Glas Hrvatske

15:18 / 08.03.2022.

Autor: Glas Hrvatske

Steve Bubalo: moja djeca naučila su cijeniti rad

Steve Bubalo

Steve Bubalo

Foto: snimka zaslona / YouTube

Steve Bubalo, Amerikanac hrvatskog podrijetla 1955. godine došao je u Sjedinjene Američke Države kao izbjeglica i postao nadaleko poznat.

Odlučnost, tvrdoglavost, odanost i marljivost bile su ključne osobine koje su Stevea učinile jednim od najuspješnijih Hrvata u iseljeništvu. Nema našeg čovjeka u Los Angelesu koji ne zna za reputaciju tog dobrog i velikodušnog Hrvata, iskrenog hrvatskog i američkog domoljuba, odanog supruga i oca te sposobnog poduzetnika.


Steve sebe opisuje kao vrlo komunikativnu i otvorenu osobu. Njegova supruga Louise (u braku su više od 60 godina), na sve veći popis pridjeva dodaje da je njezin suprug pošten i iskren. Tijekom našeg dugogodišnjeg poznanstva doživljavam ga kao vrlo šarmantnog i ljubaznog gospodina, poznatog po svojoj natjecateljskoj naravi i izravnom govoru.


Rođen kao četvrto od sedmero djece u malom i siromašnom selu Hradomilju, udaljenome četiri kilometra od Ljubuškog, Steve se žestoko protivio komunizmu. Kada je završio Drugi svjetski rat, junak naše priče imao je 13 godina. Odbio je obrađivati ​​zemlju svoje obitelji jer je su tadašnje vlasti odlučile što će se sijati. Pokušao je drugačijim putem. Njegovo prihvaćanje u visoko zahtjevan program aviomehaničara u Mostaru brzo je okončano nakon što je završena osobna provjera kako bi se otkrili antikomunistička osjećaji njegove obitelji. Tada je počeo razmišljati o bijegu.


Još nije znao kako pobjeći, ali znao je da ne želi živjeti u Jugoslaviji. Kada je to sebi stavio u glavu, znao je da će ostvariti svoj cilj, premda je to značilo biti strpljiv dugo vremena dok se ne ukaže prava prilika.


Budući da je bilo mnogo špijuna i doušnika vlasti, naš sugovornik je znao da namjere bijega mora zadržati za sebe. Tek kada mu je naređeno da se prijavi za obvezni vojni rok, osjetio je da se približava prava prilika za odlazak.


Steve objašnjava svoj put od graničnog vojnika do bijega: - U šestomjesečnom vojnom kampu za osnovnu obuku u Delnicama, kapetanu sam zapeo za oko jer sam bio prijateljski nastrojen, uvijek sam izvršavao svoje zadatke bez grešaka i pritužbi te igrao nogomet bolje od ostalih. Iako je kapetan bio odani komunist, ponudio mi je izlaz iz mračne budućnosti putem preporuke u Jugoslavensku vojnu akademiju, što se u to vrijeme smatralo velikom čašću. Kada se jednom diplomiralo kao časnik, to je bio siguran način za postići neki značajan status, dobru plaću i moćnu poziciju. Odbio sam ga. Nema šanse da radim za jugoslavensku vojsku. Kapetan je bio ljut i šokiran, ali nije mogao znati da ne planiram ostati u zemlji. Nakon obuke poslani smo na granicu, ali problem je bio taj što nismo imali pojma na koju smo granicu raspoređeni sve dok nismo došli na pola puta. Mađarska ili rumunjska granica, gdje je bilo mnogo napetosti i nemira, značila je veliku vjerojatnost ranjavanja ili smrti. Tek u 3 sata dok smo putovali vlakom vojnici i ja shvatili smo u kojem smjeru idemo. Vlak na kojemu sam bio krenuo je prema sjevernoj obali Jadrana, a to je značilo da ću ja čuvati granicu s Italijom.


Steve se nasmiješio, znajući da mu je mogućnost bijega blizu. Jedina nepoznanica bila je kako će to učiniti. Trebalo mu je samo tri dana nakon što je stigao na odredište u Istri da smisli kako pronaći priliku za slobodu. Morao je prijeći preko strme planine koja je služila kao granica između Jugoslavije i Italije. Naoružan s dvije granate i vojnim mitraljezom prebačenim preko svojih prsa i ramena, satima je prelazio planinu kroz duboki snijeg u uniformi jugoslavenske vojske sve dok nije dosegao vrh. Gledajući dolje mogao je vidjeti oznake koje su upućivale na talijansku granicu.


