Glas Hrvatske

10:26 / 18.03.2022.

Autor: Branimir Njikoš

Dijaspora se trudi njegovati svoj hrvatski jezik

Prof. Jim Hlavac i naslovnica zbornika

Prof. Jim Hlavac i naslovnica zbornika

Foto: snimka zaslona (kolaž) / matica.hr

Serijska publikacija Language Contact and Bilingualism, koju uređuje lingvist sa sveučilišta u Manchesteru Yaron Matras, sedamnaesti je svezak posvetila govornicima hrvatskog jezika u inozemstvu pod naslovom "Diaspora Language Contact: The Speech of Croatian Speakers Abroad". U povodu Međunarodnog dana materinskoga jezika koji se obilježava 21. veljače, jedan od priređivača toga sveska - australski lingvist hrvatskih korijena Jim Hlavac (Sveučilište Monash, Melbourne) u razgovoru s Vesnom Kukavicom rekao što je sve opisano iz perspektive dodirnog jezikoslovlja kad je u pitanju hrvatski jezik u dijaspori na četiri kontinenata.

Profesore Hlavac, imali smo čast upoznati vas u Zagrebu na 1. hrvatskom iseljeničkom kongresu. Što vas je nakon studija u Beču odvelo na australsko sveučilište, na koja ste znanstvena polja usredotočeni?


Studirao sam u domovini germanistiku i lingvistiku i diplomirao s temom njemačkoga govora naših ljudi na tzv. privremenom radu u inozemstvu, gastarbajtera u Njemačkoj uoči devedesetih. Veliku ulogu u pronalaženju ispitanika igrali su moji rođaci u gradu Offenbachu pa sam upoznao ne samo Njemačku, tadašnju Zapadnu Njemačku, već i situaciju i način života ljudi s prostora bivše jugoslavenske federacije, uključujući gastarbajtere s teritorija Republike Hrvatske. Usavršavao sam se na Sveučilištu u Beču, gdje je djelovao znameniti jezikoslovac Radoslav Katičić, davne 1990. Slijedi jednogodišnje usavršavanje na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Melbourneu, gdje, stekavši the graduate diploma in education, postajem nastavnik engleskog kao stranog jezika u melburnškoj srednjoj školi, u koju onda počinju pristizati ratne izbjeglice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sjećam se da sam toj djeci (a ponekad i njihovim roditeljima) neko vrijeme bio ne samo učitelj nego i tumač, socijalni radnik, riječju Katica za sve! Istodobno s radom u toj školi dopisnim sam putem studirao nekoliko kolegija s kroatistike i lingvistike na Sveučilištu Macquarie u Sydneyju i stekao graduate diploma of arts. Godine 1996. upisao sam doktorat, koji sam 2000. obranio na Sveučilištu Monash u Melbourneu. Sredinom 2000-ih postao sam predavač (lecturer) na Filozofskom fakultetu tog istog sveučilišta, a od 2012. sam viši predavač na Odsjeku za prevođenje.


De Gruyter Mouton jedan je od vodećih svjetskih izdavača u području lingvistike i komunikologije – kako ste uspjeli izdavača zainteresirati za dodirnu jezikoslovnu kroatistiku, odnosno hrvatski jezik u višejezičnom okružju?


U suradnji s profesoricom Dianom Stolac sa Sveučilišta u Rijeci podnio sam detaljni nacrt znanstvenoga zbornika (2015), kojemu je cilj bio dokumentirati govor hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u većem broju zemalja od Zapadne Europe do Južne i Sjeverne Amerike i do Australije. Posebno mi je bilo važno da se ljudi i njihovi govori snimaju kako bi se došlo do sociolingvističkih podataka o govornicima koji pripadaju što većem broju generacija. Lingvistički korpusi važni su u opisivanju manjinskih govora jer pružaju empirijske podatke o tome kako je zapravo „na terenu“ u hrvatskim zajednicama diljem svijeta. Uz opis hrvatskih govora u tim zajednicama bilo nam je važno da imamo i sociolingvistički prikaz sredina u kojima govornici žive. To znači da imamo statistike o broju naših ljudi u tim zemljama, koliko otprilike ima i govornika hrvatskog jezika, kakva je infrastruktura što se tiče škola, kulturnih udruga, sportskih klubova i vjerskih ustanova koji – ili njeguju hrvatski jezik ili se tamo naši ljudi druže. To daje neki društveni okvir u kojemu se može bolje razumjeti zašto i kako se određene promjene u jeziku mogu dogoditi.


