Glas Hrvatske

10:04 / 08.11.2020.

Autor: Robert Mareković

Djeca dvadesetog stoljeća

Robert Mareković (Foto: privatni album)

Robert Mareković (Foto: privatni album)

Foto: - / -

Slušajući neki dan priču kako šesnaestogodišnjak ne želi slaviti rođendan u jednom klubu iz razloga što izvjesni prostor ne posjeduje određeni šampanjac od 300 kuna, jedan moj dragi prijatelj je prokomentirao: “Eh, da sam ja to svom starom rekao u tim godinama, “zalijepio” bi mi jednu pedagošku!”

Dijete sam koje je stasalo u osamdesetim godinama, godinama koje su donijele odrastanje u bivšoj Državi i drugačijem sistemu, te iako nisam od onih koji žale za tim vremenima, nemoguće je tvrditi kako se tada sve odvijalo u crno-bijeloj tehnici. Gledajući kako se danas klinci od strane svojih roditelja razvoze na razne potrebite i manje potrebite lokacije do njihove devetnaeste godine, prisjetio sam se svojih odlazaka u prvi razred osnovne škole, destinacija se provlačila između naselja Travno i Sopot. Između ta dva novozagrebačka naselja tada nije postojao put, ondje su egzistirali tek neosvijetljeno gradilište i livada koje sam tijekom zimskih mjeseci u mraku prelazio potpuno sam. Moram priznati i mene danas čudi slika sedmogodišnjaka koji kroz mrkli mrak odlazi u školu tijekom zimskih mjeseci, ali tada to nisu bile nemoguće situacije. Kada sam navršio prvo desetljeće, redovito sam samostalno odlazio iz Novog Zagreba put centra Grada kako bih uživao u sedmoj umjetnosti; da li danas možete zamisliti desetogodišnjaka koji sam kupuje kino kartu u subotu predvečer? Teško…

Vrijeme prije kapitalizma

Zašto je tome tako? Jesu li današnja vremena beskrupuloznija od onih u kojima sam ja stasao pa su posljedično roditelji radikalnije zaštitnički raspoloženi? Mislim da geneza ne leži u tome. Tijekom osamdesetih godina generalno je postojao jedan stalež, gotovo svi jednako nismo imali. Rođenjem kapitalizma koji se pojavio nastankom Hrvatske, došlo je razdvajanja staleža, ali i generalno do financijskog prosperiteta. Pojavila se mogućnost agresivnijeg kreditiranja i korištenja bankovnih kartica, što je povećalo ulaganja te obrtaj valuta. Iako to zvuči afirmativno, ne treba zaboraviti ni kako su u prošlom sistemu tvrtke i država rješavale stambeno te zdravstveno pitanje svojih žitelja. Zašto je to bitno za ovu priču? Ugrubo, u danima mog djetinjstva prosječna obitelj nije posjedovala dva automobila od kojih je jedan mogao voditi brigu o transportu djece te generalno nije bilo mogućnosti osigurati svojim potomcima novac za tri života. Ključno je bilo postaviti klinca na noge kako bi se dalje sam borio. Poanta je da nije bilo mogućnosti postaviti se zaštitnički na način koji to radimo danas.

Odrastanje uz glazbu i film

Genetika mi ne dopušta da pobjegnem od glazbe. Osamdesete su bile godine kada su jačali subkulturni pokreti, glazba je bila bitna, ona je bila odraz stava i mišljenja. To je stvaralo niz tematskih izlaznih večeri, klupski programi bili su aktivni kroz cijeli tjedan; ponedjeljkom ste mogli poći na rockabilly večer u Lapidarij, srijedom na country u Kulušić, a vikende nema potrebe ni spominjati. Gradska ponuda je bila toliko vitalna da su i tada rijetko nadolazeći stranci u Zagrebu ostajali u čudu. Danas je bitna boca na stolu i kolika joj je cijena. Ono je bila generacija koja je pohodila Kinoteku u kojoj su se prikazivali kultni režiseri poput Fassbindera, Fellinija, Godarda, čitali su se Fromm i Nietzsche, ta gradska, moja generacija, hranila je i ostale potrebe osim onih nasušnih te prijeko potrebnih. Danas su hit trap-cajke. Što god to značilo.

Poštovanje prema autoritetu

Bila su to vremena kada su učitelji bili autoriteti; u školi sam dobivao packe i povlačenje za uho, ali ni dan danas ne mislim da mi je to naštetilo, naprotiv. U aktualnim vremenima ako dijete pogledate bez osmijeha, u školu stiže visoki savjetnik i oba roditelja. Pogotovo u bogatijim kvartovima učitelji često napuštaju radna mjesta, djeca dobrostojećih roditelja jednostavno ne smiju dobiti lošu ocjenu. Da, nije bitno znanje, nego papir…

Bojim se kako smo u danas već davnim vremenima mog odrastanja lakše stjecali radne navike te nam je bilo usađeno poštovanje prema autoritetima, ali smo ujedno imali izgrađen stav koji nas je po potrebi tjerao na bunt, na akciju, ili da skratim, napravljeni smo od čvršćeg materijala negoli mlađahni zemljani. 

"Žilava" generacija

Uvijek su me lagano živcirali stariji koji su glorificirali prošla vremena i objašnjavali mi kako ja u stvari ne znam što je život. Pišući ovo nisam zaboravio na to. Naravno da svako vrijeme nosi svoje, ali ponekad se bojim za ono što ostaje iza nas. Uostalom, moja generacija je rađala i odgajala današnje klince, ako nekoga treba prozivati, to smo mi. Kako uopće prozivati nečiju majku ili oca zbog roditeljske brige? Nemoguće, naravno, ali kaže stara narodna: “Čega je previše, ni s maslom nije dobro.”. I za kraj, razmišljajući o tome što bi se dogodilo kada bi prosječnog šesnaestogodišnjaka iz osamdesetih sučelili s današnjim teenagerom, došao sam do zaključka da bi suvremeni klinac dobio “bitku”, ali žilavi malac iz mojih davnih dana, dobio bi cijeli “rat”.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!