Glas Hrvatske

16:47 / 03.10.2021.

Autor: Tomislav Šikić

Zvonko Čulina: Veliki dar je uspjeti to jest moći biti svoj na svome

Pogled na Velebit iz pjesnikova rodnog kraja

Pogled na Velebit iz pjesnikova rodnog kraja

Foto: Tomislav Šikić / GLAS HRVATSKE

Ciklus poema "Nešto između (is)krčevina i hvalospjeva rodnom gnijezdu" nastao je u Pridrazi po drugom i konačnom povratku pjesnika Zvonka Čuline u Domovinu, 2018. godine. 

Pjesnik i slikar Zvonko Čulina rođen je 1956. godine u Pridragi kod Zadra gdje živi i umjetnički djeluje. Od 1984. do 2007. godine živio je i stvarao u Dortmundu (Njemačka). Završio je Pedagošku akademiju i Filozofski fakultet te jednu godinu postdiplomskog studija.Osim što slika i bavi se karikaturom i novinarstvom; piše pjesme, priče, basne, humoreske i aforizme te članke o umjetnosti i umjetničke-književne kritike.


Do sada je pored preko 130 izložbi slika u desetak zemalja svijeta i preko 100 recitala objelodanio u petnaestak zajedničkih i devet samostalnih zbirki poezije te tri knjige basni. Objavljivao je također u mnogim antologijama, zbornicima, časopisima, katalozima i novinama na hrvatskom, njemačkom, engleskom, albanskom i makedonskom jeziku. Osnivač je i voditelj nekoliko umjetničkih grupa te desetak likovno-književnih radionica za djecu i mladež. Inicijator je i organizator mnogih, također međunarodnih izložbi.


Dobio je i mnoge nagrade i priznanja.


Član je Društva hrvatskih književnika (DHK HB) u Mostaru, Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) Zadar i Matice hrvatske; umjetnički je voditelj Umjetničke udruge ART – Total, a bio je i dugogodišnji član Udruženja njemačkih književnika (VS) te Saveznog udruženja likovnih umjetnika Njemačke (BBK).


Doosimo dvije Čulinine poeme iz ciklusa "Nešto između (is)krčevina i hvalospjeva rodnom gnijezdu" - "S pjesmom u vedrinu" i poemu bez naslova.


Evo, i na jugu, jedan oblak kišni...

Evo, i na jugu, jedan oblak kišni...

Foto: Prashant Gautam / Pexels

X X X

Evo, i na jugu, jedan oblak kišni

nebom se skita i kišu nam lije,

navodno blagoslivlja meni narod dični

u moderno doba kada reda nije...

I dok ga vjetar

 tamo-amo goni

dok sve čini da nam plavet skrije

sa crkve nam opet zvono zvoni

a Sunce se sa visina smije...

Gledam zelen prostrtu po polju

gledam ptice kako lako lete

poželih si opet dobru volju

o kako je lijepo

 biti dijete...

A pečati dragi, djetinjstva daleko

u ogredama, gumnu, vatrenici, moru;

između svih algi koje sam doček'o

i nevine bleke

 u negdašnjem toru...

Ne žali se pjesmo što oblak nebom juri

ne žali za godinama

 siromaštvom tim,

neka su ponos svoj mi avanturi

koje dosad redah

 s godinama svim...

Mnogi mi od bližnjih više nisu tu

mnogi su, evo, postali i strani;

al' ne buni se pjesmo

 kad krene po zlu

jer križevi života

 iskonom su dani...

Gledaj prema Nebu gdje se Sunce smije,

pjevaj o zvijezdama na tom divnom svodu,

o Domovini vječnoj

 um već duže snije

iako se dičim

 i svem zemaljskom rodu...

Da, još tu sam braćo i sestre

 među vama

nakupljen grijeha po crno-bijelom svijetu

nakon svih oluja sad tare osama

k'o i čarke sudbina

 u životnom spletu...

Polako, polako, večer se rumeni;

oblak je prognan s našeg horizonta;

netko je dobitnik

 a netko opet pjeni

poput još jednog

 gubitnika lotta...

Al' idemo dalje sa Vjerom i Nadom

da smo ovdje u prolazu tek

i kad nam se tijela sjedine sa hladom

mir Dušama našim

 najbolji je lijek...

Dotle, ovako mora da se gura

između svih nam zemnih zavičaja

i molitvi zbog spektra mnogih avantura

da smisao nam obje

 Domovine spaja...

I kol'ko god ova bila stresna

u punini spektra od sreće do očaja

nek' utjeha bude

 da će nam nebeska

biti opet dijelić

 prosinutog Raja...

Tamo visoko u vječnoj ljepoti

gdje nema oblaka lutalica,

gdje ne grmi, mrzne ili sijeva,

gdje se od praznine il' dosade ne zijeva,

gdje se u muci ne krvari il' pati...

VEĆ U LJUBAVI VJEČNOJ

 I IDILI MIRA

PONOVO „RODI“

 U SLOBODI!


Pridraga, 18. svibnja 2018. god.


...pjesmu pjevam o kršu i moru...

...pjesmu pjevam o kršu i moru...

Foto: Magda Ehlers / Pexels

S pjesmom u vedrinu


Domaja mi u srcu duboko

pjesmu pjevam

 o kršu i moru

ljubim kamen

 na koji sam doš'o

ljubim svaku

 velebitsku zoru...

Ipak, nešto već dugo me budi

dok svaka nova zora

 rujno rudi,

ljudi nisu onako k'o prije

više "plaču"

 malo tko se smije...

Oj pjesniče, pjevaj svome polju

o stijenama

 pokrivenim solju;

galebu, čvorku, čobanici, vuku,

pa makar vjetri

 sada drugi tuku...

Djetinjstvo daleko, negdje cvili iza

dok u duhu duboko

 grize nova kriza,

romantike u srcima

 već podugo nema

dok i sikavac do drača

 u tišini drijema...

Dok bure se nove na horizontu legu

ti sanjaj pjesniče

 o kamenu brijegu,

nek' snovi zacijele sve skupljene rane

nek' sjaj sretnog Sunca

 prosvijetli nam dane...

Nek' nestane suza

sve skupljene tame

svi robovi ovih

 modernih nam uza

sve usputne nam

 nakupljene drame...

A pjesma nek' kaplje

 slovo nam po slovo

nek' teče radost

 ko nabujala rijeka

nek' žarko tuku srca

 k'o onda izdaleka

sada i opet

 svima nam nanovo...

Jer vani, daleko,

 ništa nije naše,

i koraci tuđi

 ulicama zveče;

dani nam bijahu

 oni što nas plaše

dok srca nostalgična

 iz dna duše ječe...

Pjesniče, sad pjevaj

daj si sebi truda;

pjevaj iz vesele, ptičje perspektive;

nek' veselje cvijeta

 i u tvom rodnom kraju

nek' reda se ljubav

 raja, zavičaja,

nek' pjesma gorda

 posvuda vrluda...

Nek' Ljubav, Vjera, Nada,

 sada i od sada

dižu nas i vode

 iz svakoga pada

nek' nestane gorčine

 i sveg ovog plača;

Diži spomenike pjesmi

 i vedrini neba

zemlja je žedna i radosti treba

dok tuga posvud uokolo vreba

NEK' PJESMA ŽIVOTA

 OD SVEG BUDE JAČA!


Pridraga, 17. svibnja 2018. god.


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!