Za izdavača bila je presudna povezanost te tematike sa suvremenim teorijama i modelima u kontaktnoj lingvistici. Naš je inovativni nacrt upravo to predočio da želimo istražiti ono što se događa s hrvatskim jezikom kao sredstvom komuniciranja među ljudima koji su rođeni u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini te odrastaju izvan Republike Hrvatske, gdje je dominantan jezik u sredinama u kojima žive engleski, njemački, talijanski, norveški ili španjolski. Najavili smo da također želimo vidjeti događaju li se slične ili čak identične promjene kod ljudi koji žive u posve različitim zemljama u višejezičnom okružju. Ili je češći slučaj da su te promjene zapravo specifične tim domicilnim sredinama. Na kraju smo najavili da ćemo učiniti sve te razne korpuse dostupnima cjelokupnoj znanosti da bi drugi znanstvenici imali primjere i relevantnu recentnu građu iz hrvatskog kao nasljednog jezika. Hrvatski tako može stajati uz bok drugim jezicima koji su dobro proučavani kao jezici iseljeničkih zajednica poput njemačkog, talijanskog, kineskog jezika i tako dalje.


Predstavite ukratko znanstvenike čiji su radovi uvršteni u zbornik, je li bilo teško pronaći lingviste koji se bave hrvatskim dodirnim jezikoslovljem?


Većina autora i autorica uvrštenih radova u zborniku djeluje na sveučilištima diljem Hrvatske. Suurednica Diana Stolac je s Odsjeka za kroatistiku na Sveučilištu u Rijeci i suautorica je uvodne studije i teksta o govoru naših ljudi u Australiji. Uključeni su filolozi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kao što su Aleksandra Ščukanec na Katedri za njemački jezik, Nada Županović Filipin na Katedri za talijanski jezik i Anita Skelin Horvat, Maša Musulin i Ana Gabrijela Blažević na Katedri za španjolski jezik. Sa Splitskoga sveučilišta uključena je Ivana Petrović s Odsjeka za engleski jezik i književnost, dok su nam se sa Sveučilišta u Zadru pridružile Marijana Kresić Vukosav i Lucija Šimičić s Odjela za lingvistiku. U timu je istaknuta istraživačica hrvatskih iseljeničkih govora u SAD-u Dunja Jutronić, koja trenutačno živi i radi na relaciji Brač–Rijeka–Maribor. Iz ostalih europskih zemalja stižu Vesna Piasevoli (Sveučilište u Trstu), Hanne Skaaden s Oslometa – Storbyuniversiteteta u Norveškoj, a Walter Breu je filolog sa Sveučilišta u Konstanzu, Dora Vuk (Sveučilište u Regensburgu). Tu su lingvisti svjetskog ranga kao što je Victor Friedman (Sveučilište u Chicagu), dok posebno mjesto zauzima Carol Myers-Scotton s Michigan State University, vodeća stručnjakinja u akademskoj disciplini kontaktna lingvistika. Imali samo veliku sreću kada nam se priključila poznata specijalistica za proučavanje jezika u kontaktu Sarah Thomason sa Sveučilišta u Michiganu, koja nam je napisala predgovor. Dobro je upoznata s hrvatskim jezikom jer je boravila godinu dana na našim otocima istražujući čakavske dijalekte nakon što je dobila Fulbrightovu stipendiju. Jednog kolegu želio bih posebno istaknuti, Hans-Petera Stoffela, koji se kao rusist odselio iz rodne Švicarske na Novi Zeland i tamo naučio i proučavao hrvatske iseljenike iz srednje Dalmacije. Ti naši iseljenici otisnuli su se u svijet potkraj 19. i početkom 20. stoljeća i nastanili se u kraju sjeverno od Aucklanda. Bavili su se ribolovom, vinogradarstvom i poljoprivredom. Hans-Peter Stoffel napisao je tridesetak radova koji opisuju njihove govore, tj. način kako su stariji govorili hrvatski uz korištenje raznih engleskih riječi i konstrukcija iz neposredne okoline. Njegove studije s Novog Zelanda za mene su bile velika inspiracija i poticaj da se nešto slično napravi na osnovi više studija iz različitih zemalja.


