku, pod zastavom Svete lige borilo se više od deset tisuća hrvatskih pomoraca i vojnika, a u bitki su sudjelovale i povijesne dalmatinske galije. Cijena u ljudskim životima bila je golema, ostavivši dubok i bolan trag u dalmatinskoj povijesti.
Četiri stoljeća kasnije, tu nacionalnu i ljudsku tragediju u bezvremensku umjetnost pretočio je legendarni maestro Ljubo Stipišić Delmata. U neobičnoj igri sudbine, velika obljetnica Bitke kod Lepanta podudara se s datumom maestrova odlaska u vječnost – preminuo je 9. listopada 2011.
Delmata je bio središnji stup dalmatinske vokalne, folklorne i sakralne tradicije, svestrani skladatelj, dirigent, pjesnik i neumorni melograf koji je spasio stotine narodnih i glagoljaških napjeva od zaborava. Njegov golem utjecaj na a cappella scenu proizašao je iz izravnog rada s pjevačima; bio je osnivač, vizionar i voditelj kultnih dalmatinskih klapa kao što su klapa Trogir, Vokalisti Salone, Jeka Jadrana, Kantaduri, klapa Split te Oktet DC iz Vranjica. Upravo kroz rad s ovim ansamblima redefinirao je i postavio temelje renesanse klapskog izričaja istovremeno djelujući kao suutemeljitelj Festivala dalmatinskih klapa u Omišu.
Iako najšire prepoznat kao autor pjesme „Dalmatino povišću pritrujena” Delmata se snažno ostvario i u kompleksnim vokalno-instrumentalnim formama. Njegov opus krase kapitalne kantate poput „Zaplakalo dite na žudinski kanat” i „Dignite barjak za neznane i male”, te monumentalni oratoriji „Matija Ivanić”, „Kalvarija” i „Uskrsnuće”. Za nemjerljiv doprinos nacionalnoj kulturi nagrađen je brojnim priznanjima a svima nama bi stalno trebala odzvanjati njegova opomena kroz riječi: Vrati se čovječe sebi dok još imaš kome.
Zajedništvo na djelu
U pitoresknom poljičkom selu Seoce, nedaleko od Blata na Cetini, svečano je blagoslovljen novi Križni put, projekt koji slavi nevjerojatno zajedništvo, vjeru i ljudsku snagu. Mještani su u surovom mosorskom kršu napravili pravi podvig – na strme padine planine su, isključivo na vlastitim rukama i bez ikakve mehanizacije, iznijeli skoro 50 tona betona, kamena i željeza.
Gradnja 14 postaja trajala je dvije i pol godine, a svaka od njih simbolizira osobnu žrtvu lokalnih obitelji. Ovaj sakralni put simbolički povezuje obnovljenu seosku crkvu sv. Ante, novoizgrađenu zavjetnu kapelicu Presvetog Trojstva u zaseoku Bogdanovićima te veliki križ na brdu Gradina.
Glavni inicijator i realizator ovog projekta je kamenoklesar Ante Bogdanović.
Svečano misno slavlje i blagoslov postaja predvodio je don Emanuel Petrov, profesor na KBF-u u Splitu, župnik omiške župe Priko i voditelj Svetišta svetog Leopolda Bogdana Mandića u Zakućcu uz gvardijana omiškog franjevačkog samostana fra Franu Doljanina. Ovaj povijesni pothvat ostat će trajan spomen na slogu i nepokolebljivi duh mještana Seoca.
