Glas Hrvatske

12:44 / 23.03.2022.

Autor: Anto Pranjkić

Malenošću do nebeskih visina

fra Augustin Augustinović

fra Augustin Augustinović

Foto: Antonio Guček / HRT

Prije 105 godina (20. ožujka 1917.) u Gornjoj Skakavi (Prijedoru) u okolici Brčkoga rođen je samozatajni doktor teologije i magistar biblike, jedan od najcjenjenijih bosanskih misionara, fra Augustin Augustinović. I točno na 105. rođendan sjetili su ga se župljani njegovoga Carrizala te su još glasnije zatražili podizanje ovog svećenika hrvatskih korijena na Oltar svetosti. Taj proces pokrenut je još 2006. godine, samo osam godina nakon njegove smrti.

Roditelji su mu dali ime Anto, a rodbina i prijatelji cijeloga su ga života zvali Tunjica. Povod takvom nadimku je njegov krepostan život i mali rast. Onako nizak i povučen, ali uvijek nasmiješen i vedar, fra Augustin je jednostavno plijenio u svakom susretu i svakom trenutku svojega života. A život ga nije mazio. Otac Franjo i majka Janja su od prvog razreda pučke škole osjetili da je Tunjica drugačiji od ostale djece, pa su ga stavljali na razne ispite. Kako promjena nije bilo u raspoloženju i ponašanju bez obzira na kakve poteškoće nailazio, brižni su roditelji shvatili da je njihovom sinu dragi Bog u srce zacrtao svoj plan. Već nakon završetka četvrtoga razreda pučke škole, u dobi od samo 12 godina, mali je Tunjica završio u Franjevačkom sjemeništu u Visokom, gdje je pohađao i završio gimnaziju.


Vrijeme novicijata proveo je u samostanu Gorici pored Livna. U Zagrebu je započeo studirati na Filozofsko-teološkom fakultetu, a diplomirao na franjevačkoj teologiji u Sarajevu 1942. godine. Za svećenika je već bio zaređen i to na samom početku Drugog svjetskoga rata.


Glad za duhovnošću


Od prvoga dana imao je naklonike u starješinstvu, koje ga 1942. godine šalje u Rim na studij biblike. No, zbog kvalitetnog pristupa studiju dobiva dozvolu za nastavak obrazovanja iz područja teologije i biblike u Rimu, pa 1945. postiže doktorat iz teologije dok godinu dana kasnije (1946.) postaje i magistrom biblike. Odlazi u Jeruzalem i na vrlo osebujan način upoznaje Isusa Krista svjedočeći njegovu znanost vrlo strastveno, predano i iskreno. Sve je to ubrzo prepoznano i u Jeruzalemu te je naš fra Augustin dobio povjerenje da kao profesor biblike predaje na Franjevačkom biblijskom Institutu. Iako je svaku povjerenu dužnost izvršavao poslušno i predano, nije u potpunosti bio sretan radeći kao profesor. 


Žar za pastoralnim radom i franjevačkim pristupom svojemu puku u njemu je pojačavao čežnju za izravnom povezanošću sa svojim vjernicima. Pisma koja je tih godina slao rodbini upravo o tome i govore. U njima se vidi čežnja za rodnim krajem, potreba prisnijeg odnosa s vjernicima. Svećeništvo je upravo doživljavao kao cestu za promet između Boga i ljudi. Poznata je njegova rečenica: "Biti profesor može svatko, ali svatko ne može biti svećenik“, koja je postala njegovom životnom i profesionalnom filozofijom.

Tada još mlad, rekli bismo, čovjek u najboljim godinama, doktor teologije i magistar biblike umjesto udobne profesorske fotelje odlučio se za mukotrpnu i neobećavajuću misiju širenja katoličanstva i Isusove misli u Južnoj Americi. Boraveći punih 46 godina u Venezueli fra Augustin je promijenio samo tri prebivališta. Po dolasku je imenovan za župnika u Capayi, gdje je proveo svega tri godine. 


Potom ga je 1955. godine biskup poslao u gradić Caucagu, gdje je djelovao punih 14 godina radeći vrlo obiman pastoralni posao, ali ne samo to. Kao vrlo učen čovjek fra Augustin je dobio zadatak da osnuje župnu školu koja je bila pod upravom župnika. No, pored župničkoga posla i brige o župnoj školi fra Augustin je cijelo vrijeme vodio Kratke kršćanske tečajeve, svugdje u svijetu poznate kao tečajevi "Coursillos". Vidjevši da je fra Augustin vrlo posvećen svom svećeničkom pozivu, a polako ulazi u najbolje godine života, 1969. godine biskup ga premješta u Carrizal, mali gradić blizu glavnog grada Venezuele, Caracasa.