Molim vas predstavite za naše čitatelje seriju u kojoj su objavljeni radovi – njezin značaj i utjecaj u globalnoj akademskoj zajednici.


Serija u kojoj je zbornik objavljen zove se Language Contact and Bilingualism (Jezični kontakt i dvojezičnost) kod uglednog akademskog nakladnika u Berlinu, De Gruyter Mouton. Seriju uređuje kontaktni lingvist svjetskoga ranga, profesor emeritus Yaron Matras sa Sveučilišta u Manchesteru. Serija postoji dvanaest godina i u njoj je objavljeno dvadesetak knjiga, što znači da godišnje iziđe najviše dva zbornika. Po mojoj procjeni, ta serija kao i sve publikacije tog nakladnika imaju velik utjecaj.


U čemu se sastoji inovativnost ovoga zbornika u odnosu na sociolingvističke opise hrvatskog jezika, odnosno jezike u kontaktu?


Inovativnost ovog zbornika ogleda se u „polaznoj točki“ za opisivanje građe „običan govor naših ljudi“, tj. bilo koji hrvatski govor, dijalekt ili narječje koje se govori u Hrvatskoj ili u krajevima u susjednim zemljama u kojima Hrvati višestoljetno žive kao etnička manjina. Dakle, ne bilježimo „odstupanja“ od standardnog jezika, nego je naša „mjerna točka“ bilo koji vernakular koji se govori u migrantskoj destinaciji. Kada smo prikupili sociolingvističke pokazatelje, pokušali smo detektirati koje se jezične pojave mogu pripisati novoj okolini i većinski nehrvatskoj jezičnoj sredini. U nekim slučajevima autori radova morali su posezati za opisima iz prošlosti, kao primjerice na Novom Zelandu.


Drugi je slučaj primjer prebacivanje jezika, code-switchingkroz te probleme… znaš, deal with the problems, kako bih rekao… gdje imamo prijelaz s hrvatskoga na engleski, a onda opet natrag na hrvatski na kraju rečenice. U usporedbi s time imamo i konstrukcije koje su „prevedene“ s drugog jezika. Takvi se primjeri mogu promatrati s više aspekata, kao primjer naglašavanja značenja prijašnje rečenice ponavljanjem, što može imati retoričku funkciju ili kao primjer izražavanja identiteta gdje pripadnik druge generacije u prisutnosti drugoga govornika te generacije kao najprirodniju varijantu koristi dvojezični govor, dakle dominantan hrvatski govor uz učestalo korištenje drugog jezika. Isti se primjer može objasniti kao privremena nesposobnost da se u tom trenu sjeti iste konstrukcije na hrvatskom. Ima i mogućih objašnjenja s psiholingvističkog i sociolingvističkog aspekta. U većini slučajeva naši autori i autorice analizirali su intonacijska i prozodijska kao i mikrosocijalna obilježja kako bi došli do zaključaka.


U slučaju prevedene konstrukcije Onda mama nije htjela doći mene dobit dosta je vjerojatno da oblik engleske glagolske konstrukcije utječe na način kako ta osoba mentalno zamišlja, koncipira to značenje kada govori hrvatski tako da se engleski uzorak „prilijepi“ na hrvatske oblike. Postoji ideja da za neke govornike takve prevedenice funkcioniraju kao način kako bi oni mogli nastaviti govoriti bez prebacivanja na engleski. Iako se možda ne žele prebaciti na engleski, koncepcijski model te rečenice preuzet je djelomično iz engleskog jezika.


Inovativnost zbornika očituje se i u analizi sintaktičke razine u odnosu na korištenje padežnih oblika da se otkrije mijenja li se padežni sustav ili ne u hrvatskom jeziku. U Hrvatskoj vlada mišljenje da je padežni sustav jedan od „ranjivijih“ dijelova našega jezika kada su govornici u kontaktu s drugim jezicima koji nemaju takav padežni sistem. Empirijski podaci pokazuju da nema baš mnogo dokaza za takvo mišljenje. Odstupanja od očekivanih padežnih nastavaka ima u nekim primjerima. Ali u gotovo 90 posto imeničkih skupina morfologija se poklapa s obilježjima govora kraja iz kojega su govornici podrijetlom. Statistički gledano, pragmatika je dosta „ranjivija“ od sintakse pa će mnogi iseljenici, na primjer u Njemačkoj ili Austriji, brže početi koristiti ja kao potvrdni odgovor umjesto da nego, recimo, sklanjati imenice i zamjenice s promijenjenim sufiksima. Zanimljivo je da kod zamjenica nema gotovo nikakvih primjera odstupanja od normi koje vladaju u lokalnim govorima u domovini.


