Ciklus poema "Nešto između (is)krčevina i hvalospjeva rodnom gnijezdu" nastao je u Pridrazi po drugom i konačnom povratku pjesnika Zvonka Čuline u Domovinu, 2018. godine.
16:47 / 03.10.2021.
Autor: Tomislav Šikić
Autor:
Tomislav Šikić
Objavljeno:
03. listopad 2021., prije 7 mjeseci
Ciklus poema "Nešto između (is)krčevina i hvalospjeva rodnom gnijezdu" nastao je u Pridrazi po drugom i konačnom povratku pjesnika Zvonka Čuline u Domovinu, 2018. godine.
Pjesnik i slikar Zvonko Čulina rođen je 1956. godine u Pridragi kod Zadra gdje živi i umjetnički djeluje. Od 1984. do 2007. godine živio je i stvarao u Dortmundu (Njemačka). Završio je Pedagošku akademiju i Filozofski fakultet te jednu godinu postdiplomskog studija.Osim što slika i bavi se karikaturom i novinarstvom; piše pjesme, priče, basne, humoreske i aforizme te članke o umjetnosti i umjetničke-književne kritike.
Do sada je pored preko 130 izložbi slika u desetak zemalja svijeta i preko 100 recitala objelodanio u petnaestak zajedničkih i devet samostalnih zbirki poezije te tri knjige basni. Objavljivao je također u mnogim antologijama, zbornicima, časopisima, katalozima i novinama na hrvatskom, njemačkom, engleskom, albanskom i makedonskom jeziku. Osnivač je i voditelj nekoliko umjetničkih grupa te desetak likovno-književnih radionica za djecu i mladež. Inicijator je i organizator mnogih, također međunarodnih izložbi.
Dobio je i mnoge nagrade i priznanja.
Član je Društva hrvatskih književnika (DHK HB) u Mostaru, Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) Zadar i Matice hrvatske; umjetnički je voditelj Umjetničke udruge ART – Total, a bio je i dugogodišnji član Udruženja njemačkih književnika (VS) te Saveznog udruženja likovnih umjetnika Njemačke (BBK).
Doosimo dvije Čulinine poeme iz ciklusa "Nešto između (is)krčevina i hvalospjeva rodnom gnijezdu" - "S pjesmom u vedrinu" i poemu bez naslova.
X X X
Evo, i na jugu, jedan oblak kišni
nebom se skita i kišu nam lije,
navodno blagoslivlja meni narod dični
u moderno doba kada reda nije...
I dok ga vjetar
tamo-amo goni
dok sve čini da nam plavet skrije
sa crkve nam opet zvono zvoni
a Sunce se sa visina smije...
Gledam zelen prostrtu po polju
gledam ptice kako lako lete
poželih si opet dobru volju
o kako je lijepo
biti dijete...
A pečati dragi, djetinjstva daleko
u ogredama, gumnu, vatrenici, moru;
između svih algi koje sam doček'o
i nevine bleke
u negdašnjem toru...
Ne žali se pjesmo što oblak nebom juri
ne žali za godinama
siromaštvom tim,
neka su ponos svoj mi avanturi
koje dosad redah
s godinama svim...
Mnogi mi od bližnjih više nisu tu
mnogi su, evo, postali i strani;
al' ne buni se pjesmo
kad krene po zlu
jer križevi života
iskonom su dani...
Gledaj prema Nebu gdje se Sunce smije,
pjevaj o zvijezdama na tom divnom svodu,
o Domovini vječnoj
um već duže snije
iako se dičim
i svem zemaljskom rodu...
Da, još tu sam braćo i sestre
među vama
nakupljen grijeha po crno-bijelom svijetu
nakon svih oluja sad tare osama
k'o i čarke sudbina
u životnom spletu...
Polako, polako, večer se rumeni;
oblak je prognan s našeg horizonta;
netko je dobitnik
a netko opet pjeni
poput još jednog
gubitnika lotta...
Al' idemo dalje sa Vjerom i Nadom
da smo ovdje u prolazu tek
i kad nam se tijela sjedine sa hladom
mir Dušama našim
najbolji je lijek...
Dotle, ovako mora da se gura
između svih nam zemnih zavičaja
i molitvi zbog spektra mnogih avantura
da smisao nam obje
Domovine spaja...
I kol'ko god ova bila stresna
u punini spektra od sreće do očaja
nek' utjeha bude
da će nam nebeska
biti opet dijelić
prosinutog Raja...
Tamo visoko u vječnoj ljepoti
gdje nema oblaka lutalica,
gdje ne grmi, mrzne ili sijeva,
gdje se od praznine il' dosade ne zijeva,
gdje se u muci ne krvari il' pati...
VEĆ U LJUBAVI VJEČNOJ
I IDILI MIRA
PONOVO „RODI“
U SLOBODI!
Pridraga, 18. svibnja 2018. god.
S pjesmom u vedrinu
Domaja mi u srcu duboko
pjesmu pjevam
o kršu i moru
ljubim kamen
na koji sam doš'o
ljubim svaku
velebitsku zoru...
Ipak, nešto već dugo me budi
dok svaka nova zora
rujno rudi,
ljudi nisu onako k'o prije
više "plaču"
malo tko se smije...
Oj pjesniče, pjevaj svome polju
o stijenama
pokrivenim solju;
galebu, čvorku, čobanici, vuku,
pa makar vjetri
sada drugi tuku...
Djetinjstvo daleko, negdje cvili iza
dok u duhu duboko
grize nova kriza,
romantike u srcima
već podugo nema
dok i sikavac do drača
u tišini drijema...
Dok bure se nove na horizontu legu
ti sanjaj pjesniče
o kamenu brijegu,
nek' snovi zacijele sve skupljene rane
nek' sjaj sretnog Sunca
prosvijetli nam dane...
Nek' nestane suza
sve skupljene tame
svi robovi ovih
modernih nam uza
sve usputne nam
nakupljene drame...
A pjesma nek' kaplje
slovo nam po slovo
nek' teče radost
ko nabujala rijeka
nek' žarko tuku srca
k'o onda izdaleka
sada i opet
svima nam nanovo...
Jer vani, daleko,
ništa nije naše,
i koraci tuđi
ulicama zveče;
dani nam bijahu
oni što nas plaše
dok srca nostalgična
iz dna duše ječe...
Pjesniče, sad pjevaj
daj si sebi truda;
pjevaj iz vesele, ptičje perspektive;
nek' veselje cvijeta
i u tvom rodnom kraju
nek' reda se ljubav
raja, zavičaja,
nek' pjesma gorda
posvuda vrluda...
Nek' Ljubav, Vjera, Nada,
sada i od sada
dižu nas i vode
iz svakoga pada
nek' nestane gorčine
i sveg ovog plača;
Diži spomenike pjesmi
i vedrini neba
zemlja je žedna i radosti treba
dok tuga posvud uokolo vreba
NEK' PJESMA ŽIVOTA
OD SVEG BUDE JAČA!
Pridraga, 17. svibnja 2018. god.
Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!
Autorska prava - HRT © Hrvatska radiotelevizija.
Sva prava pridržana.
hrt.hr nije odgovoran za sadržaje eksternih izvora