Jedina je ustala u obranu Stepinca: Marica Stanković hrabrost platila zatvorom

Živio Krist Kralj! bile su zaključne riječi Marice Stanković 1948. u zgradi Okružnog suda u Zagrebu, optuženoj zbog djela protiv naroda i države. Povod za suđenje bio je njezin javni istup na skupu prosvjetnih radnika grada Zagreba '45., nedugo nakon uhićenja nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Cijeli Zagreb brujio o istupu

Molim za riječ!, jedina među mnogima javila se Marica. Protestiram u ime katoličke javnosti protiv kleveta na onoga koji je grmio s propovjedaonice na one koji su progonili Židove i pravoslavne!

Cijeli je Zagreb brujio o tom istupu, dok je nju od tada obuzimala slutnja o uhićenju.

Rođena Zagrepčanka, Učiteljsku školu završila je 1920., kada se i uključila u djelovanje Hrvatskog katoličkog pokreta. Osobito je se dojmio mladi predavač dr. Ivan Merz.

Budući da je već tada bila vrlo angažirana u javnom katoličkom radu, Merz ju je ohrabrivao i usmjeravao u socijalni apostolat, a poslije i na osnivanje svjetovnog instituta – posebne ustanove Bogu posvećenog života u svijetu. 

Uživala puno povjerenje Stepinca

Godine 1930. izabrana je za predsjednicu Velikog križarskog sestrinstva. Na tom je temelju, na križarskom tečaju, osnovana Družba Suradnica Krista Kralja, koja djeluje i danas. Uz predan rad u školi, Marica je često putovala, držala javna predavanja, tečajeve, susretala s brojnom mladeži sela i grada.

Uživala je puno povjerenje zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a 1942. primila je i visoko crkveno odličje Pro Ecclesia et Pontifice. O njoj će kardinal Kuharić napisati da je svojom snažnom vjerničkom osobnošću označila život Crkve u hrvatskome narodu u 20. stoljeću.

Iza sebe je ostavila mnoge ispisane bilježnice bogata duhovnog štiva i utabani kršćanski put kojim je hodila svjedočeći svoju vjeru. Mi smo potpuno djelo Božjih ruku i tako usko s njime povezani da i bez naše volje i bez našega svjesnog htijenja stojimo uvijek i neprestano pred Njim i On je uvijek i neprestano uz nas.

Sve svete duše razumjele su taj poziv… tu usku vezu koja postoji među Bogom i stvorenjem...

Razumjela ju je i Marica, dok je slušala presudu protiv sebe. Znala je da je došlo vrijeme njezina duboka sazrijevanja kada je odlučila svjedočiti ono što je u životu i radila.

Time je postala zrela za svetost.

Umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu, poslije izdržavanja petogodišnje zatvorske kazne u Kaznionici u Požegi.