Prije 105
godina (20. ožujka 1917.) u Gornjoj Skakavi (Prijedoru) u okolici Brčkoga rođen
je samozatajni doktor teologije i magistar biblike, jedan od najcjenjenijih
bosanskih misionara, fra Augustin Augustinović. I točno na 105. rođendan
sjetili su ga se župljani njegovoga Carrizala te su još glasnije zatražili
podizanje ovog svećenika hrvatskih korijena na Oltar svetosti. Taj proces
pokrenut je još 2006. godine, samo osam godina nakon njegove smrti.
Roditelji su
mu dali ime Anto, a rodbina i prijatelji cijeloga su ga života zvali Tunjica.
Povod takvom nadimku je njegov krepostan život i mali rast. Onako nizak i
povučen, ali uvijek nasmiješen i vedar, fra Augustin je jednostavno plijenio u
svakom susretu i svakom trenutku svojega života. A život ga nije mazio. Otac
Franjo i majka Janja su od prvog razreda pučke škole osjetili da je Tunjica
drugačiji od ostale djece, pa su ga stavljali na razne ispite. Kako promjena
nije bilo u raspoloženju i ponašanju bez obzira na kakve poteškoće nailazio,
brižni su roditelji shvatili da je njihovom sinu dragi Bog u srce zacrtao
svoj plan. Već nakon završetka četvrtoga razreda pučke škole, u dobi od samo 12
godina, mali je Tunjica završio u Franjevačkom sjemeništu u Visokom, gdje je
pohađao i završio gimnaziju.
Vrijeme
novicijata proveo je u samostanu Gorici pored Livna. U Zagrebu je započeo
studirati na Filozofsko-teološkom fakultetu, a diplomirao na franjevačkoj
teologiji u Sarajevu 1942. godine. Za svećenika je već bio zaređen i to na
samom početku Drugog svjetskoga rata.
Glad za
duhovnošću
Od prvoga
dana imao je naklonike u starješinstvu, koje ga 1942. godine šalje u Rim na
studij biblike. No, zbog kvalitetnog pristupa studiju dobiva dozvolu za nastavak obrazovanja iz područja teologije i biblike u Rimu, pa 1945. postiže doktorat iz
teologije dok godinu dana kasnije (1946.) postaje i magistrom biblike. Odlazi u
Jeruzalem i na vrlo osebujan način upoznaje Isusa Krista svjedočeći njegovu
znanost vrlo strastveno, predano i iskreno. Sve je to ubrzo prepoznano i u
Jeruzalemu te je naš fra Augustin dobio povjerenje da kao profesor biblike
predaje na Franjevačkom biblijskom Institutu. Iako je svaku povjerenu dužnost
izvršavao poslušno i predano, nije u potpunosti bio sretan radeći kao profesor.
Žar za pastoralnim radom i franjevačkim pristupom svojemu puku u njemu je pojačavao
čežnju za izravnom povezanošću sa svojim vjernicima. Pisma koja je tih godina
slao rodbini upravo o tome i govore. U njima se vidi čežnja za rodnim krajem,
potreba prisnijeg odnosa s vjernicima. Svećeništvo je upravo doživljavao kao
cestu za promet između Boga i ljudi. Poznata je njegova rečenica: "Biti
profesor može svatko, ali svatko ne može biti svećenik“, koja je postala
njegovom životnom i profesionalnom filozofijom.
Tada još
mlad, rekli bismo, čovjek u najboljim godinama, doktor teologije i magistar
biblike umjesto udobne profesorske fotelje odlučio se za mukotrpnu i neobećavajuću misiju širenja katoličanstva i Isusove misli u Južnoj
Americi. Boraveći punih 46 godina u Venezueli fra Augustin je promijenio samo
tri prebivališta. Po dolasku je imenovan za župnika u Capayi, gdje je proveo
svega tri godine.
Potom ga je
1955. godine biskup poslao u gradić Caucagu, gdje je djelovao punih 14 godina
radeći vrlo obiman pastoralni posao, ali ne samo to. Kao vrlo učen čovjek fra
Augustin je dobio zadatak da osnuje župnu školu koja je bila pod upravom
župnika. No, pored župničkoga posla i brige o župnoj školi fra Augustin je
cijelo vrijeme vodio Kratke kršćanske tečajeve, svugdje u svijetu poznate kao
tečajevi "Coursillos". Vidjevši da je fra Augustin vrlo posvećen svom
svećeničkom pozivu, a polako ulazi u najbolje godine života, 1969. godine
biskup ga premješta u Carrizal, mali gradić blizu glavnog grada
Venezuele, Caracasa.
