Glas Hrvatske

11:00 / 02.01.2022.

Autor: Glas Hrvatske

Batat – slatke muke zajedničkog rada

Obitelj Ivković

Obitelj Ivković

Foto: Hrvatska riječ / snimka zaslona

U pomalo neobičnu avanturu upustile su se četiri sestre i jedan brat nakon što su od roditelja dobili dio zemlje. Parcela iza kuće, kažu. Ništa puno, samo pola hektara. Među njivama pšenice, kukuruza, uljane repice... u plodnoj Vojvodini našlo se parče zemlje i za slatki krumpir – batat.

Ovu pomalo neobičnu, ili bolje rečeno još uvijek nezastupljenu kulturu na vojvođanskim njivama, te njezinu dobru cijenu prepoznala je obitelj o kojoj bi se o mnogo čemu mogli pisati, no, sada ćemo se bazirati na gospodarstvo.


Od 100 do 9.000


Dio zemlje koji je poslužio za batat se vodi kao poljoprivredno gospodarstvo Josipe Ivković iz Male Bosne koja je zapravo ideju o sadnji batata i pokrenula. Ubrzo je imala i podršku svih ukućana.


- Vidjela sam batat i ispitivala što se od njega može napraviti. Počela sam ga kupovati i svima se svidio. Tijekom korone i brojnih ograničenja svi smo bili kod kuće i tada sam preko interneta naručila probnih 100 sadnica batata. Željeli smo probati nešto što je drugačije i čega ovdje nema. Iza kuće imamo manju površinu zemlje i tu sam pomislila da treba posaditi neku kulturu koja je specifična, gdje nema previše ulaganja, a da se isplati - priča Josipa i dodaje: - Nije to bilo puno: dva reda sadnica.


No, nju je tada put odnio na Korčulu gdje je radila u vrtiću u samostanu kod časnih dominikanki i batat nije ni vidjela, a ni probala.


- D -, na priču se nadovezuju starije sestre Ana (sada Gaković) i Kristina: - Ostavila nam je ideju, sadnice i otišla - kaže kroz smijeh Kristina i dodaje: - Kada danas gledamo na to, mogu reći da je to bila proba. Zaista smo se svi uključili i dali svoj maksimum. To je bilo ispitivanje pripreme zemlje, rada i uzgoja, ali je ipak rodio.


Tako bismo u kratkim crtama mogli opisati proizvodnju batata u 2020. godini, a Josipa nije stigla ni probati batat kad je došla za Božić, jer su se ostali ukućani uključili u ozbiljnu degustaciju: - Kad sam došla kući, tata je rekao 'evo, ova zemlje iza kuće nek bude za batat pa se latite'. Shvatila sam da se svi žele ozbiljnije uključiti u proizvodnju batata«, kaže Josipa, a Kristina se nadovezuje: »Premjerili smo površinu nekoliko puta, proračunali sve potrebno i zasadili 9.000 sadnica. Bio je to ozbiljan korak.


Batat se sadi sredinom svibnja i potrebna mu je dobro pripremljena mekana i rastresita zemlja. Zahtijeva vodu, ali ne previše, budući da je tropska biljka i da dobro podnosi toplotu. Nakon pripreme zemlje ozbiljan posao čekao je obitelj Ivković: sestre Anu, Kristinu, Mariju i brata Luku, a priključili su se i mama Nada, tata Petar, zet Petar (Gaković) i Kristinin zaručnik Petar (Skenderović), no ovo je samo uži dio... Luka, koji je učenik petog razreda OŠ Ivan Milutinović u Maloj Bosni, nam je rekao da su se i njegovi prijatelji priključili oko sadnje, te su i susjedi dali svoj doprinos svatko na svoj način. Mogli bismo reći kako ova priča zapravo više liči na bajku, nego na stvarnost, ali je dobro znati da i ovo postoji.


Ništa bez ruku


Iako su za određene dijelove posla koristili strojeve, neke prenamijenjene i prilagođene sadnji, na kraju se svelo da je svaka sadnica morala proći kroz ruke.


- Kada smo pripremili zemlju, napravili banak (visine 30 cm), stiglo je na red razvlačenje folije, cijevi za navodnjavanje i sadnja. Svi u obitelji, užoj i široj, imali su svoj dio posla, a sadnja je trajala pet dana - priča Kristina i pojašnjava kako su imali stroj za sadnju, koji je probušio foliju i u rupu ubacio sadnicu, no svaku od njih je trebalo ručno zatrpati, kako su dodali, "na koljenima".


