Domovina iznad svega

Ogranci Matice Hrvatske u Vinkovcima i Čitluku objavili su knjigu ''Domovina iznad svega. Moj otac Mime Rosandić.'' autorice Nede Rosandić Šarić, američke Hrvatice i bivše hrvatske veleposlanice u Argentini. Potresna je to priča o ljudima koji su s lakoćom bili osuđeni i teško su stradali zbog svojih ideala i nacionalnih osjećaja.

Nositeljica Spomenice Domovinskoga rata te niza hrvatskih odličja ovih dana ne ispušta iz ruku knjigu, a ni misao - ''Domovina iznad svega''. Napisala ju je u sjećanje na svoga oca, koji je cijeloga života bio odan ideji stvaranja samostalne Hrvatske.

- Ja sam htjela zaista slijediti korake moga oca kroz život. On je od rane mladosti bio hrvatski domoljub. U tom je starčevičanskom duhu i odrastao, gdje je sloboda hrvatskoga naroda i država Hrvatska bilo njegova odrednica. I on je govorio: ''Idem za svojom zvizdom'' - rekla je Neda Rosandić Šarić, autorica knjige i bivša hrvatska veleposlanica u Argentini.

Potaknuli su je, kaže, mnogi, jer su smatrali da takav primjer izvornog domoljublja može biti putokaz i danas.

- To je bio jedan poseban izazov, a da ne kažem emotivni izazov. To je trebao biti samo članak, ali onda su mi se otvarala sjećanja i ono što mi je moja majka pričala i neki dokumenti koje sam vidjela o suđenju mome ocu pa je na koncu konca ispala knjiga – kazala je Rosandić Šarić.

Mime Rosandić je osuđen zbog sudjelovanja u akciji ''Deseti travnja'' - organiziranom otporu protiv jugoslavenskoga komunističkog režima 1948. godine, kaže njegova kći. Zbog nje se nekadašnji državni tajnik u vladi Nezavisne Države Hrvatske vratio iz emigracije. UDB-a se od samog početka ubacila u tijek akcije, organizirajući operaciju ''Gvardijan'' i uhvatila 96 sudionika. Pokrenuta je velika istraga. Mnogi su uhićeni, zlostavljani i osuđeni.

Ali pokazala je svijetu da Hrvat jedino što želi je svoju hrvatsku državu. Ništa drugo ga nije zanimalo. I to je sjeme koje je išlo dalje. I danas imamo hrvatsku državu.

- Mi smo deset dana prije nego što je moj otac krenuo u oslobođenje Hrvatske krenuli u poluteretnom brodu u Argentinu. Ja sam se jako razboljela, jedva živa stigla u Buenos Aires, moja mama se bojala da ne bi umrla za vrijeme vožnje da me ne bace u more. Ali evo stigla sam živa, i tu sam još i danas – ispričala je Rosandić Šarić.

Mnogo je godina prošlo prije nego što su doznali za očeve zadnje riječi na jugoslavenskom sudu. Smrtna kazna izvršena je u kolovozu '48. Obitelj ni danas ne zna gdje je pokopan.

Optuženici su pred kraj suđenja imali priliku za završnu riječ. Jedini ju je iskoristio njezin otac, koji je rekao:

"U životu nisam nikada nikog prijavio, nikada nikoga denuncirao i nikad nikome nažao učinio. Ja s ove strane nemam veze niti s kriminalom niti s tajnim agenstvom, čime bi osramotio svoj hrvatski narod. Priznajem, Vrhovni sude da sam uvijek bio vjeran svome hrvatskome narodu, da sam uvijek bio za njegovu državu, da sam uvijek bio onaj koji je mislio na dobro hrvatskog naroda i želio mu samo dobro...

