Glas Hrvatske

15:47 / 21.06.2022.

Autor: David Rey

Dorica Perak: životni put mog djeda odredio je i moj

Dorica Perak

Dorica Perak

Foto: ustupljena fotografija (kolaž) / Dorica Perak

Dorica Perak, Peruanka hrvatkog podrijetla, kao turistički vodič u Zagrebu i u Peruu ljudima prenosi svoje bogato znanje.

- Porijeklom sam Hrvatica, ali me ovdje mnogi smatraju Peruankom. Tamo sam još uvijek Dorotea Xenia Josefina Carola, te ne sumnjam da znate zašto sam nakon udaje 1973. godine sve to skratila. Rođena sam u Limi gdje je još moj djed po ocu izgradio uspješnu karijeru.


Životni put mog nona Josipa Mikuličića, dostojan pustolovnog romana, u velikoj mjeri je odredio moj život. Bio je Hrvat iz Primorja, iz Krasice, mjesta iznad Bakra. Bio je najstariji od 15-tero braće i krenuo u svijet sa 16 godina “trbuhom za kruhom". Ukrcao se kao slijepi putnik na teretni brod koji je plovio za Peru. 


U to se vrijeme u Peruu na poticaj države snažno razvijalo rudarstvo. U Andama se dogodila tako zvana zlatna groznica. Privukla je i dosta Hrvata. Svoj nevjerojatni ekonomski uspon moj nonić je započeo tako da je uspostavio redovitu opskrbu rudnika koji su i na 4000 m nadmorske visine. Ne znam koliko mu je vremena trebalo da otvori prvi rudnik zvan Dos Amigos zajedno s jednim prijateljem, ali brzo su se obogatili.


Moj djed je bio veliki domoljub i dobročinitelj. Kada se prvi puta vratio nakon 30 godina bio je vrlo velikodušan prema rodnoj Krasici i obitelji. U suradnji s poznatim arhitektima dao je sagraditi palaču na Sušaku na Pećinama, danas poznata vila Olga, a u Zagrebu kuću.


Moj otac José Felix je drugo od četvero djece. Rođen u Limi, živio je između Lime i Zagreba gdje se i oženio mojom majkom Brankom Katušić. Moji roditelji su kratko nakon Drugog svjetskog rata napustili Jugoslaviju iz ekonomskih razloga. Oca su naime nakon oslobođenja “oslobodili“ i od njegove imovine. Oduzete su mu kuće, vinogradi i dionice tvrtke Isis-Kaštela, danas Plive. Spasio je glavu jer je kao član upravnog odbora Isisa za vrijeme rata inzistirao da se radnicima poveća plaća, u nedostatku novca barem sapunima koje su proizvodili.


Ja sam se rodila u Limi 1946. godine. Za moje djetinjstvo mogu reći da je bilo zlatno doba. Živjeli smo u predivnoj velikoj kući. Ljetovali smo u Paracasu u prelijepom hotelu s bungalovima i kilometarskom plažom. Taj je hotel nestao u nepovrat u velikom tsunamiju koji je pogodio južno područje Perua 2007. godine. Tijekom zimskih mjeseci vikende smo provodili u Chaclacayu u brdima 50-ak kilometara istočno od Lime, na 1000 m nadmorske visine. Tamo je baka imala kuću u šumi, a vrijeme je tamo uvijek proljetno dok je u Limi zima vlažna s maglom i rosuljom - kaže Peruanka hrvatskog podrijetla.

Kultura Mochica

Kultura Mochica

Foto: ustupljena fotografija / Dorica Perak

Usporedno sa školom učila je klavir i pohađala baletnu školu


- Dobila sam i elementarnu poduku iz gitare i to od vrsne kantautorice toga vremena, Alicie Magine. Nakon mature položila sam prijemni ispit na Katoličkom sveučilištu u Philadelphiji, ali tamo nisam ostala. Dogodilo mi se u Campusu da su me ostale polaznice čudno gledale jer sam došla iz Perua. Jedna je čak komentirala: A ti se oblačiš kao mi?


Nastavila sam školovanje u Velikoj Britaniji u Finishing School for Ladies “The Grove” Sevenoaks, Kent. Osim lijepog ponašanja, bontona, diplomatskog protokola, jahanja, golfa, tenisa, bridža itd., tu se učilo povijest umjetnosti, glazba i engleski, a ja sam položila Cambridge Proficiency.


Zatim sam između 1966.-1970. studirala u Švicarskoj u Neuchatelu i diplomirala francuski jezik. Želja mi je bila nastaviti diplomski studij na UC Berkeley u San Franciscu, gdje sam trebala biti lektor, no zbog obiteljske situacije morala sam ostati u Švicarskoj.  Moja sestra je naime imala tešku prometnu nesreću i višestruke operacije. Trebala je moju pomoć. Kako se u Švicarskoj nije moglo ostati kao turist dulje od tri mjeseca, morala sam opet upisati neku školu, pa sam upisala i završila trogodišnju školu za modnog kreatora, Ecole Guerre de Paris u Ženevi. Pokazat će se međutim da time moje studiranje nije završilo - tvrdi Dorica Perak.