Odlučili su uzgajati bio batat i kako ga nisu tretirali nikakvom kemijom, to je značilo samo jedno: motiku u ruke i red po red... Tako je posla bilo za sve. Tko bi se kad vratio s posla, nastavljao je tamo gdje je prethodnik stao.


- Stalno smo se konzultirali s Josipom koja je sve pratila s mora. Prvo smo mislili kako se batat ne smije špricati, jer je sam po sebi osjetljiv, a kasnije su nam rekli kako se itekako šprica. No, mi smo odlučile ostati dosljedne u svojoj odluci i u kopanju trave oko njega - kaže Kristina.


Okopavanjem su se bavili svi u obitelji, a cure su bile iskrene pa su dodale kako su mama i tata najviše bili "u batatu" zbog trave. Marija je bila zadužena za navodnjavanje tijekom noći, te je i taj dio posla bio riješen. Ustajala je svaka tri sata i pratila kako ide postupak navodnjavanja, te je uključivala i mijenjala cijevi.


- Batat je jako osjetljiv. Nije kao običan krumpir. Kora mu je osjetljiva, a ponekad ide u dubinu i do 60 cm. Vadi se krajem rujna i treba mu oko 120 dana da sazrije, ali nas je mučilo pitanje tko će donijeti odluku kad ga vaditi... - priča Ana, a prvi ovogodišnji batat izvadila je Kristina.


Novi izazovi su se redali – kako ga vaditi?, čime? Ašovom se zasiječe plod, i to odmah ide u škart. Tada je tata uskočio u pomoć, kao i više puta do sad, i jednobrazdnim plugom je duboko zasjekao zemlju. Plod svog mukotrpnog rada – 7 tona batata iz rastresite zemlje vadili su ručno.


Društvene mreže – put prodaje


Skladištenje batata zahtijeva mračnu prostoriju i temperaturu od 10 do 15 stupnjeva. Ujedno s berbom započela je i prodaja. Kristina nam priča kako su bile sretne kada su izvadili najveći batat koji je težio 2,5 kilograma, a kasnije su shvatile kako je to zapravo druga klasa batata.


- Bilo je puno propusta u našem radu i učili smo kroz osobne pogreške, ali smo se trudili i dalje se trudimo svaku pogrešku ispraviti. Cijena batata je 250 dinara po kilogramu, a tržište traži po veličini manje, jednake plodove, dok su ovi veliki zanimljivi restoranima. Naš batat uzima restoran u Beogradu i na Kopaoniku, a oprobali smo se i na tržnici. Prodaja najviše ide preko društvenih mreža, šaljemo poštom, a radimo i kućnu dostavu -, kaže Kristina, koja je po struci master učiteljica, a uz fakultet se usavršavala i kao kozmetičarka te se time i bavi.


Ana i Petar su napravili instagram profil i Facebook stranicu Batat-Slatki krompir-Subotica na kojoj osim objava oko prodaje ima i recepata koje su slali zadovoljni kupci. Preko društvenih mreža uspostavili su kontakte i s proizvođačima iz Hrvatske, s kojima razmjenjuju iskustva.


Kroz razgovor smo se dotakli brojnih zanimljivosti i podataka, a ono što je osim batata ostavilo najveći dojam jest njihovo zajedništvo i kako zajedničkim snagama mogu puno. Radnike za vađenje batata ili druge poslove nije trebalo angažirati, jer su sve odradili vlastitim snagama.


- Zasviđala nam se njihova ideja i podržali smo ih u njihovom radu. Svi su se školovali za drugo i nikad nisam mislila da će se baviti zemljom, ali ipak su prepoznali naše kvalitete, te da se i ovdje na zemlji može raditi i napredovati. Njima je ovo bio primamljiv i zanimljiv način, a i ne mora uvijek biti klasična poljoprivreda u pitanju - kaže mama Nada.


Planova za budućnost ima puno, a ono što je i sada aktualno jest sekundarna proizvodnja. Naime, od škartnih batata – točnije zasječenih ili puknutih tata Petar pravi rakiju, a u planu im je probati napraviti pekmez, pa i brašno.


- U pripremi su i vlastite sadnice - kaže Kristina i dodaje: - Planiramo za sada ostati na ovoj površini zemlje i pojačati kvalitetu, te raditi na tehničkim stvarima kako bi bilo što manje škarta. Ovo je površina koju je realno proći ručno, to možemo svladati, a budući da smo krenuli s organskom proizvodnjom ne želimo to pogaziti.


(Ž. V./Hrvatska riječ)

Batat

Batat

Foto: snimka zaslona / Pixabay

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!