Ante Skazlić - kreativac širokih interesa i mogućnosti

Dok se u PUK-u, Pridraškom umjetničkom krugu i dalje kreira tj. slika, oblikuje i piše te nakon prvog predstavljanja jednog pjesnika koji djeluje i u tom suodnosu, ovaj put predstavljamo Antu Skazlića iz Poličnika mjesta i Općine blizu Zadra koji je isto tako slobodan član i podržavatelj te prijatelj i kolega dotičnog kao i umjetničkog projekta ART – Total koncipiranih idejom pjesnika i slikara Zvonka Čuline...

---

Ante Skazlić se već prilično afirmirao pisanjem romana a posebno priča, bavi se također fotografijom a okušao se i u pisanju pjesama tako da ga se može slobodno svrstati kako i naslov kaže u kreativca širokog potencijala, interesa i mogućnosti...

U ovo nesigurno vrijeme, kad se kako narod veli „svašta događa“ njemu je kao i supruzi mu Jeli Skazlić pjesnikinji, izvor, poticaj i preokupacija glavnih nadahnuća bio prerani i bolni gubitak sina Vjenceslava... Kasnije se raznim kušnjama, propitivanjima i promišljanjima Ante opečatio magmom vrsnog pisca kao i kreativca koji u kontuinitetu zrači i ima, te dokučuje široke kreativne obzore. Što se tiče pera tj. tema i dilema, glavni naglasak i pozornost su mu, kako rekosmo romani a posebno ekscelentne priče u kojima su senzibilitet i radnje prilično izbrušeni, nadahnuća i strpljivosti također ne nedostaje, stalna radoznalost u propitivanju životnih scena pa s tim i okolnosti raznih priča ga se s interesom dotiču te se mnoga nadahnuća kao na traci redaju. Posebno su mu priče u znakovito – sociološko – kulturalnom smislu s tradicionalno – proživljenim segmentima vrlo emocionalne i dirljive te čitatelja čine suosjećajnim postavljajući mu i ostavljajući mnoga životna pitanja od onih "sad i ovdje“ do onih "s druge strane“ i drugačije stvarnosti, dajući pritom do znanja da sve dolazi i prolazi kako se kaže „dok udariš dlanom o dlan“.

Susreti u pričama su pokatkad sasvim neočekivani počesto bez happyenda, s puninom tuge uzrokovanom životnim stranputicama, tvrdim srcima, nerazumijevanjem te traženjem raznih putova koji najčešće vode u nepoznato, konačne gubitke i osamu. U zadnjim djelima ipak buja doza vedrine i optimizma pa čak i poširoke šaljivosti pogotovo u osvrtima i iskustvima djetinjstva i mladosti te svih tako – reći tragi – humornih događanja koji se nakupiše u njegovom "stasu i uzrastu“ odnosno, suptilnom kolopletu od raznih pečata do zrelosti tijekom svih turbulencija života...

KRATKI ŽIVOTOPIS

Ante Skazlić, rođen je u Zadru 1956. god., gdje je završio srednju školu. Potom završava Razrednu nastavu na Pedagoškoj akademiji. Studirao je i teologiju te radio kao vjeroučitelj u OŠ Poličnik.

Do sada je objelodanio tri romana "I nebo je plakalo“, "Zov južnih mora“ i "Tajna mornareve kćeri“ te tri zbirke priča: "Velebitska elegija“, "Od herbarija sjećanja do čežnje za nebom“ i "Svitanje u Poličniku“.

Bavi se i fotografijom te se okušao i u pisanju pjesama... Sa ART – Forumom Zadar i S-AT Artom Pridraga sudjelovao je i na sedam skupnih izložbi... Imao je i nekoliko prigodnih recitala...

Član je Hrvatskog književnog društva – ogranak Zadar, Likovne udruge ART – Forum Zadar te PUK-a, Pridraškog umjetničkog kruga.

Živi i stvara u Poličniku.

PJESMA

VELEBITU S LJUBAVLJU

Spazih te prvi put

      očima snenog dječaka

i postadoh rob

      tvog modrog postojanja...

Ljubav mi je rasla

      do vrha Svetog brda

gdje se gnijezde oblaci

      i odmaraju vjetrovi...

Rasuo sam mladost

      po tvojim bespućima

s mirisom degenije

      i tragom Zoranića...

A danas, kad mi bura

      vije sijede vlasi,

s ruksakom na leđima

      na utrtoj stazi

      osluškujem tišinu;

lepet orla

      u plavetnilu neba...

PRIČA

ALPSKI CVIJET

Valerija, osamnaestodišnja djevojka s nestrpljenjem je čekala kraj školske godine i dan kad će sa starijim bratom Domagojom i s roditeljima krenuti na ljetovanje kod bake i djeda u Dalmaciju.

Koliko se radovala kupanju i morskim užicima, toliko i susretu s djedom Grgurom, starcem koji je na svojim leđima nosio osmo desetljeće života i dugi pomorski staž. Bio je pravi Dalmatinac, čovjek od kamena i bure.