- Nisam se mogao spustiti niz to brdo dovoljno brzo. Znojio sam se iako je bio hladan dan u ožujku. Kada sam ušao u policijsku postaju, tamo su se tri talijanska službenika ukočila. Odjednom su vidjeli nekog tipa obučenog kao komandosa sa strojnicom obješenom oko ramena i prsa. Tada je jedan od njih shvatio da nosim crnu uniformu jugoslavenske vojske i upitao: ‘Scappato?’ To mi je bila prva i najljepša talijanska riječ koju sam ikada naučio. To znači ‘pobjegao’; a moj odgovor je bio jednostavan i sretan: ‘Da’. Počeli su me grliti i nuditi mi hranu i piće. Zatim sam prevezen u Udine gdje sam bio 12 dana na ispitivanju. Italija i Jugoslavija bile su u napetim odnosima zbog spornog zemljišta uz granicu, a Talijani su od mene pokušavali dobiti što više informacija. Nakon toga sam poslan u izbjeglički kamp u Frascati (u regiji Rim), ali je zbog napetosti na području Trsta postojala velika mogućnost da budem jedan od nesretnika koji će biti razmijenjen za talijanske ratne zarobljenike koje je držala jugoslavenska vlada. Moja fotografija tada je bila u svim talijanskim novinama kao vojnika koji je pobjegao. Povratak u Jugoslaviju za mene nije značio samo odlazak u zatvor. Nakon što sam pobjegao iz nje, suđeno mi je u odsutnosti na smrt zbog dezertiranja iz vojske. Ako ikad više zakoračim na jugoslavensko tlo, trebao sam biti pogubljen. Došlo je vrijeme da odem iz Italije, i to brzo, prije nego što su shvatili kakvu bi dobru razmjenu za mene mogli napraviti. Pomoću franjevca koji je poznavao mog bratića, svećenika u Širokom Brijegu, uspio sam stupiti u kontakt s poglavarom sv. Jeronima u Rimu, profesorom Draganovićem. On je pristao pomoći još dvojici izbjeglica i meni iz kampa da odemo u Austriju. Morali smo poderati sve dokumente koji pokazuju da smo bili u Italiji jer da se znalo da smo pobjegli, Austrijanci bi nas morali deportirati u Jugoslaviju. Bio je to rizik, ali smo ga morali preuzeti. Sve je više hrvatskih izbjeglica koje su noću nestajale iz logora Frascati. Talijanska policija dolazila bi usred noći, pokupila nekoliko Hrvata i prevezla ih do granice zbog razmjene s jugoslavenskim vlastima.


Nakon što je uspješno naveo austrijske vlasti da vjeruju kako je upravo pobjegao iz Jugoslavije, Steve i njegovi suputnici smješteni su u izbjeglički kamp u Linzu. Podnio je zahtjev za imigraciju u SAD, gdje mu je ujak živio u Watsonvilleu u Kaliforniji. Junaku naše priče trebalo je dvije godine u logoru da dobije dokumente, a 1955. stigao je u San Francisco.


Kao dvadesetjednogodišnjak, Steve je bio na putu kao legalni imigrant u San Franciscu gdje ga je čekao ujak. Njegova prva dva posla bila su branje marelica i jabuka, a kasnije i jagoda za 95 centi na sat. U San Franciscu se susreo sa svojim prijateljem Ivom Bačanom koji je s njim bio u logoru u Austriji. To je prijateljstvo bilo vrlo važno jer je Stevea odvelo daleko: - Ivo i ja smo bili cimeri, radili smo zajedno i skupili smo novac za kupovinu automobila. Išli smo zajedno na hrvatske festivale i našli dečka koji bi nas mogao povezati da radimo u građevinarstvu. Naš posao bio je postavljanje tračnica za vagone mješavine pijeska i vode koji će se prevoziti do gradilišta. Amerikanci koji su to radili bili su spori, a mi smo dobili dogovor koji nismo mogli odbiti. Kada bismo mogli raditi brže i uštedjeti kašnjenje od dva do tri dana uzrokovano sporim radom drugih momaka, imali bismo posao s punim radnim vremenom za vrijeme trajanja projekta i zarađivali bismo 2,5 dolara po satu. Problem je bio u tome što smo, da bismo ispravno postavili tračnice, morali mjeriti inčima i stopama, ali budući da smo iz Hrvatske, znali smo samo metrički sustav.


