Ogranci Matice Hrvatske u Vinkovcima i Čitluku objavili su
knjigu ''Domovina iznad svega. Moj otac Mime Rosandić.'' autorice Nede Rosandić
Šarić, američke Hrvatice i bivše hrvatske veleposlanice u Argentini. Potresna
je to priča o ljudima koji su s lakoćom bili osuđeni i teško su stradali zbog
svojih ideala i nacionalnih osjećaja.
Nositeljica Spomenice Domovinskoga rata te niza hrvatskih
odličja ovih dana ne ispušta iz ruku knjigu, a ni misao - ''Domovina iznad
svega''. Napisala ju je u sjećanje na svoga oca, koji je cijeloga života bio
odan ideji stvaranja samostalne Hrvatske.
- Ja sam htjela zaista slijediti korake moga oca kroz život.
On je od rane mladosti bio hrvatski domoljub. U tom je starčevičanskom duhu i
odrastao, gdje je sloboda hrvatskoga naroda i država Hrvatska bilo njegova
odrednica. I on je govorio: ''Idem za svojom zvizdom'' - rekla je Neda Rosandić
Šarić, autorica knjige i bivša hrvatska veleposlanica u Argentini.
Potaknuli su je, kaže, mnogi, jer su smatrali da takav
primjer izvornog domoljublja može biti putokaz i danas.
- To je bio jedan poseban izazov, a da ne kažem emotivni
izazov. To je trebao biti samo članak, ali onda su mi se otvarala sjećanja i
ono što mi je moja majka pričala i neki dokumenti koje sam vidjela o suđenju
mome ocu pa je na koncu konca ispala knjiga – kazala je Rosandić Šarić.
Knjiga "Domovina iznad svega. Moj otac Mime Rosandić."
Foto: snimka zaslona / facebook
Mime Rosandić je osuđen zbog sudjelovanja u akciji
''Deseti travnja'' - organiziranom otporu protiv jugoslavenskoga komunističkog
režima 1948. godine, kaže njegova kći. Zbog nje se nekadašnji državni tajnik u
vladi Nezavisne Države Hrvatske vratio iz emigracije. UDB-a se od samog početka
ubacila u tijek akcije, organizirajući operaciju ''Gvardijan'' i uhvatila 96
sudionika. Pokrenuta je velika istraga. Mnogi su uhićeni, zlostavljani i
osuđeni.
Ali pokazala je svijetu da Hrvat jedino što želi je svoju
hrvatsku državu. Ništa drugo ga nije zanimalo. I to je sjeme koje je išlo
dalje. I danas imamo hrvatsku državu.
- Mi smo deset dana prije nego što je moj otac krenuo u
oslobođenje Hrvatske krenuli u poluteretnom brodu u Argentinu. Ja sam se jako
razboljela, jedva živa stigla u Buenos Aires, moja mama se bojala da ne bi
umrla za vrijeme vožnje da me ne bace u more. Ali evo stigla sam živa, i tu sam
još i danas – ispričala je Rosandić Šarić.
Mnogo je godina prošlo prije nego što su doznali za očeve
zadnje riječi na jugoslavenskom sudu. Smrtna kazna izvršena je u kolovozu '48.
Obitelj ni danas ne zna gdje je pokopan.
Mime Rosandić u istražnom zatvoru u Zagrebu, 1948.
Foto: snimka fotografije iz knjige / -
Optuženici su pred kraj suđenja imali priliku za završnu
riječ. Jedini ju je iskoristio njezin otac, koji je rekao:
"U životu nisam nikada nikog prijavio, nikada nikoga
denuncirao i nikad nikome nažao učinio. Ja s ove strane nemam veze niti s
kriminalom niti s tajnim agenstvom, čime bi osramotio svoj hrvatski narod.
Priznajem, Vrhovni sude da sam uvijek bio vjeran svome hrvatskome narodu, da
sam uvijek bio za njegovu državu, da sam uvijek bio onaj koji je mislio na
dobro hrvatskog naroda i želio mu samo dobro...
S te strane ja s ovog mjesta izjavljujem, da mi je eto,
krivo, da se nalazim u teškoj duševnoj situaciji. Ja razumijem mušku, fair
borbu, ali ne razumijem borbu koja isključuje ljudsko dostojanstvo i koja
čovjeka ponizuje do nerazumne stvari. U ovom teškom momentu završavam. Molim
svoju dječicu Aneru, Maru i Ivku da mi oproste što ih ostavljam sirotama. Vaš
ćakan nije uhvaćen u krađi volova, već na polju svog idealizma. Molim svakog
tko me poznaje da me oprosti ako sam ga bilo čime uvrijedio. Mojem dragom
hrvatskom narodu kažem da sam ga nesebično ljubio, da mu sebe prinosim na
žrtvenik. Hrvatski narode, budi mi blag sudac. Ostavi me u dobroj uspomeni. Živ
i sretan ti, i moja država Hrvatska!'