Kako mu je Valerija bila najmlađa unuka ona mu je bila i najdraža. Još kao djevojčicu vodio ju je na kupanje, brčkao se s njom u plićaku, a poslije je skupa s Domagojom vodio na sladoled.

Kada bi se na mjesto spustila noć, a zvijezde počele treperiti, na verandi bi im pričao o svom pomorskom životu i dalekim lukama. S užitkom bi slušali govoreći mu u glas da još priča pa bi tako sjedili do kasno u noć.

Grgur je većinu vremena provodio u svom masliniku ograđenom suhozidom, u kojem je zasadio lavande, agavu i kadulje koje je donosio s Velebita prije par godina kada je išao na vrhove i odozgo gledao na otvoreno more osjećajući čežnju za plovidbom.

Valerija je s radošću brala rascvalu lavandu, a po povratku kući ih poklanjala prijateljicama, hvaleći se da je to iz djedovog maslinika.

Posebno je voljela biti s djedom u masliniku kada bi zapuhao maestral, blago povijajući maslinove grane.

Jedno popodne uživajući u toj ljepoti Valerija ga upita:

“Djede, zašto najbolje obrađuješ baš ovu maslinu. Svake godine kad dođem divim se ljepoti njene krošnje, a puna je plodova. Dok se odmaraš u njenoj sjeni kao da se pomladiš, u očima ti sjaji sreća.“

Dok je govorila Grgur se zagledao u plavetnilo Velebita. Duhom je bio odsutan, a sijede vlasi i mornarska majica su lepršale na vjetru. Okrenuo se prema maslini, pogledom je obgrlio, a potom progovorio:

“Dobro si to primijetila dijete moje. Do sada me nitko to nije pitao. Sve će ti tvoj djed ispričati. ”- pozvavši je da sjednu na kamenu klupu, gdje se godinama odmara. Valerija ga je gledala znatiželjno iščekujući njegovu priču. Grgur je izvadio lulu iz džepa, zapalio duhan, a onda nekoliko puta pućnuo dim, kao nekad u mlađim danima.

“Bilo je to davno, ali neke uspomene nikad ne blijede.”- otpočeo je Grgur umornim glasom.

“Koncem rujna isplovili smo iz Dubrovnika za Koper vozeći domaće i strane turiste. Bio je to moj drugi brod na kojem sam bio još kadet. Među putnicima su bile učenice ekonomske škole iz Kranja, na maturalnoj ekskurziji. U Dubrovnik su doputovale autobusom gdje su se zadržale pet dana. Bile su pune dojmova o ljepoti Dubrovnika. Kada se brod otisnuo od obale i zaplovio oduševljenje je zavladalo među njima. To je bila njihova prva plovidba. Prvim prijeđenim miljama i pogledom na otok Mljet prosto su bile opijene tom ljepotom. Zadivile su sve putnike svojom mladošću i smijehom koji nije prestajao. Poslije dnevne smjene pridružio sam im se na gornjoj palubi gdje su pjevale. Rado su me prihvatile u svoje društvo kada sam počeo svirati gitaru. Do mene je sjela jedna od njih. Bila je lijepa, kratke kose, a oči su joj sjale čudnom toplinom. Lijepo je i pjevala, kao da još slušam njen milozvučan glas.”

Zastao je na trenutak da očisti lulu te nastavio.

“Rekla je da se zove Erika i da voli dalmatinske pjesme. Sutradan kada je brod uplovljavao u Kopersku luku došla je na pramac da se pozdravi dok sam se spremao s ostalim članovima posade za privez broda. Učinila mi se još ljepšom nego sinoć. Kao da sam ugledao morsku sirenu. Od tada sam svaki tjedan dobivao njena pisma. Ljepota njene duše krila se u sadržajima pisama, koje sam čitao i po nekoliko puta. Idućeg ljeta godišnji odmor sam proveo sa Erikom. Dan prije njenog odlaska skupa smo zasadili ovu maslinu pod kojom sada sjedimo.”

Pogledao je Valeriju koja je pozorno slušala i smiješeći mu rekla:

“Pričaj djede, mislim da to nije kraj”.

“Naravno da nije. Posle sam se ukrcao na prekooceanski brod i dobivao pisma od Erike, ali sad rjeđe zbog daljina. Na toj plovidbi pomorci su se duže zadržavali na brodu. Neki i više od godinu dana. Kada je prošlo više od deset mjeseci plovidbe Erika mi se javila iz Berlina da se umorila čekajući me. Od tada se više nikad nisam čuo s njom niti je vidio. Moj Alpski cvijet, kako sam je tada zvao”.

Valerija se zagledala u djeda, oduševljena završetkom priče i rekla:

“Jednom kada budem i ja baka pričat ću priču svojim unucima o ovoj maslini. I tvom Alpskom cvijetu”.