Što je Steve učinio?


- Ivo i ja smo otišli u željezaru, kupili ravnalo i na zidu u našem stanu počeli pretvarati centimetre u inče. Te smo večeri naučili koristiti inče i stope, a sljedećeg dana bili smo spremni za posao. Prvi dan smo radili malo sporije od tadašnje ekipe, drugi dan smo bili jednako brzi, a treći dan smo bili daleko brži.


Ivo i Steve tada su dobili posao na sedam mjeseci. Radili su, uštedjeli novac i naposljetku stigli do Los Angelesa, gdje su čuli da ima boljih izgleda za posao, budući da postoji puno veća hrvatska zajednica.


Dvojac je stigao u LA jer je htio raditi u građevinarstvu, našao je smještaj kod obitelji Vasilj, no jedini posao bio je u GM-ovoj tvornici automobila: - Mislio sam da ću poludjeti, stavljajući vrata na aute osam sati dnevno. Ivo i ja smo tada odlučili kupiti građevinsku tvrtku od Filipa Dražića za 3500 američkih dolara uz plaćanje mjesečne najamnine. Lokacija je bila na hektar površine, u blizini ulice Dohenyja i Santa Monice, što je danas vrhunska nekretnina. Trebao sam kupiti tu nekretninu, ali su me nagovarali da to ne napravim, a to je bila velika greška. To je bio posljednji put da sam slušao druge. Kada je imovina koju sam mogao kupiti za 30 tisuća dolara na posudbu na kraju prodana za 125 tisuća dolara, tada sam odlučio da se nikada ne pokolebam od ulaganja u nešto što mislim da je vrijedno truda. Mogao sam imati novac koji mi je bio potreban da se vratim u Austriju, gdje sam planirao živjeti do kraja života.


Sudbina je ipak odlučila drugačije. Ivo i Steve zadržali su se u građevini, ali su počeli raditi u tada najvećoj podzemnoj građevinskoj tvrtki Dan Miller, u vlasništvu Hrvata Petrovića. Nakon što je Steveov predradnik shvatio koliko je on marljiv, upoznao ga je s Petrovićem, koji mu je odmah dao da radi na buldožeru. Kada su naučili različite aspekte poslovanja, Ivo i Steve odlučili su otvoriti posao podzemne gradnje.


Kako je vrijeme odmicalo, Steve i Ivo sporazumno su se razišli. Ivo je dobio posao zidara, a Steve podzemne gradnje. U međuvremenu, Steveova prva kuća, koju je kupio za 18 tisuća dolara, bila je prisilno prodana državi Kaliforniji jer je ista planirala izgraditi autocestu preko njegova posjeda. Kuća je prodana za 35 tisuća dolara. Zarađujući novac kroz posao i svoj dom, junak naše priče odlučio je pričekati još malo dok se ne vrati u Austriju. Trebalo je zaraditi više novca. Tada nije znao da to neće biti jedini razlog ostanka.


Louise Semon bila je potpuna suprotnost Steveu. Bila je malena, dok je Steve bio visok 196 centimetara. Dok je Steve bio buran, Louise je bila tiha. Steve je bio na glasu kao izazivač nevolja, Louise je bila knjigovotkinja u župi. Nisam mogla ne pitati kako su se upoznali. U to je vrijeme Louise imala 21, a Steve 27 godina.


Louise odgovara: - Živjela sam niz ulicu od hrvatske katoličke crkve sv. Ante u središtu Los Angelesa. Išla sam pješice na ples do crkvene dvorane s tatom kada je kabriolet Chevy Impala (1958.) pokrenuo motor, gume su škripale i napravio je oštar polukrug. Moj tata je automatski odmahnuo glavom i uzviknuo: ‘Kakav luđak!’


