Bog nam je dao veliki prostor u kojem ima mjesta za sve

Posljednjih godina hrvatsku javnost u iseljeništvu posebno uveseljava Anto Beko, pjevač rođen u Kotor Varoši, koji ostvaruje zapažene rezultate, a hrvatska javnost zapazila ga je na nedavno održanom koncertu Vjera-Ljubav-Domovina. Zamolili smo ga za razgovor, čemu se rado odazvao.

Kad sam bio mlađi onda su to teme kojima sam se u pjesmama bavio bile prilagođene tom trenutku. Kako se godine mijenjale i tekle tako su i teme. Sada kad sam u zrelijim godinama isključivo su to teme vezane za Vjeru - Obitelj-Domovinu za našu tradiciju, našu povijest. Mozemo jednostavno reći da su to namjenske pjesme, pjesme, koje su pune emocija prema temi o kojoj pjevamo, kazao nam je na početku našeg susreta Anto Beko.

A kako je počelo, kad si počeo pjevati i zašto?

- Glazbom sam se počeo baviti još prije više od 25 godina, točnije 1998. amaterski, u Velikoj kod PoŽege. To je bio nagovor prijatelja koji su znali da sam još kao dječak volio pjevati dok sam još živio u Bosni, a ozbiljnije sam krenuo u glazbene vode 2004. godine.

Kakav je život hrvatskih glazbenika u iseljeništvu?

- Život nas Hrvatskih glazbenika u iseljeništvu nije uvijek bio lak kao ni sada. Morali smo prihvaćati poslove koji su bili u ponudi, nije se moglo puno birati. Nismo poznavali jezike pa smo radili i šutili. Iako smo dobro prihvaćeni od naših ljudi naših iseljenika Prihvaćeni smo i od ljudi koji su u našem okruženju u državama gdje smo se u jednu ruku etablirali. Ali ipak nekako se najbolje i ugodnije osjećamo kad smo kod kuće u  Bosni i Hercegovini ili u Hrvaatskoj.

Gdje si najbolje primljen od publike?

- Dobro smo prihvaćeni svugdje gdje nas ljudi pozovu. Ako su nas pozvali onda znamo da je to zbog našeg truda i kvalitete koju pokazujemo na našim nastupima.

Davno su otišao iz Zavičaja. Čega se sjećaš?

Da, čini se  da je davno gledajući godine i vrijeme, ali u mislima kao da je bilo jučer. Naravno, sjećam se dobro svog djetinjstva. Bilo je to lijepo i vrijedno iskustvo i vrijeme. Danas toga više nema ili rjetko. Sve je programirano sve neki termini. Danas se moraš najaviti kad bi nekome otišao i ne samo to nego je i vrijeme došlo da se ni telefonski ne mozeš čuti mora se poruka poslati je li i kad mozemo razgovarati. Mi smo imali lijepo djetinjstvo radilo se je puno ali se stiglo i družiti i igrati. Nismo bili ni sirotinja, niti djeca bogataša, ali bili smo skromna obitelj ljudi sa sela. Nije bilo neću, slušalo se svakog i u selu moralo se pozdravljati, nije se smjelo proći da nisi nazvao Boga kad se susretnamo ili na putu prođemo. To je uvijek bila tema ispred Crkve poslije mise kad se sastanu roditelji ili stariji i odmah se kaže: "Ee onaj tvoj ili tvoja prođe ni Boga ne nazva! To znači - obavezno se govorilo Hvaljen Isus!, ili Hvaljen Isus i Marija!, a koga ne poznaš onda je bilo Dobar dan!

Vrjednuje li hrvatsko društvo to što radite?

- Vjerujem da da, sad opet jako je teško jer trenutno je puno informacija u kratkom vremenu. Opet kazem naše je da se borimo da dođe do publike mada je teško jer imamo jako malo medijskog prostora da bi se bolje publici predstavili. Mi koji živimo u Iseljeništvu a sve što imamo ulažemo u našu domovinu gdje se planiramo jednog dana vratiti. A i opet ima i ono znaš nisi ti tu e da si ovdje ili tako nešto slično, ono kao bilo bi bolje. Iskreno se nadam i vjerujem u svoj trud da će ovo jednom doći sve na svoje. Imam puno prijatelja koji su uz mene i koji me podržavaju a tu je i moja obitelj, nisam sam i odmah je lakše.

Kako ćemo znati kad upalimo radio a ti pjevaš da si to upravo ti?

- Onaj tko prati moj rad to lako prepozna, onaj tko ne preozna onda će vjerovatno potražiti po društvenim mrežama i doznati. Sad se opet moram vratiti na stara pitanja. Ljudi prepoznaju, ali usporeno upravo zbog tog što se dobiva vrlo malo ili nikakvog prostora u eterima naših tv i radio postaja ili tiskanih ili pisanih medija. Opet kažem, vjerujem i na tom polju da se sve polako mijenja, a za to naravno mora se imati kvalitetu i dobar materijal. Kad čuju pjesme Dvije Domovine, Igraj Hrvatska i ovu sad novu: Naše Boje znat će odmah da sam to ja Anto Beko.

Što možemo očekivati u najbližoj budućnosti?

Možete očekivati da ću nastaviti pokušavati ostati svoj. Nastaviti raditi kvalitetnu glazbu kvalitetne pjesme, prepoznatljive, prepune emocija koje kako diraju moje osjećaje tako da diraju i moju publiku. Opet kažem ,jako je teško i zato smo tu gdje i jesmo. Bog nam je dao sve i dao nam da se borimo, da se borimo sami za sebe ali da ne ugrozimo druge. Moramo se poštovati i podržavati, jer nam je Bog dao ogroman prostor gdje ima mjesta za sve. Bit će onako kako Bog odluči, prepustimo svoje namjere i djela njemu i on će njima najbolje upravljati. Isto kao i koncert MPT više od pola miliuna iskrenih i vjernih duša na jednom mjestu i sve to prođe bez problema, to je još jedan dokaz da je Bog i duh Sveti uz nas i da je sve naše predano njima moguće kad je u njihovim rukama.