S te strane ja s ovog mjesta izjavljujem, da mi je eto, krivo, da se nalazim u teškoj duševnoj situaciji. Ja razumijem mušku, fair borbu, ali ne razumijem borbu koja isključuje ljudsko dostojanstvo i koja čovjeka ponizuje do nerazumne stvari. U ovom teškom momentu završavam. Molim svoju dječicu Aneru, Maru i Ivku da mi oproste što ih ostavljam sirotama. Vaš ćakan nije uhvaćen u krađi volova, već na polju svog idealizma. Molim svakog tko me poznaje da me oprosti ako sam ga bilo čime uvrijedio. Mojem dragom hrvatskom narodu kažem da sam ga nesebično ljubio, da mu sebe prinosim na žrtvenik. Hrvatski narode, budi mi blag sudac. Ostavi me u dobroj uspomeni. Živ i sretan ti, i moja država Hrvatska!'

Vijest o očevoj smrti dočekali su u izbjeglištvu, u maloj sobi u napuštenom židovskom domu za umirovljenike, koji su im osigurali hrvatski svećenici.

- To je objavila čikaška Danica, presliku iz Vjesnika i došli su u tu sobicu pokazati mojoj mami i govorili da to nije on, ali ona je znala da je on, i da će kobno završiti. Znala je da ostaje sama s troje male djece za koje se mora brinuti – rekla je Rosandić Šarić.

Skromna Slavonka, širokih pogleda, poput njenih rodnih ravnica, znala je kako kćeri uputiti na pravi put. Neda je diplomirala socijalni rad na tamošnjem Fakultetu pravnih i društvenih znanosti. U Clevelandu je stekla prestižno zvanje samostalnog terapeuta za duševne bolesti i počela surađivati u političkim i društvenim udrugama hrvatskih iseljeničkih zajednica. Nije tada ni slutila da će je susret s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom ponovno vratiti u Buenos Aires. Postala je članicom Ustavne komisije Republike Hrvatske, a 1995. Predsjednik ju je imenovao veleposlanicom Republike Hrvatske u Argentini. Prvi susret s njim nikada neće zaboraviti.

- On me pitao ako ima kakvih dokumenata od moga oca, rekla sam nema, ima samo jedno pismo, koje je poslije godina kolanja po svijetu došlo do nas. I on čita pismo i ja sam primjetila onu emotivnu crtu u njemu koju do tada nikada nisam vidjela i rekao je "to pismo ja moram imati". Rekla sam to je privatno pismo pisano kćerima. On se onda uozbiljio i rekao: ''Ne, to je značajno povijesno pismo i ja ga moram imati.'' Ja sam mu to dala i onda su svjedoci govorili kako je on iz svog pisaćeg stola, iz pretinca, vadio bezbroj puta to pismo, koje je čitao na sjednicama Vlade, s ljudima koji su donosili važne odluke da ih ohrabri kako se živi i umire za Hrvatsku – prisjetila se  Rosandić Šarić.

Svjestan da ih nikad više neće vidjeti Mime Rosandić je napisao:

"Draga Anera, Mara i Ika! Evo vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je Domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu moje drage curice oprostite što vas je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne. Vaš ćakan, Mime".

Među diplomatima je poznato da je Neda Rosandić Šarić bila izuzetno uspješna veleposlanica, ali ona skromno kaže, da je samo činila najbolje što je mogla za domovinu, slijedeći očevu zvijezdu.

- Bila sam mala, mala djevojčica, dolazili su ljudi tješiti moju mamu, pa kako je mogao otići, ostaviti vas same, a ja bi se ustajala i govorila bih: ''Moj otac se išao boriti za Hrvatsku!'' I to je bilo u meni, i to se poslije razvijalo, a sve vezano za Hrvatsku mene je uvijek začaralo. Ja sam mogla biti državljanka gdje god na svijetu, jesam, ali nikada nisam imala problem s identitetom i Hrvatska je moja domovina... Kako je Hrvatska bila potlačena, smatrala sam da je važno podići barjak. Puno ga je ljudi nosilo, ali i ja sam – zaključuje Neda Rosandić Šarić, autorica knjige i bivša hrvatska veleposlanica u Argentini.

U tome duhu nastavlja dalje, i poručuje nam da svatko od nas može dati svoj obol za ovu zemlju. Dajmo ga, s puno optimizma i vjere, jer to nas je očuvalo u prošlosti, a može nam biti vodilja i danas. Slijedimo svoju zvijezdu do odredišta...