Vijest o očevoj smrti dočekali su u izbjeglištvu, u maloj
sobi u napuštenom židovskom domu za umirovljenike, koji su im osigurali
hrvatski svećenici.
- To je objavila čikaška Danica, presliku iz Vjesnika i došli
su u tu sobicu pokazati mojoj mami i govorili da to nije on, ali ona je znala
da je on, i da će kobno završiti. Znala je da ostaje sama s troje male djece za
koje se mora brinuti – rekla je Rosandić Šarić.
Neda s majkom i sestrama
Foto: GH / HRT
Skromna Slavonka, širokih pogleda, poput njenih rodnih
ravnica, znala je kako kćeri uputiti na pravi put. Neda je diplomirala
socijalni rad na tamošnjem Fakultetu pravnih i društvenih znanosti. U
Clevelandu je stekla prestižno zvanje samostalnog terapeuta za duševne bolesti
i počela surađivati u političkim i društvenim udrugama hrvatskih iseljeničkih
zajednica. Nije tada ni slutila da će je susret s prvim hrvatskim predsjednikom
dr. Franjom Tuđmanom ponovno vratiti u Buenos Aires. Postala je članicom
Ustavne komisije Republike Hrvatske, a 1995. Predsjednik ju je imenovao veleposlanicom
Republike Hrvatske u Argentini. Prvi susret s njim nikada neće zaboraviti.
- On me pitao ako ima kakvih dokumenata od moga oca, rekla
sam nema, ima samo jedno pismo, koje je poslije godina kolanja po svijetu došlo
do nas. I on čita pismo i ja sam primjetila onu emotivnu crtu u njemu koju do
tada nikada nisam vidjela i rekao je "to pismo ja moram imati". Rekla
sam to je privatno pismo pisano kćerima. On se onda uozbiljio i rekao: ''Ne, to
je značajno povijesno pismo i ja ga moram imati.'' Ja sam mu to dala i onda su
svjedoci govorili kako je on iz svog pisaćeg stola, iz pretinca, vadio bezbroj
puta to pismo, koje je čitao na sjednicama Vlade, s ljudima koji su donosili
važne odluke da ih ohrabri kako se živi i umire za Hrvatsku – prisjetila se Rosandić Šarić.
Svjestan da ih nikad više neće vidjeti Mime Rosandić je
napisao:
"Draga Anera, Mara i Ika! Evo vaš ćakan ode za svojom
zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je Domovina iznad svega i tome
se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i
tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam
je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo
našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu moje drage
curice oprostite što vas je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu
majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne. Vaš ćakan, Mime".
Očevo oproštajno pismo, Foto: GH/HRT
Očevo oproštajno pismo, Foto: GH/HRT
Među diplomatima je poznato da je Neda Rosandić Šarić bila
izuzetno uspješna veleposlanica, ali ona skromno kaže, da je samo činila
najbolje što je mogla za domovinu, slijedeći očevu zvijezdu.
- Bila sam mala, mala djevojčica, dolazili su ljudi tješiti
moju mamu, pa kako je mogao otići, ostaviti vas same, a ja bi se ustajala i
govorila bih: ''Moj otac se išao boriti za Hrvatsku!'' I to je bilo u meni, i
to se poslije razvijalo, a sve vezano za Hrvatsku mene je uvijek začaralo. Ja
sam mogla biti državljanka gdje god na svijetu, jesam, ali nikada nisam imala
problem s identitetom i Hrvatska je moja domovina... Kako je Hrvatska bila
potlačena, smatrala sam da je važno podići barjak. Puno ga je ljudi nosilo, ali
i ja sam – zaključuje Neda Rosandić Šarić, autorica knjige i bivša hrvatska
veleposlanica u Argentini.
U tome duhu nastavlja dalje, i poručuje nam da svatko od nas
može dati svoj obol za ovu zemlju. Dajmo ga, s puno optimizma i vjere, jer to
nas je očuvalo u prošlosti, a može nam biti vodilja i danas. Slijedimo svoju
zvijezdu do odredišta...
HRT koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi Vam pružio bolje korisničko iskustvo o čemu više možete pročitati OVDJE. Ako ne želite dopustiti da HRT na vaše računalo upisuje kolačiće, možete to spriječiti postavkama Vašega internetskog preglednika.