Louise nije vidjela vozača prije nego što je krenula u dvoranu na ples. Nakon nekog vremena, Steve je ušao, pozdravio svoje prijatelje, a zatim ugledao Louise. Zamolio ju je za ples, a kasnije joj je ponudio da je odveze kući. Kada je vidjela kako se približava Impali, shvatila je da mu nije suđeno da bude u njezinoj budućnosti. Mislila je da njezin otac to nikada ne bi odobrio. Drugi bi tip možda odustao, ali ne i Steve. Shvaćajući važnost obitelji u hrvatskoj kulturi, Steve je pokazao svoje iskrene namjere, a uz odobrenje Louiseinih roditelja, dvojac se vjenčao 23. rujna 1961. godine.


Kada sam pitala Louise je li Steve razmazio njihovo dvoje djece, Nicka i Stephanie, ona je odlučno odgovorila: “Ne”. Zapravo, Steve je vjerovao u tešku ljubav, izraz koji znači odgajati djecu postavljanjem čvrstih granica: - Vjerujem da ništa dobro ne proizlazi samo iz davanja. Želio sam da moja djeca imaju bolji život nego što sam ja imao, ali sam htio i da cijene rad. Dakle, kada je sin želio raditi za moju tvrtku, počeo je kao i svi ostali – intenzivnim fizičkim poslom. Nick je tada napredovao do mjesta na kojem je danas.


Danas u Hrvatskoj Bubalo posjeduje VRANU koja zapošljava 135-ero radnika i Didin Konak u Osijeku koji zapošljava 25-ero djelatnika. U Sjedinjenim Američkim Državama obitelj Bubalo posjeduju Steve Bubalo Construction Co koju vodi John Schiller i SLS&N na čijem je čelu Nick Bubalo. Osnovali su i vlastiti fond za stipendiranje.


Steve, koliko prilika dajete ljudima?


- Samo jednu. Ako ta osoba iznevjeri, gotovo je. Previše je vrijednih i poštenih ljudi da bih gubio vrijeme na one koji ne cijene druge.


Louise, koja je kvaliteta kojoj se divite kod Stevea na poslu?


- On svakoga poznaje po imenu. Sa svima se rukuje. Nije važno kakvu poziciju imaju. Prema svima se odnosi s poštovanjem i zna, ne samo ime svake osobe koja radi u nekoj od tvrtki, već i imena njihove djece i imena njihovih supružnika.


Steve, što danas vidite kao najveći problem u Hrvatskoj?


- Ideju da svi misle kako trava izgleda zelenije s druge strane. Naši mladi tamo danas mogu putovati u bilo koju zemlju svijeta i traže priliku izvan granica Hrvatske, ali ono što ja danas vidim je da je uz malo kapitala i ulaganja u Hrvatsku samo nebo granica.


Steve, Los Angeles je vrlo raširen grad, a zbog koronavirusa i drugih izazova naši mladi ljudi možda nisu tako kohezivni kao u drugim hrvatskim imigrantskim zajednicama. Što mislite kako možemo riješiti taj problem?


- Upravo smo dobili novog svećenika u crkvi svetog Ante, don Ivana Jordana. Mlad je, pobožan i motiviran. Mislim da je odgovor na njemu i što može osnažiti one u crkvi da motiviraju naše mlade na okupljanje i druženje. Imam puno vjere u novog svećenika.


Sada, kada ste u mirovini, kako provodite vrijeme?


- Ja volim imati sve pod kontrolom pa svakodnevno čitam izvješća iz svih svojih tvrtki i uvijek sam u potrazi za novim prilikama za doniranje ili ulaganje. Upravo smo izgradili novu školu u mom rodnom gradu u kojoj se ljudi mogu okupljati.


Imate li novi hobi u mirovini?


- Počeo sam kuhati. Za večeru je gulaš od volovskog repa.


Čujem da ste ljubitelj nogometa poput mene. Koji su vam omiljeni timovi?


U Hrvatskoj, Dinamo. Izvan domovine, Liverpool.


Pitanje za oboje, imate li omiljenih igrača?


- Luka Modrić.


I na kraju Steve, kako biste voljeli da vas pamte?


- Kao dobrog Hrvata i dobru osoba.


(Gina Pilić, Dijaspora.hr)

Tvrtka Stevea Bubala u SAD-u

Tvrtka Stevea Bubala u SAD-u

Foto: snimka zaslona / YouTube

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!