Paljuški pjesnik Mladen Baraba Cvitić

Povodom 15-godišnjice pokretanja PUK-a, Pridraškog umjetničkog kruga (koji je osnovan idejom i inicijativom pridraškog pjesnika i slikara Zvonka Čuline) a koji već poduže surađuju s Glasom Hrvatske, došli smo do zamisli i želje za predstavljanjem slobodnih mu članova, suradnika i podržavatelja istog, u smislu pisane Riječi, likovnih umjetnosti i glazbe, s nastojanjem da u jednom serijalu u vidu kroki – portreta te s par naslova tj. djela sve opečatimo lijepim prilozima izričaja i Zavičaja u kojem se ostvaruju, kao i šire na prostoru Županije, domovine Hrvatske i inozemstva...

Razmjenjujući znanja i kreativna iskustva, ovaj put kratkim životopisom i s dvije pjesme oslikava se i zrcali pjesnik Mladen Baraba Cvitić iz Paljuva, Općina Novigrad, koji je većinu života; radni vijek, i u poetskom stvaranju proveo u Rijeci a sada boravi i stvara u rodnom Paljuvu...

KRATKI ŽIVOTOPIS

Mladen Baraba Cvitić je rođen u Paljuvu (od milja Babulj Gradu) 31. Listopada 1953. godine u Cvitićima pa zbog toga i nadimak Cvitić. U Paljuvu i Novigradu završava osnovnu školu, a u Rijeci srednju školu i studij. Zarana pokazuje naglašeni osjećaj za lektiru i pisanu riječ a osobito poeziju i uz obvezatne školske, upoznaje i širi krug svjetskih klasika pisane riječi. Tražeći dubinu i smisao oduševljavaju ga Ujević, Vidrić, Kamov, Gervais, a naročito A.G. Matoš (taj vjetar sviju vjetrova i kormilar sviju brodova). Kasnije počinje i sam pisati.

Ta prva, mladenačka poezija puna strasti, žara i ljubavi, pomiješana izgubljenošću i buntovnošću (izazvana drugim silama, ponorima i vihorima), poprima u tijeku sve više značaj domoljubna pjesništva.

Odgojen na dvije najljepše misli u rodnoj kući, osobito bake, u kršćanstvu, a školovan na humanizmu – čovjeka kao centra i srca svemira... Čovjek, zemlja, galeb, more... Prostranstva... Svemir. Sklad. Harmonija. (Život, dar čovjeku da na tom Zdencu Života popije punu čašu i da ta čaša bude izvor novog života).

Sloboda je data od Stvoritelja čovjeku i samo slobodan čovjek čini, misli, piše i ponaša se slobodno. Slobodu se brani i razvija slobodom...

Nije, kaže, on otkrio poeziju, već ona njega... Ne piše puno, ne rasipa se, škrt na riječima, ne zbog malog fonda riječi nego što na manjem prostoru sa što manje riječi treba dati osjećaj, toplinu, energiju, snagu pjesmi i čovjeku.

Fluidan, domoljuban, upravo jer opisuje ratno i poratno vrijeme koje nikoga ne može ostaviti hladnim i ravnodušnim. Nema uzora niti se služi već potvrđenim pjesnicima, istraživač je nepreglednih prostora duše, topline i snage osjećaja, bilo da je to ljubav prema ženi, Domovini ili cvijetu tek izraslom iz golog kamena.

Objelodanio je zbirku „Šaka zemlje i neba“ u Rijeci, od kojih je nekoliko pjesama uglazbljeno. Zavičajna pjesma „Paljuška balada“ prava je himna rodnome mjestu. Zbirka „Od iskona“ mu je druga knjiga poezije (i drugih zapisa), a u rukopisu mu je i domoljubna poema „Marina kruna“, koju je uglazbio Ljubo Stipišić Delmata. U zbirci „Od iskona“ je najviše svoj... Tu je intiman, to su prostori njegove duše, njegova života, dvojbi samoga sebe, pristupa životu...

Piše i dalje... Nema ništa ljepše, nadalje zbori, nego poticaj dobiven izvana, ili poticaj izazvan stanjem duše kad se pretvori u stih, stih u sliku i glazbu, glazbu u pjesmu i vratiš je drugom još ljepšu, bogatiju, oplemenjenu, kada ona u čitatelju ili slušatelju budi nove osjećaje. Za to se isplati živjeti i pisati. To je najdublji smisao, snaga i ljepota pisane riječi...

DVIJE PJESME

ZA SUNCEM

Bio pjesma, bio krik

život je ipak najveća sreća,

pa ako i nisam svjetionik

barem ću biti svijeća.

Svijetlit ću tebi starino mjeseče,

među zvijezdama kad izgubiš put,

kada te more na počinak zove,

a ti se vraćaš ispaćen i žut.

Zajedno ćemo svijetlit o Danice zvijezdo,

osvitom što se prije jutra javi,

bijelom galebu, Svetome brdu,

moru što ko dragulj se plavi.

Skupa ćemo pjevat, o slavuju mali

na vrhu grane u gustome lugu,

pjevat ćemo visoko, zanosno

iz svakoga srca istjerati tugu.

Za tobom ću poći, o sunce moje

još samo ti siromahe griješ,

kad urla bura, vitla oluja,

a ti se samo smiješ i smiješ.

Bio pjesma, bio krik

život je ipak najveća sreća,

pa ako i nisam svjetionik

barem ću biti svijeća.

Rijeka, 4. listopada 2012.

PALJUV

Miris cvića, treperenje lišća

cvrča cvrčka i slavuja poj

veseli se, treperi, blista

maleni Paljuv moj.

Kamen je njegovo čelo

bura mu češlja kose

tirkizno toplo more

miluje tabane bose.

Sunce mu kosti peče

na suhin, škrtin njivama

ponosan život kao krv teče

nabreklin njegovin žilama.

Iz neba grom ga gruva

šmrika i drača prag

pa ako je iz Paljuva

meni je i poskok drag.

Paljuv, 5. kolovoza 1985.