Plodan znanstveni rad


Nepunih 30 godina fra Augustin će, boraveći u Carrizalu, biti najčvršća karika u svećeničkom lancu, radeći kao župnik, odgojitelj, ali prije svega kao duhovni vođa, savjetnik te književnik-znanstvenik. Na španjolskom jeziku napisao je dvadesetak teoloških djela, a najveću pozornost izazvala mu je "Historia de Jesus I,II", koju je na španjolskom jeziku napisao u periodu od 1980. do 1984. godine. Prevedena je na preko 50 svjetskih jezika, a u izvornom hrvatskom prijevodu nosi naslov "Povijest Isusova". Čitajući ovu knjigu, ali i dvije zbirke proze "Priče iz doline" i "Od obale do obale", svaki čitatelj može osjetiti neizrecivu ljubav prema Isusu Kristu, katoličkoj Crkvi, rodnom kraju i ljudima uopće, koju je gajio ovaj fratar s obronaka Majevice. Veliko je bogatstvo što je ove priče pisane od 1937. do 1944. godine sabrao i priredio te uz nakladnika Svjetlo riječi javnosti predočio bosanski fratar, također s ovih prostora, fra Stjepan Pavić. U "Pričama iz doline" fra Augustin na privlačan i topao način priča o najobičnijim seoskim stvarima. Ima tu i priča iz Drugog svjetskog rata. Ipak će, čini mi se, najdojmljivije biti one priče u kojima fra Augustin priča o svom prvom susretu s gradom i vjerujem da će se mnogi prepoznati u dogodovštinama ispričanim u tim pričama i pripovijetkama. Druga zbirka pripovijetki "Od obale do obale" priča je o nostalgiji koju čovjek dobije kada ode iz svoje sredine, svim nedaćama, ljepotama i događajima uopće, koji pri tom nastaju.


Sredinom 1996. godine fra Augustinu je dijagnosticiran zloćudni tumor, a nakon određenog vremena i drugi. Za divno čudo niti tada u njegovom ponašanju, nasmiješenom liku nije bilo niti malo tuge, brige ili sjete. Njegova plemenita duša sve je prihvatila s punim pouzdanjem u dragoga Boga, pa je tako 24. srpnja, kada je i posljednji puta zaklopio svoje oči, njegovo lice odisalo odlučnom vjerom u onoga kome je upravo otišao. Dan poslije, 25. srpnja, kada je u župi Carrizal, organiziran posljednji ispraćaj fra Augustina, mjesto je bilo puno ljudi, koji su željeli bar na taj način odati počast tom velikom, a malom čovjeku, koji je znao reći, prenosi to u svom prikazu njegovoga života fra Slavko Topić: "Veličina čovjeka sastoji se u upoznavanju vlastite malenosti." 


Ovo nije samo govorio. Tako je i živio. I upravo je u ovoj izjavi odgovor na pitanje: Zašto se svih ovih godina o fra Augustinu tako malo pričalo, iako njegova djela i život traže suprotno? Fra Augustin je prepoznao svu tu veličinu malenosti, koju njegov franjevački red baštini od trenutka kada ga je Sveti Franjo Asiški i osnovao.


Smrt na glasu svetosti


Nakon fra Augustinove smrti u Venezueli ljudi su se počeli utjecati za pomoć u životnim nevoljama po zagovu fra Augustina Augustinovića, a o njegovom životu sve se češće piše i govori u našoj Bosni, ponajviše zahvaljujući fra Stjepanu Paviću, koji je svjestan glasa o fra Augustinu u Venezueli, sve češće u prilici da radi na približavanju životopisa, lika i djela, ovog samozatajnog bosanskog franjevca s majevičkih brežuljaka, kojega je upoznala Južna Amerika i gotovo cijeli svijet kroz svećenička i književna djela. 


Vrijeme je da ga bolje upoznaju i u njegovom rodnom kraju, ljudi u njegovom zavičaju, koje je tako često dozivao i prizivao u svojim djelima, razgovorima i razmišljanjima, a o čemu zorno svjedoče ljudi koji su ga poznavali.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!