Hrvati u Ekvadoru: obitelj Čuka

U Ekvadoru živi oko četiri tisuće Hrvata i njihovih potomaka. Najviše su se doseljavali krajem 19. i početkom 20. stoljeća, i to iz Dubrovnika, Splita i s Visa, a naseljavali su se u poljoprivrednim dijelovima Ekvadora, posebno u Manabi i okolnim gradovima. Bilo je, naravno, i poslije doseljavanja pojedinaca motiviranih golemim mogućnostima ulova i prerade ribe. Jedna od uspješnih poduzetničkih priča je ona obitelji Čuka, koju je prije pandemije izazvane koronavirusom posjetio Davor Kustor.

Obale uzburkanog Tihog oceana postale su u prošlom stoljeću novi dom brojnim hrvatskim iseljenicima. Među njima je i Ivo Čuka. Rodni Žman na Dugom otoku napustio je kao mladić i sreću potražio u Južnoj Americi.

J. a sam otišao iz Hrvatske 1964. godine. Bio sam godinu dana u Čileu jer mi je pokojni brat Marcel imao tamo tri broda ribarska za srdelu, ali nestala je srdela u Čileu i ja m odlučio otići u Peru jer tamo ima dosta našeg naroda. Brzo sam se snašao. Kapetani hrvatskog podrijetla odmah su ponudili pomoć - govori Čuka, danas  predsjednik Uprave ekvadorske tvrtke "Marbelize".

- Između njih je bio i jedan rođak moj pa sam odmah dobio posao s njima na brodu. Kako je meni uvijek bilo drago biti inženjer mehanike, ja sam učio preko papira i odmah su me stavili dolje u 'mašine' da budem pomoćnik inženjera. Tu sam bio dvije tri godine pomoćnik inženjera. Poslije je inženjer otišao, a ja sam ostao kao inženjer - objašnjava.

Ali Peruansko more, bogato srdelom, nije ga dugo zadržalo. 1971. ponovno emigrira, ovoga puta u Ekvador. Tada mali ribarski grad Manta postaje mu novi dom. Nekoliko godina poslije odlučuje pokrenuti vlastiti posao i kupuje prvi brod za izlov tune: - I, bogami, imao sam sreće: banka mi je dala zajam pa sam kupio prvi brod krajem 1977. godine. Danas mu je ime Bet elizabet i onda smo počeli ići na tunjevinu. Ja sam bio na brodu i kapetan i inženjer. Radna snaga je bila prvo - nije bilo puno inženjera pa sam se borio s time dok sam se digao na noge… Jako mnogo ribe smo lovili. Onda smo kupili drugi brod i dali mu ime Jelisava... i tako, malo pomalo, došli do devet brodova.

A kako je rastao njegov posao, tako se razvijao i grad Manta. S 20 tisuća stanovnika, koliko je imao sedamdesetih godina, narastao je na današnjih 220 tisuća. Gospodarski zamah ostvario je upravo na ribarskoj industriji, poglavito tunjevini.

- Ovdje ima 12 tvornica za preradu tune, što velikih, što malih - kaže Čuka. 

Obitelj Čuka osobito je ponosna na tvornicu za preradu tunjevine s više od 1000 zaposlenih.

Uz pomoć kćeri i tri sina Ivo Čuka uspio je zaokružiti proizvodnju. Sve što njihovi brodovi izlove, tamo se prerađuje u gotove proizvode.

- To je obiteljski posao, tvrtka koja je rođena prije 17 godina i koja je malo pomalo evoluirala u kompletan proces proizvodnje tunjevine. Bila je to nadogradnja našeg primarnog posla sa brodovima kojim se naša obitelj bavi već 37 godina. A sada smo jedna od vodećih kompanija među 10 najvećih izvoznika u Ekvadoru . kaže Anders Čuka, gllavni menadžer tvrtke "Marbelize" Ekvador. 

Dnevno prerade 150 tona tunjevine, a ukupni kapacitet tvornice je 200 tona. Proizvodi s njihovih linija pronalaze put do kupaca diljem svijeta.

- Mi smo poduzeće orijentirano na izvoz i 98 % proizvodnje izvozimo uglavnom u Europu. Snažno smo prisutni u dijelu Istočne Europe ali također i u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji te Njemačkoj - objašnjava Anders.

Osim maloprodajnih proizvoda, velik dio prerade su i velika pakiranja, namijenjena uglavnom hotelima i restoranima: - Najveći smo dobavljač za ugostiteljsku industriju. Takvih velikih pakiranja u vrećicama proizvedemo milijun mjesečno s tendencijom povećanja.

Brzo rastući posao i velika obitelj osnovni su razlozi koji ih vežu za Ekvador. No isto tako velika je i želja za povratkom u Hrvatsku. Prisutna je čak i u drugoj generaciji obitelji Čuka, koja je ponosna na svoje podrijetlo.

- Jako bih volio svake godine posjetiti obiteljsko imanje, gdje su korijeni moga oca - kaže Anders, dok Ivo dodaje: - Ja sam jako radostan zbog toga što oni vole ono mjesto gdje sam se ja rodio.

Pa bi u skoroj budućnosti u Hrvatskoj mogli i investirati.

- Kupio sam već zemlju ovo ono pa napraviti jedan butik hotel jer to je mojoj kćerki Jelisave u krvi. Ona hoće živjeti u Hrvatskoj. Vjeruju da Hrvatsku čeka svijetla budućnost - otkriva Ivo, zaključujući: - Vidim jedan potencijal - naše male države s 4 milijuna stanovnika. Vidim potencijal u razvoju turizma, poljoprivrede i ribarstva. Trebalo bi ojačati i veze s hrvatskim iseljenicima, poticati ih na ulaganje i iskoristiti njihov gospodarski potencijal.

Jer svojim bi iskustvom i kapitalom sigurno mogli pomoći da ovakve poduzetničke priče postanu i hrvatska stvarnost.