Ustanovili smo nekoliko slučajeva uporabe riječi jedan u funkciji neodređenog člana. U domovinskom hrvatskom jeziku imamo primjere gdje se jedan upotrebljava na način da gotovo funkcionira kao član, npr. To je ona čula od jedne njezine prijateljice. Ali u Argentini gdje je hrvatski u kontaktu sa španjolskim, dakle jezikom s najrazvijenijim sustavom mogućih oblika za određeni i neodređeni član, imamo primjer Sada su dobili jednu pomoć iz Hrvatske prema obliku una ayuda ili una asistencia u španjolskom jeziku. Morfosintaktičke se osobine tako prenose s dominantnijeg jezika u društvu na manjinski hrvatski jezik. Slične pojave zabilježili su drugi kontaktni lingvisti koji su istraživali poljski u Njemačkoj ili ruski u Americi.


S obzirom na raširenost i brojnost hrvatske dijaspore na četiri kontinenta – hrvatski jezik pokazao se kao izvrstan istraživački potencijal u složenom položaju slavenskih jezika s obzirom na utjecaje iz germanskih, romanskih i anglofonih jezika, zar ne?


Da, u slučaju hrvatskog jezika možemo se referirati na ono što se već dogodilo s drugim iseljeničkim skupinama s naših prostora koji su otišli davno prije ovih koji su se iselili tijekom 20. i sada početkom 21. stoljeća. Riječ je o gradišćanskim i moliškim Hrvatima i promjene u njihovu jeziku zbog kontakta s jezicima s kojima su oni u dodiru – njemačkim i talijanskim – mogu nam biti pokazatelj za ono što se događa s hrvatskim jezikom u drugim sredinama, ali opet u kontaktu s drugim germanskim i romanskim jezicima. Po tome je hrvatski jezik jedinstven jer ne postoji drugi slavenski jezik čiji su govornici pripadnici autohtone manjine koja u tim zemljama postoji već nekih petsto godina. Iz tog razloga nam je bilo važno imati dijakronijsku perspektivu, povijesni slijed u razvitku jezičnih pojava. To je vrlo važna podloga za prezentiranje sadašnjega „stanja stvari“ u raznim sredinama istovremeno, što se zove sinkronijska perspektiva.


Koliko je govornika prema vašim procjenama hrvatskoga jezika u prostorima na četiri kontinenta i u zemljama u kojima su provedena istraživanja?


Teško je procijeniti koliko ima govornika hrvatskog jezika među onih 2,9 milijuna ljudi hrvatskoga podrijetla koji žive na ta istraživana četiri kontinenta. Mnogi autori i autorice zbornika spomenuli su da su u fazi prikupljanja snimaka i podataka od naših iseljenika i njihovih potomaka svako malo nailazili na ljude koji su rekli da ne znaju hrvatski. Možda kod nekih postoji određeni strah, posebno kod nekih mladih, gdje ljudi misle da ne govore hrvatski „dovoljno dobro“ ili zbog osjećaja straha ili nelagode da je riječ o testiranju njihova znanja standardnog oblika hrvatskog jezika ili tome slično. Ali kod nekih se stvarno radi o ljudima čiji su roditelji govorili neki drugi jezik kod kuće pa oni kao djeca nisu imali priliku, potreban jezični input, da nauče hrvatski. Takva je situacija kod potomaka treće, četvrte pa i pete generacije u zemljama poput SAD-a ili Čilea, kamo su naši ljudi počeli odlaziti prije 150 godina pa i ranije.


U zemljama gdje su hrvatske zajednice dosta stare i u kojima nije bilo znatnijih novih valova useljavanja u posljednjih pedeset godina razina poznavanja jezika opada. Možda su se zadržale neke riječi za oslovljavanje starijih članova širih porodica kao što su nana i dida ili za neke naše kulinarske specijalitete kao što su sarma ili pita, ali uglavnom kroz generacije, obično s druge na treću generaciju, jezik se polako gubi. U zemljama u kojima živi razmjerno mlada dijaspora, kao što su Irska i Švicarska, ili u zemljama u kojima je hrvatska iseljenička zajednica velika sa znatnim brojem pripadnika prve, druge pa i treće generacije, poput Njemačke ili Austrije, hrvatski se jezik još dobro čuva. S obzirom na sve te okolnosti dopuštamo si procjenu da od tih 2,9 milijuna naših ljudi u svijetu možda oko 2 milijuna zna hrvatski jezik.