Plodan
znanstveni rad
Nepunih 30
godina fra Augustin će, boraveći u Carrizalu, biti najčvršća karika u svećeničkom
lancu, radeći kao župnik, odgojitelj, ali prije svega kao duhovni vođa,
savjetnik te književnik-znanstvenik. Na španjolskom jeziku napisao je
dvadesetak teoloških djela, a najveću pozornost izazvala mu je "Historia de
Jesus I,II", koju je na španjolskom jeziku napisao u periodu od 1980. do 1984.
godine. Prevedena je na preko 50 svjetskih jezika, a u izvornom hrvatskom
prijevodu nosi naslov "Povijest Isusova". Čitajući ovu knjigu, ali i dvije
zbirke proze "Priče iz doline" i "Od obale do obale", svaki čitatelj može osjetiti neizrecivu ljubav prema Isusu Kristu, katoličkoj Crkvi, rodnom kraju i
ljudima uopće, koju je gajio ovaj fratar s obronaka Majevice. Veliko je
bogatstvo što je ove priče pisane od 1937. do 1944. godine sabrao i priredio te
uz nakladnika Svjetlo riječi javnosti predočio bosanski fratar, također s ovih
prostora, fra Stjepan Pavić. U "Pričama iz doline" fra Augustin na privlačan i
topao način priča o najobičnijim seoskim stvarima. Ima tu i priča iz Drugog svjetskog
rata. Ipak će, čini mi se, najdojmljivije biti one priče u kojima fra Augustin
priča o svom prvom susretu s gradom i vjerujem da će se mnogi
prepoznati u dogodovštinama ispričanim u tim pričama i pripovijetkama. Druga
zbirka pripovijetki "Od obale do obale" priča je o nostalgiji koju čovjek dobije
kada ode iz svoje sredine, svim nedaćama, ljepotama i događajima uopće, koji
pri tom nastaju.
Sredinom
1996. godine fra Augustinu je dijagnosticiran zloćudni tumor, a nakon određenog
vremena i drugi. Za divno čudo niti tada u njegovom ponašanju, nasmiješenom
liku nije bilo niti malo tuge, brige ili sjete. Njegova plemenita duša sve je
prihvatila s punim pouzdanjem u dragoga Boga, pa je tako 24. srpnja, kada je i
posljednji puta zaklopio svoje oči, njegovo lice odisalo odlučnom vjerom u
onoga kome je upravo otišao. Dan poslije, 25. srpnja, kada je u župi Carrizal,
organiziran posljednji ispraćaj fra Augustina, mjesto je bilo puno ljudi, koji
su željeli bar na taj način odati počast tom velikom, a malom čovjeku, koji je znao
reći, prenosi to u svom prikazu njegovoga života fra Slavko Topić: "Veličina
čovjeka sastoji se u upoznavanju vlastite malenosti."
Ovo nije samo govorio.
Tako je i živio. I upravo je u ovoj izjavi odgovor na pitanje: Zašto se svih
ovih godina o fra Augustinu tako malo pričalo, iako njegova djela i život traže
suprotno? Fra Augustin je prepoznao svu tu veličinu malenosti, koju njegov
franjevački red baštini od trenutka kada ga je Sveti Franjo Asiški i osnovao.
Smrt na glasu
svetosti
Nakon fra
Augustinove smrti u Venezueli ljudi su se počeli utjecati za pomoć u životnim
nevoljama po zagovu fra Augustina Augustinovića, a o njegovom životu sve se češće piše i govori u našoj Bosni, ponajviše zahvaljujući fra Stjepanu Paviću,
koji je svjestan glasa o fra Augustinu u Venezueli, sve češće u prilici da
radi na približavanju životopisa, lika i djela, ovog samozatajnog bosanskog
franjevca s majevičkih brežuljaka, kojega je upoznala Južna Amerika i gotovo
cijeli svijet kroz svećenička i književna djela.
Vrijeme je da ga bolje
upoznaju i u njegovom rodnom kraju, ljudi u njegovom zavičaju, koje je tako
često dozivao i prizivao u svojim djelima, razgovorima i razmišljanjima, a o
čemu zorno svjedoče ljudi koji su ga poznavali.
Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!