Chan Chan

Chan Chan

Foto: ustupljena fotografija / Dorica Perak

Godine 1964. prvi put je posjetila Hrvatsku, domovinu svoga djeda


- Te je godine umrla moja majka i po vlastitoj želji bila sahranjena na Mirogoju uz svog djeda Milana Majcena, prvog upravitelja Mirogoja. Tada sam se prvi put upoznala Zagreb i posjetila baku i djeda po majci. Od tada sam svake godine bar dio ljetnog dopusta provodila u Hrvatskoj, odnosno u bivšoj Jugoslaviji. Prilikom jednog boravka u Hrvatskoj upoznala sam današnjeg supruga, dipl. ing. Ivana Peraka. Vjenčali smo se godinu dana kasnije, 1973. godine, pred skoro 50 godina.


Moj prvi posao u Zagrebu bio je volonter, radila sam u američkom zdravstvenom projektu. Slijedilo je privremeno zaposlenje pri Američkom konzulatu u kriznom momentu kad su se tražile silne vize povodom proslave dvjestote godišnjice. Tek 1977. godine dobila sam priliku uskočiti kao zamjena za profesoricu španjolskog jezika u Školi za strane jezike. Kako sam taj posao radila kao izvorni govornik, a ne kao profesor jezika, morala sam završiti Filozofski fakultet.


1981. godine diplomirala sam engleski i španjolski jezik i književnost i zaposlila se za stalno u Školi za strane jezike. 1982. godine kolegica i ja povele smo 20-ak polaznika španjolskog tečaja na vikend u Španjolskoj, a 1986. ponovo smo u Madridu kao polaznice četverotjednog tečaja usavršavanja španjolskog jezika. Prvi dan tečaja nisu ni slutili da sam ja, Dorica Perak iz Jugoslavije, španjolski izvorni govornik pa je došlo do zgodnih situacija i nesporazuma. Ovaj boravak u Španjolskoj smo kolegica i ja iskoristile da proputujemo tom zemljom. Tu se rodila ideja da napišemo udžbenik Español para vosotros. Kolegica je napisala prvi, a ja drugi dio. Udžbenik je već izašao u više izdanja, a s novim naslovom izlazi i dalje jer se po njemu radi u srednjim školama u Hrvatskoj.


1991. su me zvali da radim s Unproforom. Bila sam na Plesu kod francuskog kontingenta za logistiku kao časnik za vezu. Kad su školu za strane jezike privatizirali, bivši direktor i tri druga profesora (engleskog, talijanskog i njemačkog jezika) zamolili su me da im pokrijem španjolski i francuski jezik te otvorili smo novu školu, Svjetski jezici Zagreb, gdje sam radila do mirovine.


Međutim, nemirna duša nije mi dozvolila da tamo ostanem pa sam upisala tečaj za vodiče pri Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. I nakon puno štrebanja položila i tu diplomu. Veseli me dijeliti znanje pa uživam kada mogu voditi ljude po Zagrebu i po Peruu - ističe Peruanka hrvatskih korijena.

Gospodar Sipana

Gospodar Sipana

Foto: ustupljena fotografija / Dorica Perak

Predavanje o arheološkom sjeveru Perua u Hrvatsko-španjolskom društvu


- Na sjeveru Perua postoje 4 lokaliteta kultura prije Inka, s iskopinama koje sam posjetila u jednom od svojih putovanja.


Zašto sjever Perua?


Zato što su južni Peru i njegova povijest uglavnom već vrlo poznati i turistički eksploatirani. Svatko zna za Machu Picchu, kulturu Inka, Cusco i Arequipu. Ali sjeverni Peru je još neotkriveni dragulj za one koji su spremni otkriti nešto novo. Malo je poznato da su na sjeveru Perua otkrivene i još se istražuju monumentalne građevine kakve se vide u Caralu, civilizaciji koja je procvala između 3000 i 1300 godine prije Krista.


Na ovom predavanju spominjemo sjeverni obalni pojas Perua kako bismo otkrili ove kulture:


Mochica. Veliki radovi navodnjavanja, proširena je poljoprivredna granica. Na obali su izgrađene velike piramide. Između 200. godine prije Krista i 600. godine nove ere proizvodi se “Bijeli horizont na crvenom”, nazvan tako jer je u velikom dijelu Perua keramika ukrašena dizajnom u bijeloj boji na crvenoj pozadini, karakterističan oblik umjetnosti Moche (Huaca del Sol y La Luna, El brujo.)


Gospodar Sipana i Gospa od Caoa posebna su tema, iako odgovaraju ekspanzionističkom razdoblju Mochea.


Između 600. i 900. naše ere dolazi do procvata epigonalnih ili hermetičnih kultura, odnosno umjetnost u keramici, pod utjecajem Wari. Na sjevernoj obali Perua širi se Lambayeque odnosno Sicán.


Između 1000. i 1450. godine nastao je pojam regionalnih kultura, “ograničen” pojam između Tumbes (na granici s Ekvadorom) i Lime, sadašnje prijestolnice, koja se nalazi točno u sredini cijelog obalnog poteza Perua. Chimú se isticao na urbanističkom planu. Njegov glavni grad je Chan Chan - zaključuje Dorica Perak. 

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!