Kakav je položaj hrvatskoga jezika danas u Australiji?


Australija je zanimljiva po tome što je priznala hrvatski kao samosvojni jezik već 70-ih godina prošlog stoljeća. Zbog lobiranja hrvatske zajednice, tadašnja je savezna vlada (kada je usvojen The Galbally Report, 1978) počela s distribucijom informacija putem posebnih brošura i tekstova na hrvatskom jeziku za nove doseljenike. Nakon toga uslijedilo je priznanje hrvatskog jezika kao maturalnog predmeta u srednjim školama i s posebnim radiosatovima na hrvatskom na državnoj razini potkraj 70-ih godina. Australski ministar useljeništva Ian McPhee odobrio je hrvatskoj zajednici u Australiji pravo na uporabu materinskog jezika na svim razinama 15. listopada 1980. Imamo radijske i televizijske programe diljem zemlje. Imamo kolekcije knjiga na hrvatskom jeziku u mnogim lokalnim knjižnicama. Imamo prijevode na našem jeziku s informacijama o uslugama koje pružaju državne, pokrajinske i lokalne službe. Ti su prijevodi pisani tekstovi, audio- ili videosnimci ili druge vrste elektroničkog sadržaja. Imamo mrežu hrvatskih subotnjih škola koju financiraju državne vlasti, ali uočavamo starenje naše zajednice i situaciju u kojoj oni koji su došli kao mladi odrasli tijekom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća polako odlaze s ovog svijeta.


Svakih pet godina imamo popis pučanstva i jedno od pitanja u njemu je „koji jezik govorite kod kuće?“. Imamo lagani pad u broju onih koji su izjavili da govore hrvatski kod kuće u popisu iz 2016. s 56.885 ljudi u usporedbi sa 63.617 govornika deset godina prije, 2006. Te brojke ne odražavaju pravo stanje jer ne obuhvaćaju mnoge ljude, pogotovo one iz druge generacije koji su naučili hrvatski od roditelja i odrasli s tim jezikom kao sredstvom komunikacije kod kuće i koji sada nakon što su se iselili iz roditeljskog doma više ne govore hrvatski kod kuće, ali ipak znaju taj jezik i obično ga vrlo dobro govore.


S vremenom svjedočimo sve manjem broju zabava, priredbi, proslava koje su često znale organizirati razne hrvatske udruge bez obzira na to jesu li bile kulturnog, sportskog, vjerskog, političkog ili pokrajinsko-zavičajnog karaktera. Manifestacije koje organiziraju udruge kojima upravljaju mlađi članovi hrvatske zajednice kao što je Croktoberfest – lokalno hrvatsko izdanje poznatoga bavarskog festivala – imaju sadržaj koji je dijelom na engleskom jeziku za širu australsku publiku uz nastupe lokalnih pjevača i glazbenika koji pjevaju i hrvatske i engleske pjesme.


Dakle, uočava se promjena od situacije od prije dvadeset godina, gdje su dominirale pjesme, javne tribine, predavanja itd. na hrvatskom jeziku, do danas, gdje se oni koji nastupaju ili prezentiraju zabavni sadržaj sve više koriste engleskim jezikom. Drugi primjer je udruženje uspješnih poslovnih žena hrvatskog podrijetla, u kojemu je engleski dominantan jezik. Sa sve manjim brojem maturanata koji uče hrvatski imamo rizik da ćemo izgubiti akreditaciju za hrvatski kao školski predmet ako broj učenika padne ispod minimalnog broja. Dakle, situacija nije ružičasta, ali s druge strane, mnogi mladi ljudi, čak i oni iz treće generacije, ulažu velike napore da govore hrvatski kod kuće i da prenesu jezik na sljedeću generaciju. Mislim da će se hrvatski jezik govoriti još dosta godina ovdje pod južnim križem.


(Izvor: Vesna Kukavica/Matica hrvatska, Vijenac 731)

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!